RIJEKA – Još prošle godine film »Pelikan«, redateljski prvijenac Filipa Herakovića, krenuo je na svoj festivalski pohod na kojem je već i prikupio neke nagrade, a ono malo šturih informacija o samome filmu te reprezentativna fotografija scene na zatvorenom bazenu Istarskih toplica u kojoj vidimo protagonista prikazana sleđa te njegovu simboličnu tetovažu, nedvojbeno je imalo svoj radoznali učinak. Nakon hrvatske ture premijere, prvo splitske u sklopu Festivala mediteranskog filma u Splitu, i u Rijeci je također održana premijera, nakon čega film kreće u kinodistribuciju diljem zemlje. Herakovićev je prvijenac, naime, krajem prošle godine prikazan na međunarodnom festivalu Tallinn Black Nights, na kojem je osvojio posebnu nagradu žirija za režiju, a prikazan je i na beogradskom Festivalu autorskog filma, s kojeg je ponio nagradu »Najhrabriji film Balkana«.

Radnja filma prati nogometaša Josipa (Edi Ćelić) koji se nakon ozljede koljena na skijanju oporavlja u Istarskim toplicama, a dane provodi odlazeći na rehabilitaciju kod fizioterapeuta. Ubrzo mu u posjet dolazi i djevojka (Tena Nemet Brankov) s kojom se udaljio. U njihovu odnosu razvidna je novonastala emocionalna distanca, koja je također vidljiva i u odnosu s najboljim prijateljem (Marko Petrić). Međutim, ozljeda je ta koja je protagonistu odredila novi životni kurs, pa možemo zaključiti kako se emocionalno udaljio od dotad vrlo bliskih osoba. A da se u potpunosti nije distancirao baš od svih, postaje jasno tek kad se pukom slučajnošću nađe na konferenciji prodajnih predstavnika robotskih usisivača, koji ga zamijene za prodavača Branimira, no on sam tu zamjenu koja ga dovodi do novih životnih smjerova, shvaćanja i odnosa, prihvati.

Traumatski događaj

S obzirom na radnju filma, žanrovski ga možemo odrediti kao dramu, studiju lika i njegova životnog odsječka i puta s elementima crnog humora. Također ga idejno/motivski možemo odrediti kao onu dramu koja propituje utjecaj traumatskog događaja na život pojedinca. Iz toga, jasno je, proizlazi činjenica da je protagonistova psiha uslijed ozlijede i sama doživjela jedan šok koji ga je izbacio iz životnog kolosijeka, a baš zbog tog »izbacivanja«, novi je put, tijek, smjer, onaj na kojem se (odmah) ne snalazi, pa egzistencijalističkim tonusom (nekad aktivnijih mišića) propituje vlastite mogućnosti i smisao. Kao što je skijaška nesreća načinila štetu njegovu koljenu pa je prekinula život kakav je poznavao, tako je i ta ista ozljeda, uzrokujući upečatljivo skijaško traumatsko iskustvo prožeto vividnom bjelinom u mećavi posljedično stvorilo jaz između njegova egzistencijalističkog opstojanja i poznatih lica s kojima se svakodnevno susretao. Novonastali prostor emocionalne i komunikacijske razdaljine stvorio se između njega i djevojke i najboljeg prijatelja, a vidljivo je kako niti jedno od njih dvoje (dovoljno) ne razumije magnitudu Josipove ozljede, odnosno njezin utjecaj na život nekoć perspektivnog nogometaša. Prijatelj tako u pomalo nezrelom nastupu tek usputno pita kako je Josipovo koljeno, prebacuje se u razgovoru na njihove poznanike te želi igrati videoigrice, dok s djevojkom vodi usiljenu komunikaciju koja uzročno i neuhvatljivo vrluda iznad njihovog novog nepostojećeg odnosa, koji se dodatno potvrđuje kasnije protagonistovom nezainteresiranošću za kakvu seksualnu aktivnost.

Scena iz filma »Pelikan«

Ipak, grupa prodavača u koju se (ne)namjerno uključuje ona je koja će mu pokazati nove životne smjerove, izmamit će mu osmijeh na lice te će gledatelj napokon dobiti i njegovu konkretnu reakciju na okolinska zbivanja. Protagonist je intencionalno smješten u toplice koje su označene gerijatrijskim predznakom. Kao i osobe treće životne dobi, čini se da i sam protagonist nema neke pretjerane želje za životom, jer nijemo i posve flegmantično gleda sve što se pred njim zbiva, a jednako tako i djeluje i kad vidi smrt na bazenu, i kad pomiče cvijet u hodniku te kad odlazi u udaljenu manju trgovinu po – limenku Cole. Upravo potonje signalizira kakvu želju u životnome neskladu i izmještenome egzistencijalnom habitusu te je to jedino, čini se, što ga veseli.

Izvedbe glumaca

U takvome okruženju i raspoloženju priroda igra važnu ulogu pa postulira s protagonistovim raspoloženjem, i to kao kategorija temporalnosti koja ima tendenciju dodatnoga naglašavanja fatumske nestalnosti. Fotografija prirode Istarskih toplica, interijera s bazenom, hotelske sobe, restorana, a napose eksterijera, šume, drveća, kao i prikazi skijanja u mećavi, poprimaju simboličnu narav, pa tako iz dramske pravocrtnosti izbija i onaj neusiljeni, prirodan humor koji razbija rezignacijsku tamu koja se obavila oko protagonista. U tom smislu, drugi dio filma je prostor u kojem se naziru iskre crnog humora ili kakve tragikomičnosti, a posebice se u tom smislu ističe scena s hotelskom sobaricom i njezina referiranja na mortalitet toplica koji se ogleda u sakupljenim bijelim plahtama na kojima su mnogi željni odmora i rehabilitacije – izdahnuli.

Osim protagonistova ponašanja koje se doima hladno, flegmatično, ukočeno zbog jaza između njega i okoline, to jest zbog neželjenog događaja, s obzirom na instrumentalnu glazbenu podlogu koja upućuje na životnu fluktuaciju, mnoge su situacije, trenuci, pa i pogledi, recimo protagonistov na krevetu s prijateljem, na tragu onih začudnih, pa podsjećaju unekoliko i na radove grčkih novovalnih predstavnika, kao i kojih švedskih predstavnika. Uz izvrsnu izvedbu glumca Edija Ćelića koji je uspio (do)crtati protagonistovo unutarnje raspoloženje, što je zasigurno zaokružilo režisersku i scenarističku intenciju, izvrsne su izvedbe ostvarili svi glumci, a ističu se Matavulj, Petrić, Glowatsky, kao i riječke glumice Tanja Smoje i Biljana Lovre.

Radnja filma je linearna, uz pokoju analepsu u formi traumatskog sjećanja, a posebice su dobri montažni prijelazi, recimo ona narativna sadašnjost-analepsa/sjećanje-prizor na televiziji, kao i narativna logika i/ili motivsko pretapanje, pa se u tom smislu ističu recimo meditativni (pri)dodani eksterijeri prirodnih ljepota koji su u suglasju s protagonistovom nakanom odmora/relaksacije. Uz vrlo simbolične scene traumatskog podsjećanja na protagonistov nesretan događaj, tu su i potpitanja konobara koji ga dodatno podsjeća na to. Valja istaknuti scene s istim konobarom te referenciranje Schwarzeneggera koji je također zaradio ozljedu, i to slučajno, a bio je guverner Kalifornije. U tom smislu, negdašnji junak akcijskih filmova koji nosi oznaku neuništivosti i maskulinosti ovdje je poslužio u kontekstu protagonistove situacije kao stilsko sredstvo usporedbe, te litote, što kasnije rezultira humornom scenom u kupaonici kad protagonist ispred ogledala izgovara poznatu rečenicu iz jednog od akcijskih filmova o Terminatoru, po kojem je Schwarzenegger postao najpoznatiji.

Usporedba kondora i pelikana

Simbolična je također usporedba kondora i pelikana, pa ga simpatični starčić prepoznaje kao golmana Kondora, dok on sam, zbog ozljede i novonastale situacije bježi od te obilježbe. Velika tetovaža na njegovim leđima upućuje na pticu raširenih krila, kao što je i on nekad bio raširenih ruku na golu. Ironično, iako je nogomet sport nogu, golmanu su potrebne ruke, no ipak, zbog ozljede koljena protagonist je spriječen baviti se tim sportom. Nadalje, iako ima nadimak Kondor, za kojeg sam kaže da je ptica grabežljivica, kako film odmiče, protagonist ipak više nalikuje pelikanu, simbolično. Ironično, iako je nogomet sport nogu, protagonistu kao golmanu trebaju ruke, no također bez funkcionalne noge ne može se dalje baviti ovim sportom. Također, vrlo je značajno početno kontekstualiziranje ozljede na samome početku u kojoj se ističe trijumf duha nad tijelom, što u kontekstu protagonistove priče poprima još jedno simbolično obilježje, a kasnije se taj provodni motiv zacjeljenja ponovo javlja u sceni s akvarijem i ribicama koje jedu mrtve stanice kože, koja funkcionira kao uvid u svijet mogućnosti (re)interpretacije vlastitoga stanja.

Kamera vjerno prati protagonista u dijaloškom okruženju, a posebice se ističu planovi kamere koji daju uvid u prostorije kavane/restorana u toplicama, sobe, diska, bazena, koji se gdjekad postupno približavaju. Također se ističu oni profilno/bočno, uz izvrsna i poentirajuća izoštravanja. Zvukovna je dimenzija također element izvrsnosti, pa gledatelj dobiva vješto izvedene i vrlo rafinirane prijelaze koji detektiraju stanje svijesti protagonista koji unekoliko imaju i kakvu primjesu nadrealnoga, posebice u sceni u bazenu kad protagonist uzima drogu, kao i u vrlo upečatljivoj finalnoj sceni. Iz svega toga proizlazi i to da je scenaristička podloga čvrsta, konzistentna, nema labavih i općih mjesta koja se doimaju predoslovno, pa su dijalozi skladni i razvijeni, na potrebnim mjestima dobivaju pečat zaokruženosti te neusiljeni humor.

Sam film ne biva predoslovan, već se nameće simboličnošću koja lebdi iznad nekoliko glavnih motiva – ozljeda, trauma, oporavak, (novi) život. U cjelini, film tematski i idejno odiše univerzalnošću te je nevezan za kakvo podneblje, a stilski ide vijugavom cestom novog hrvatskog filma koji zasluženo ima sve veći uspjeh na međunarodnom platou. Upravo zato, prvijenac Filipa Herakovića možemo ocijeniti izvrsnom dramom nevelika trajanja, no velikoga dosega. Film je to o odnosima, sudbini, životu, perspektivnosti, studija je to lika i jednog životnog trenutka i ekfraza u malome. »Pelikan« je konzistentna, zaokružena, vizualno prijemčiva te simbolično iradirajuća drama koju valja pogledati, a redatelj Heraković je ovim uratkom nedvojbeno pokazao redateljski potencijal.