Pravo cestovno povezivanje Rijeke i Zagreba, preko Karlovca, nakon povijesnih cesta poput Karoline i Lujzijane i njihovih nebrojenih nadogradnji i preusmjeravanja trasa, ostvareno je 2008. godine kada je u promet puštena autocesta Rijeka – Zagreb (A6) u punom profilu.

Izgradnja ove ceste nije tekla ni brzo ni lako, a kao i kod povijesnih cesta između najveće hrvatske luke i glavnog grada, prekidali su je ratovi, političke okolnosti i nedostatak novca.

Izgradnja autoceste između Rijeke i Zagreba zbog različitih je okolnosti i problema potrajala zapravo punih pedeset godina, iako je riječ o, kako se pokazalo nakon njene izgradnje, prometnoj žili kucavici važnoj ne samo za Rijeku i Zagreb nego i za cjelokupnu zemlju i njezino gospodarstvo.

Dionica po dionica

Autocesta između Rijeke i Zagreba doslovno je prepolovila vrijeme putovanja između Rijeke i Zagreba, skrativši ga s nekadašnjih tri i pol do četiri sata, na svega sat i pol do dva, uz poštivanje ograničenja brzine, čime je u pravom smislu naslijedila legendarne, već spomenute ceste, Lujzijanu i Karolinu.

Izgradnja je započela krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća, kada su se počele graditi prve dionice buduće autoceste, desetak kilometara na riječkoj strani, na potezu od Rijeke do Kikovice te s druge, zagrebačke strane, na dionici Zagreb – Karlovac, u dužini od 39,3 kilometra. Obje su puštene u promet 1972. godine. Bile su to prve dionice autocesta u Hrvatskoj i među prvima u Jugoslaviji.

Zanimljivo, istog dana kada i dionica od Rijeke, odnosno Orehovice, do Kikovice, puštena je u promet i Petrolejska cesta, od Urinja do Rupe, duga 37 kilometara.

Riječki povjesničar i autor knjige o autocesti između Rijeke i Zagreba, Goran Moravček, navodi kako je Neda Andrić, tadašnja predsjednica Skupštine općine Rijeka, što bi danas odgovaralo položaju gradonačelnice, najavila tada skori završetak trase najsuvremenijeg cestovnog povezivanja riječke luke sa Zagrebom i ostalim dijelovima SR Hrvatske i SFRJ-a.

Tih je godina malo tko mogao vjerovati da će na spajanje Rijeke i Zagreba trebati čekati desetljećima. U idućih dvadeset godina, na izgradnji autoceste nije se, naime, događalo ništa, uz iznimku dionice poluautoceste na potezu od Kikovice do Oštrovice, duge nešto više od sedam kilometara.

Izgradnja je nastavljena tek devedesetih godina prošlog stoljeća, ali i tada dionicama takozvane poluautoceste, mahom u Gorskom kotaru. Prvo su 1996. godine otvorene dionice Oštrovica – Vrata (12,44 kilometra) i Vrata – Delnice (8,93 kilometra). Zatim 1997. godine i Delnice – Kupjak (7,92 kilometara).

Gradnja autoceste 1995. godine, Foto: MARKO GRACIN

113 objekata

Dvije godine kasnije upravljanje izgradnjom i autocestom preuzelo je novoosnovano društvo Autocesta Rijeka – Zagreb(ARZ) u državnom vlasništvu, čiji je cilj bilo dovršenje autoceste Rijeka – Zagreb u punom profilu, odnosno na potezu od Kupjaka do Karlovca ukupne duljine 60,18 kilometara autoceste te na još 36,54 kilometara poluautoceste koju je bilo potrebno dograditi na puni profil. Taj posao odrađen je u razdoblju od 2001. do 2008. godine i to u tri faze, a ukupna vrijednost sve tri faze bila je 815 milijuna eura.

Ukupnu vrijednost svih dionica autoceste bilo bi vrlo teško izračunati, s obzirom da su se u četiri desetljeća mijenjale države, valute, kao i vrijednost novca.

Autocesta između Rijeke i Zagreba, završena 2008. godine, duga je 146,5 kilometara, a na trasi ima ukupno 113 cestovnih objekata od čega je pet mostova, 13 tunela, 24 vijadukta, 45 podvožnjaka i 26 nadvožnjaka.

Tri su tunela duža od kilometra, pri čemu je najduži Tuhobić (2.143 metra), a zatim slijede tunel Javorova Kosa (1.490 m) i Veliki Gložac (1.150 metara). Najduži objekt autoceste je vijadukt Drežnik kod Karlovca dug 2.485 metara, a zatim slijede vijadukti Zečeve Drage (920 metara) i Severinske Drage (725 metara).

Najdulji mostovi su Dobra 1 (546 metara) i Bajer (485 metara). Kad je riječ o benzinskim crpkama, odnosno pratećim uslužnim objektima, na autocesti je otvoreno ukupno 19 takvih objekata, međusobno prosječno udaljenih po dvadesetak kilometara, što se smatra optimalnim razmakom za ovu vrstu ceste.

O važnosti ove autoceste možda najbolje svjedoče podaci o prometu vozila kojih dnevno, u prosjeku, u zadnjih petnaestak godina, prođe oko 17 tisuća, dok ljeti ta brojka zna narasti i na više od četrdeset tisuća. Autocesta ima izuzetno važnu ulogu i u razvoju riječke luke, koja zadnjih godina bilježi ogroman rast teretnog željezničkog prometa, ali se i dalje oko polovine, primjerice kontejnera, prevozi cestovnim putem, najviše upravo autocestom.

Gradnja autoceste 1995. godine, Foto: MARKO GRACIN

Prema Žutoj Lokvi

Uz autocestu Rijeka – Zagreb neraskidivo je povezana i izgradnja riječke zaobilaznice koja je također građena desetljećima. Od početka izgradnje do otvaranja punog profila na dionici Orehovica – Diračje 2009. godine prošlo je punih dvadeset godina.

Još je pet godina trebalo za izgradnju nastavaka od Rupe do Križišća, a nevjerojatnih osam godina trajala je izgradnja državne ceste D 404 koja istočni dio zaobilaznice spaja s centrom Rijeke i kontejnerskim terminalom na Brajdici.

S druge, zapadne strane, u tijeku je izgradnja državne ceste D 403 koja je pri samom kraju, a omogućit će povezivanje novog kontejnerskog terminala na Zagrebačkoj obali, ali i zapadnog dijela centra grada s mrežom autocesta.

Ono što nedostaje je izgradnja autoceste od Križišća do Žute Lokve, odnosno spoja prema Lici i Dalmaciji. Za sad se na tom potezu gradi zaobilaznica Novog Vinodolskog, ali iz HAC-a i Ministarstva mora, prometa i infrastrukture nedavno je najavljeno kreditno zaduženje HAC-a kojim bi se velikim dijelom financirala izgradnja autoceste od Križišća do Žute Lokve koja bi, prema najavama, trebala biti izgrađena do 2030. godine.