Da bismo omogućili prirodno pomlađivanje nakon sječa, potrebna je uspostava šumskog reda. Nažalost, svjedoci smo da on najčešće izostaje, kaže iskusni šumar Damir Delač
Pitanje što se to događa s goranskom šumom postavili su si mnogi nakon orkanskog juga koje je sredinom prosinca nanijelo velike štete. Oluja kao oluja i ne bi bila neki poseban problem da u četiri godine to nije bila već treća elementarna nepogoda koja je pogodila Gorski kotar. Počelo je krajem siječnja 2014. godine nezapamćenim ledolomom, potom se 2016. godine jako raširio opasni nametnik smrekov potkornjak uništivši veliki dio smrekovih stabala, a sada je eto i orkansko jugo uzelo svoj »danak« dodatno prorijedivši šumu. Što se zbiva, pitamo mr. sc. Damira Delača, tajnika Hrvatskog šumarskog društva i čovjeka koji je već 35 godina u struci.
– Rekao bih da problemi ove vrste uočljivije traju posljednjih dvadesetak godina, a ledolom i ovo nedavno orkansko jugo posljedice su sve izraženijih klimatskih promjena, kojih smo na žalost svjedoci posvuda po svijetu, a područje Gorskog kotara zbog svog zemljopisnog položaja i reljefnih karakteristika podložno je baš ovakvim ekstremima. U ovom posljednjem, slučaju štete su nastale nakon što je najprije obilna kiša razmekšala tlo pa su nakon toga udari orkanskog juga lakše izvaljivali ili lomili stabla.
Štete se broje u milijunima kuna, ali po meni nije problem u toj trenutačnoj financijskoj šteti, jer stabla će se prodati, pitanje je što nakon toga. Nedavno je Hrvatsko šumarsko društvo organiziralo terenski kolokvij s temom »Uzgojni postupci sanacije katastrofalnog ledoloma u šumama Gorskog kotara«. Zaključeno je kako sam ledolom nije nanio nenadoknadivu štetu po naše šume. Poznato je da u goranskim šumama zbog nagomilane drvne zalihe nije dolazilo do kontinuiranog pomlađivanja, čime se postupno gubila optimalna struktura (tzv. preborna struktura) ovih sastojina. Osim nedostatka svjetla, kao prvog uvjeta za pomlađivanje, na tlu su se gomilane velike količine sirovog humusa koji sprječava obnovu. Stoga prorjeđivanje ovih šuma uslijed gore navedenih razloga nije samo po sebi tako loše – kaže Delač.
Prema njegovom mišljenju, da to ne bi postala velika šteta reagirati treba šumarska struka pri čemu je glavno pitanje kako obnoviti uništene šume.
– A tu se opet, kao i u bližoj povijesti javljaju različite ideje poput sadnje smreke na ogoljenim površinama ili sadnja brzorastućih vrsta kratkih ophodnji za proizvodnju biomase i slično.
– Elementarne nepogode nisu ništa novo. Sjetimo se samo navale sušenja jele i smreke nakon izrazito sušnog ljeta 2003. godine ili pak posljedica katastrofalnog ledoloma u veljači 2014. godine koje još svi vidimo. Svakako treba reći da klimatske promjene indirektno djeluju i na štete koje uzrokuju životinje. Primjerice, da cvatnja bukve direktno utječe na brojnost populacije puhova. Usprkos obilnom cvatu zbog klimatskih ekstrema izostaje urod bukvice i životinje nagrizaju koru mladih smrekovih stabala i uzrokuju sušenje. U takvim okolnostima stabla fiziološki slabe i javljaju se tzv. sekundarni štetnici. Tu je u prvom redu smrekov potkornjak koji je najveće štete napravio u privatnim šumama – pojasnio je Delač.
Podcijenjeno zanimanje
Trebamo znati da šume Gorskog kotara čine dvije glavne vrste drveća koje su ovdje u svom optimumu: jela i bukva. Sve ostale vrste, pa i smreka, prateće su vrste koje su u većem ili manjem obimu pridružene glavnim vrstama. Na šumarskoj struci je da stvara optimalne uvjete za prirodno pomlađivanje prije svega ove dvije vrste, a na površinama sa specifičnim mikroklimatskim uvjetima i ostalih vrsta. Tek na ogoljenim površinama većim od dva hektara gdje je nemoguća prirodna obnova može se saditi smreka, a na staništu s ekstremnim uvjetima bor. Da bi omogućili prirodno pomlađivanje nakon sječa potrebna je uspostava šumskog reda. Nažalost svjedoci smo da on najčešće izostaje – pojašnjava ovaj iskusni šumar, dodajući kako od kolega na terenu sve češće čuje da nemaju s kime nešto napraviti, da nemaju vozila, da ih nitko ništa ne pita i da se »sve određuje negdje drugdje«.
– Sve su to rezultati politike centralizacije sustava, koje je imala svoj smisao za vrijeme domovinskog rata, no danas je glavna kočnica kvalitetnijeg gospodarenja našim šumama. Sam po sebi, Zagreb kao metropola, privlači ljude kvalitetom života, šefovskim položajem, većim plaćama i ostalim blagodatima te je za šumare rad u direkciji postao krajnja vizija i nije čudo da su tu gomilaju kadrovi. S druge strane od šumarstva se traži maksimalna financijska dobit koja se često pretpostavlja radovima na potrajnosti šuma. Cijene drvne sirovine su, kako bi se potakla finalizacija u drvoprerađivačkoj industriji (u stvari događa se suprotno), niže nego u okruženju. U takvim okolnostima fali prihoda pa se rješenje našlo u rješavanju viškova zaposlenika, naravno na terenu. Temeljni šumar revirnik danas je podcijenjen kako kroz status i ovlasti, tako je i plaćom najmanje vrednovan od stručnog kadra u Hrvatskim šumama d.o.o.. Rad u šumi je izrazito težak i danas slabo plaćen te ljudi u uvjetima tržišta rada EU odlaze drugdje, a oni koji bi i htjeli raditi dobivaju ugovore o radu na po godinu dana. Pa kako u takvim uvjetima osnovati obitelj? Zato nam ljudi i odlaze. Nova, nedavno formirana Uprava Hrvatskih šuma d.o.o. kvalitetna je i svjesna ovih problema, no pitanje je da li će biti snage i političke volje za promjenama – govori Delač dodajući kako je Gorski kotar kao najšumovitije područje Hrvatske u takvim okolnostima najlošije prošao.
Pogubna politika
– Šume su osjetljivi resurs i zahtijevaju stručan rad na terenu uz primjenu svih znanstvenih saznanja. Problemi postoje u svim šumama Hrvatske. Primjerice, najvrjednije hrastove šume uz Savu i Dravu ugrožene su zbog sve češćih poremećaja podzemnih voda koje predstavljaju krvotok za ove šume. Do toga dolazi, kako uslijed klimatskih promjena, tako i infrastrukturnih radovi koji direktno utječu na nivo podzemne vode (kanal Dunav – Sava). U sredozemnom dijelu imamo učestale požare koji ogoljuju velike površine obrasle šumom, makijom, šikarom i garizima, nakon kojih obavezno slijedi erozija. Ogromne količine tla odlaze u more i ostaje goli kamen. Tek nakon toga ljudima je jasan pojam općekorisnih funkcije ovih šuma – govori Damir Delač, dodajući da je potrebno definirati i jasnu politiku gospodarenja šumama.
– Danas svi govore o decentralizaciji države, no bojim se da ne znamo kako to napraviti. Po meni spuštanje ovlasti i financijskih sredstava u lokalne zajednice nije pravo rješenje. Njima treba omogućiti da žive od rada temeljenog na vlastitim resursima. Siguran sam da bismo na svom području mi bolje i svrsishodnije upravljali šumama no što se radi sada s centralizirane državne razine. Kao šumarska struka sposobnosti sigurno imamo – u Hrvatskoj brojimo već – 252 godine organizirane šumarske struke, 171 godinu Hrvatskog šumarskog društva te tradicija šumarstva zahvaljujući kojoj su naše šume preko 95 posto prirodne strukture što je u svjetskim okvirima velika rijetkost. No, struku se ne sluša i sve češće umjesto struke odlučuje politika kojoj je primarna samo direktna korist. Primjerice, prvi je put za bivše Milanovićeve vlade pojam šumarstva izbrisan iz naziva nadležnog ministarstva, a s tim je nastavila i ova HDZ-ova vlast. Strah me je da je to i svojevrsna poruka – zaključuje tajnika Hrvatskog šumarskog društva Damir Delač.
