A kad odem, ne brinite se za mene: imam kamo otići, ljude vidjeti…«, rekla je to jednom brazilska pjevačica Astrud Gilberto koja je preminula 6. lipnja u 83. godini života. Poznata kao »Djevojka iz Ipaneme« i »Kraljica bossa nove«, bila je sugestivna interpretatorica bossa nove, glazbe koja je početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća osvojila svijet. Svojim izvedbama pobuđivala je maštu slušatelja, vedrim osmijehom i senzualnim glasom mnoge bi nagnala da se zaljube u nju, bez da bi je vidjeli. A kad bi je vidjeli, potpuno bi se raspametili. Naime, bila je elegantna ljepotica umilne vanjštine, nježnog pristupa, dama par excellence.

Astrud Gilberto je bila omiljena u cijelom svijetu. Jednom sam je slušao na uglednom North Sea Jazz Festivalu, na kojem su te godine svirale najveće zvijezde jazza kao što su Oscar Peterson, Herbie Hancock, George Benson, Sarah Vaughan, Stan Getz, Dizzy Gillespie, Miles Davis, Ornette Coleman i drugi, no nitko od njih nije od organizatora i publike bio tretiran poput superzvijezde, kao što je ona bila. Bila je jedna od onih zvijezda koje uz svoju umjetnost ne vežu glamur, skandale, često pojavljivanje u medijima, agresivnu promociju… Jednostavna je bila i na pozornici, jednostavnim i prirodnim se doima i njezino pjevanje, ali izvedbe su uvijek bile profinjene, sugestivne, čarobne.

Kultno ostvarenje

Astrud Gilberto je bila ikona bossa nove, glazbenog žanra koji se razvio krajem 1950-ih, a objedinjuje sambu i cool jazz. Početak njezine karijere često se krivo tumači. Naime uvijek se borila s predrasudom da je počela pjevati slučajno, u skladu s tadašnjim trendom promoviranja kućanica koje odjednom postaju zvijezde. Zapravo, poklopile su se okolnosti. U pravo vrijeme našla se na pravom mjestu družeći se s pravim ljudima. Naime njezina je majka bila glazbenica i zato je kao tinejdžerica počela svakodnevno »brijati« s mladim umjetnicima koji su kasnije postali glazbene zvijezde. Među ostalima dijelom tog »klana« bili su pjevačica Nara Leao, tekstopisci i instrumentalisti Carlos Lyra, Oscar Castro Neves, Roberto Menescal i Ronaldo Boscoli.

U tom okružju upoznala je gitarista i pjevača Joaoa Gilberta, glazbenog »gurua« te skupine intelektualaca, koji je zajedno s Antoniom Carlosom Jobimom pokrenuo glazbeni smjer nazvan bossa novom. Nekoliko mjeseci nakon što ga je upoznala udala se za njega i otada je bila izložena stvaranju nove glazbe iz prve ruke. Osim što je i dalje pjevala na spomenutim okupljanjima, pjevala je i s njim, ali još uvijek neprofesionalno. No na taj je način učila i stjecala iskustvo, što joj je pomoglo u kasnijoj profesionalnoj karijeri. Zahvaljujući Joau Gilbertu upoznala je druge glazbenike koji su djelovali u stilu i ostvarili međunarodni ugled, među ostalima Antonia Carlosa Jobima, Viniciusa de Moraesa, Benea Nunesa, Luisa Bonfu i Joaoa Donata. Uz njih je produbljivala svoje razumijevanje za tu glazbu i stvarala temelje za vlastiti istup na scenu. U tom razdoblju tek je jednom nastupila javno. Bilo je to 1960. na koncertu održanom u poznatom Faculdade de Arquitetura, jednom od vodećih sveučilišta u Rio de Janeiru. Zapravo, bio je to povijesni koncert na kojem je popularizirana bossa nova, glazbeni stil koji je postao hit među mladima.

Za njezin ulazak u svijet profesionalnih glazbenika najvažnije je bilo snimanje ploče »Getz/Gilberto« koja je postala kultno ostvarenje svjetske diskografije, jedan od najpoznatijih i najprodavanijih albuma. Te, 1963., imala je dvadeset i dvije godine, a na snimanje je došla u ulozi prevoditeljice. Na probi, koju su dan prije snimanja održali u jednom njujorškom hotelu, Joao Gilberto je predložio Astrud da im se pridruži u izvedbi skladbe »The Girl from Ipanema«. Nakon što je on otpjevao temu na portugalskom, Astrud je pjevala refren na engleskom.

Pokazalo se to sjajnom odlukom te je Gilberto predložio da to ponove i sutradan na snimanju. Getz, koji je tada već bio jedan od najuglednijih jazz glazbenika, tenor saksofonist s istančanim osjećajem za izvedbe balada, s oduševljenjem je prihvatio prijedlog, a njezina se izvedba sjajno uklopila u nježan ugođaj pjesme. Nakon što su je snimili, preslušavajući snimku u studiju Getz je vizionarski izjavio da će ova izvedba proslaviti Astrud Gilberto. Tako je i bilo. Zahvaljujući tom albumu proslavio se i Antonio Carlos Jobim, autor glazbe za obje spomenute skladbe, koji je na tom snimanju svirao klavir.

Na vrhu ljestvica

Za album »Getz/Gilberto« 1964. su osvojili dva Grammyja: za najbolji album i najbolji singl – izvedba skladbe »The Girl from Ipanema«. Osim toga ta je izvedba postala globalni hit. Međutim Stan Getz i producent Creed Taylor tvrdili su da je uspjeh glazbe rezultat njihovog otkrića talenta Astrud Gilberto, jer nikad prije nije bila snimljena kao pjevačica. Na taj su način nepošteno skrenuli pozornost s nje i umanjili njezine zasluge, iako je upravo ona svojim vokalom izvedbu učinila globalno uspješnom i prihvaćenom kod šire javnosti. Osim toga Getz je poduzeo sve da Astrud isključe iz dodjele tantijema. Ona je bila ogorčena takvim postupkom i kasnije je, zajedno sa sinom Marcelom, osporavala Getzovu i Taylorovu verziju priče.

Nakon što je sudjelovala u snimanju albuma »Getz/Gilberto« Astrud Gilberto je emigrirala u Sjedinjene Države, gdje je boravila do kraja života. Njezina je karijera tada krenula uzlaznom putanjom. Osim što je svijet upoznala s profinjenošću brazilske glazbe i bossa nove, oduševljavala je i jedinstvenim vokalnim interpretacijama američke glazbe. Naime impresivno je pjevala i snimala jazz standarde kao što su »The Shadow of your Smile«, »It Might as well be Spring«, »Fly Me to the Moon«, »Look to the Rainbow«, »Love Story« i druge. Također surađivala je sa slavnim američkim umjetnicima kao što su Gil Evans i Quincy Jones. Njezino prvo samostalno ostvarenje, »The Astrud Gilberto Album«, odmah je postalo bestseler i nominiran je za album godine. Svi njezini sljedeći albumi, a objavljivala ih je jednom godišnje za diskografsku kuću Verve, bili su na vrhu ljestvica. Kao glumica pojavila se u filmovima »The Hanged Man« i »Get Yourself a College Girl« te je snimila soundtrack za film »The Deadly Affair« koji je aranžirao Quincy Jones. Često se pojavljivala u svim popularnim američkim televizijskim emisijama tog vremena, a oko nje su se gradili TV-specijali u Europi, Japanu i Africi.

Kontrola treme

Početkom 1970-ih počela je djelovati i kao autorica. Publika je njezina djela prihvatila s oduševljenjem, kao i ranije izvedbe pjesama drugih autora. Na početku ih je predstavila na albumima »Astrud Gilberto Now« iz 1972. i »That Girl from Ipanema« iz 1977. Za album »That Girl from Ipanema« vlastitu je pjesmu »Far Away« snimila u duu sa svojim idolom, legendarnim trubačem i pjevačem Chetom Bakerom. Početkom 1980-ih formirala je sastav s kojim je poduzimala turneje obišavši Europu, Japan, Kanadu i Sjedinjene Države. Do kraja karijere svi su njezini nastupi uglavnom bili rasprodani. Tražeći način da prevlada svoju tremu, koja je ponekad bila ogromna, Astrud Gilberto je početkom 1980-ih nekoliko godina pohađala školu glume. To iskustvo je bilo od pomoći. Naime, iako još uvijek sramežljiva, naučila je kontrolirati tremu do te mjere da može živjeti s njom.

Godine 1990. zajedno sa svojim sinovima osnovala je produkcijsku kuću Gregmar Productions, Inc., poslije je poduzimala velike turneje izvodeći nove vlastite skladbe, surađivala je s Georgeom Michaelom, Ettienneom Dahom i kvartetom New York Voices, bila je prva jazz umjetnica koja je pjevala u kultnom klubu House of Blues u Los Angelesu, koji je do tada predstavljao isključivo blues i rock izvođače, oduševljavala je publiku u popularnom klubu Jazz Cafe u Londonu, legendarni su njezini nastupi u NYC’s SOB’su… Koncertirajući obišla je cijeli svijet, ali je uglavnom izbjegavala nastupati u Brazilu, jer je smatrala da u svojoj staroj domovini nije dobila priznanje koje zaslužuje.

Astrud Gilberto je snažno utjecala na suvremenu glazbenu scenu. Mnogi su se umjetnici nadahnjivali njezinim glazbenim stilom, među ostalima Basia, Sade, Sinead O’Connor, Michael Franks, Pat Metheney i Suzanne Vega, a njezine su skladbe izvodili Frank Sinatra, Madonna, Amy Winehouse, Nat King Cole i drugi.

Nakon što je 2002. snimila svoj posljednji album »Jungle«, Astrud Gilberto se odlučila povući sa scene izjavivši da joj je zastrašujuće biti cijelo vrijeme pod svjetlima javnosti. U tom se razdoblju posvetila svojoj obitelji, ali i kampanji protiv okrutnosti prema životinjama te se intenzivnije bavila pisanjem i slikanjem. Naime bila je i likovna umjetnica.

Godine 1992. dobila je nagradu Latin Jazz USA Award for Lifetime Achievement za svoj izvanredan doprinos latino jazz glazbi, 2002. je primljena u International Latin Music Hall of Fame, a 2008. joj je Latin Recording Academy dodijelila nagradu Grammy za životno djelo.