Privatni zdravstveni sustav dio je ukupnog zdravstvenog sustava, ali isto tako mora se znati da privatni sustav nije i ne smije biti nadomjestak neučinkovitosti javnog zdravstvenog sustava. O radu u privatnom ili javnom sustavu zdravstva samostalno odlučuje svaki djelatnik u zdravstvu. No, moraju se jasno znati granice gdje završava jedno, a počinje drugo«.

Jedna je to od nedavnih poruka aktualnog ministra zdravstva Vilija Beroša na temu razgraničenja javnog i privatnog zdravstva, teme kojom se obećao pozabaviti za svog mandata. Krenuo je s nadzorom dopunskog rada liječnika i izdao poneki prekršajni nalog, a u Zakonu o zdravstvenoj zaštiti propisao da privatni rad liječnika ne smije utjecati na liste čekanja u javnim zdravstvenim ustanovama.

A onda je stigla vijest o tome da je privatna onkološka bolnica koja će se uskoro graditi u Zagrebu strateški investicijski projekt Republike Hrvatske. Svima koji su se sami našli u koži onkološkog bolesnika ili je to netko iz njihove obitelji, na ovu se vijest digla kosa na glavi.

Ne zbog toga što Hrvatska ne bi trebala imati takvu bolnicu, nego zato što dobro znaju kako stvari u hrvatskom zdravstvu funkcioniraju.

Urušavanje zdravstva

– Nevjerojatno je da država potiče otvaranje privatne onkološke bolnice, a u isto nam se vrijeme urušava javno zdravstvo, komentira Ivana Kalogjera, predsjednica Udruge Nismo same.

»Sve ide k tome da ćemo na kraju morati sve plaćati iz svog džepa. Prvo se krenulo u otvaranje još jedne onkologije u KB-u Dubrava, a nismo u međuvremenu educirali neke nove onkologe. Na Institutu za tumore žene nemaju svog onkologa, liječnici iz drugih bolnica već odlaze u Dubravu, a tako će otići i u privatnu bolnicu Medikol, gdje će ih privući većim plaćama. Pa se ja pitam tko će nas liječiti u javnim bolnicama, zabrinuta je Kalogjera.

U Udruzi Nismo same već se godinama susreću s nepoštenom praksom odvlačenja pacijenata u privatne ustanove, čak i kad se radi o najtežim dijagnozama.

– Znam za primjer iz više bolnica gdje liječnici pacijentima govore da im više ne mogu dati određenu terapiju jer su ispucali sve »linije obrane«, ali zato mogu doći k njima privatno, gdje će dobiti spasonosnu terapiju koju moraju sami platiti. Više su puta ljudi skupljali novac za žene koje su se našle u takvoj situaciji. Skupljao se novac za njihova privatna liječenja, nakon što im je taj isti onkolog u bolnici rekao da nema opcija liječenja koje bi mogao primijeniti. Nažalost, sve su te žene preminule, navodi čelnica Udruge.

Koliko je učestala takva praksa na našim onkologijama kaže da ne može tvrditi, ali osobno je poznavala desetak žena za koje se skupljao novac.

Primjera kakvi se ne bi smjeli događati u uređenom zdravstvenom sustavu, ističe, ima još. »Nedugo je jedna naša članica koja je operirala rak jajnika, i jako su joj porasli markeri, sama platila CT pregled. Žena se uplašila jer su povišeni markeri prvi znak napredovanja bolesti.

U sustavu javnog zdravstva termin je dobila za datum nakon termina za pregled onkologa kojem je trebala donijeti CT nalaz. Ona nije imala drugi izbor nego platiti pregled privatno, po cijeni od 240 eura. Za ženu u mirovini to je strašan izdatak«, navodi Kalogjera.

Ivana Kalogjera / Foto: Arhiva NL

Kaže kako je svjesna da je oboljelih od karcinoma sve više, ali to nije razlog da se sustav javnog zdravstva devastira na račun privatnih klinika.

– Broj pacijenata raste iz dana u dan, treba nam sve više onkoloških ustanova, ali isto tako činjenica je da nemamo stručnjaka na bacanje. Koliko je samo radiologa iz naših bolnica otišlo u Radiochirurgiju, ljudi u javnim bolnicama grcaju od posla. Svi kažu – ako im ode još jedan čovjek, sve će se urušiti, svjedoči.

Negativne reakcije

Onima koji zagovaraju ravnopravnu zastupljenost privatnih i javnih zdravstvenih ustanova u pružanju usluga pacijentima, odgovara – neka bude zakon tržišta, ali neka nam onda ne skidaju zdravstveni doprinos s plaće.

Nek mi država vrati novac koji sam uložila u zdravstvo, godinama, pa ću i ja ići privatnicima na liječenje, zaključuje Kalogjera.

Ogorčenost pacijenata poticanjem privatnog poduzetništva u zdravstvu posljedica je loših iskustava, ali i manjka komunikacije i »rupa« u upravljanju sustavom zdravstva, smatraju stručnjaci. Izv. prof. dr. sc. Aleksandar Džakula s Katedre za socijalnu medicinu i organizaciju zdravstvene zaštite ŠNZ »Dr. Andrija Štampar« smatra da je jedan od dominantnih problema intervencija vezanih za zdravstvenu zaštitu manjak cjelovite komunikacije i jasne artikulacije poteza koji se u zdravstvenom sustavu poduzimaju.

Aleksandar Džakula / Foto: A. SITNICA

Tako se u javnosti ne zna gotovo ništa o projektu privatne onkološke bolnice koja će uskoro biti jedan od važnih aktera u sustavu zdravstva.

– Činjenica da ljudima u Hrvatskoj nije jasno što to zapravo znači govori da opet izranjaju dubinski problemi u planiranju i upravljanju sustavom koje baštinimo već godinama. Vijest o novoj bolnici može biti sjajna vijest, može biti problematična vijest, ali mi uopće ne znamo što ta vijest znači. To je možda najbolja vijest u povijesti zdravstva, a možda je opasna za ukupan razvoj zdravstva.

U ovoj fazi gotovo da se uopće ne treba baviti informacijama o ovom pojedinačnom projektu, temeljni je problem kako se može dogoditi da imamo takvu situaciju s jednom važnom temom koja već kod prve objave uzrokuje negativne reakcije, smatra Džakula.

Za primjer navodi Radiochirurgiju Zagreb. To je bolnica koja spašava živote, pomaže ljudima, radi sjajne stvari, i tim više nema potrebe da se takve stvari taje. »Ne znam zašto isto tako nije i u ovom slučaju, zašto se moramo iznenaditi viješću da je nešto projekt od strateškog značenja za Hrvatsku«, ističe.

Sličnom vidi situaciju s laboratorijem za sekvencioniranje gena za onkologiju na Rebru. Ni u toj priči, kaže, nitko ne zna što je dogovoreno, a što je potpisano, u parlamentu se o tome vode rasprave, a nitko ne zna što to zapravo znači.

»Sve su to iznimno bitne teme, definitivno važni projekti, ali manjak informacija govori da tome nismo pristupili kako treba«, uvjeren je Džakula.

Vjerujemo, kaže, da će skrb o onkološkim pacijentima biti još dostupnija i bolja, ali to bi, kaže, trebalo biti istaknuti i vrlo jasno komunicirani dio zdravstvene politike, a ne tek dio odluke o kojoj javnost nema nikakvu informaciju.

– Pitanje je zašto onkologija i projekti u borbi protiv raka djeluju tako tajnovito. Imate jasnu dijagnozu, lijekove, a na pitanje zašto se sve u onkologiji komunicira s dosta šumova, i zašto se teško donose dokumenti ili otežano provode intervencije za borbu protiv raka, odgovor je da očigledno postoje problemi ili izazovi koji se ne smiju cjelovito komunicirati.

To potvrđuju i zaključci panela HZJZ-a o Akcijskom planu za provedbu Nacionalnog strateškog okvira protiv raka gdje se u 11 točaka nabraja što sve stoji na putu učinkovite i transparentne borbe protiv raka, kaže Džakula.

Kontinuirani proces

Na naše pitanje o tome je li u Hrvatskoj moguća koegzistencija javnog i privatnog zdravstva kakva postoji u zapadnoj Europi, odgovara kako je ona nužnost.

– Imate ljude koji žele platiti, ne samo zdravstvenu zaštitu, nego i vrijeme kad žele doći, prostorne uvjete, dodatnu uslugu ili hotelski tretman. I to je dio privatne usluge koja se plaća, ali stvari se moraju pomiriti. Dakle, kao što je privatno zdravstvo nužnost, tako je nužnost da se ono što je bolje moguće uklapa u ukupan zdravstveni sustav. A to nije pitanje pojedinačnog akta, nego kontinuiranog procesa. Ne može se odnos privatnog i javnog riješiti jednom odlukom ili jednim zakonom, ističe.

Privatni zdravstveni sektor u Hrvatskoj, s druge strane, nije zadovoljan svojim statusom i traži promjene.

PIxabay

Kako ističe Jadranka Primorac, predsjednica HUP-Udruge privatnih poliklinika, bolnica, lječilišta i ustanova za zdravstvenu skrb, po zadnjim podacima D&B privatni zdravstveni sektor u Hrvatskoj je lani generirao 4,5 milijardi kuna prihoda plaćanjima iz džepa, što samo po sebi dovoljno govori o potencijalu koji postoji.

– Svi ti pacijenti, ili većina, istovremeno izdvajaju i 16,5 posto iz plaće za obvezno zdravstveno osiguranje i sama ta činjenica govori da ovako postavljen sustav ne funkcionira.

Brojke govore da sadašnji način, gdje HZZO ima ugovoreno oko tri do pet posto budžeta u privatnom sektoru, onemogućava pacijentima pravo izbora na liječenje, pa su prisiljeni zbog dugog čekanja u javnim bolnicama tu uslugu potražiti u privatnim.

S druge strane nejasno je zbog čega je to tako kad i sami pacijenti ističu da im je nevažno liječe li se u javnoj ili privatnoj zdravstvenoj ustanovi ako im liječenje »pokriva« zdravstveno osiguranje i ako te zdravstvene ustanove pružaju kvalitetnu zdravstvenu skrb, ističe Primorac.

Kad surađuje s privatnim zdravstvom, javno zdravstvo dobiva kvalitetnu infrastrukturu bez dodatnih ulaganja, mogućnost racionalizacije troškova, poticaj za podizanje kvalitete usluge, a i zaustavlja odljev liječnika iz Hrvatske, tvrde privatni poslodavci u zdravstvu. Naravno, pritom cijene HZZO-a trebaju biti realne, što sad nije slučaj, podsjeća Primorac te za primjer navodi kako je HZZO-ova cijena prvog pregleda specijalista oko 12 eura, što je poražavajuće u odnosu na stupanj edukacije koju prolaze liječnici.

Da bismo se približili zdravstvu uspješnom kao u razvijenoj Europi, državne i privatne zdravstvene ustanove trebale bi na jednak način nuditi HZZO-u svoje usluge, a pacijenti dobiti mogućnost izbora, smatra Primorac. No najprije bi – kaže – trebalo ukinuti monopol HZZO-a i stvoriti zdravu konkurenciju između njega i drugih osiguravatelja, što bi smanjilo liste čekanja i stvorilo zdrav i održiv zdravstveni sustav. Privatni sektor trebalo bi pritom, ističe, gledati kao dio rješenja, a ne kao dio problema u zdravstvenom sustavu.

Dio kolača

– Mislim da je u Hrvatskoj prisutno potpuno nerazumijevanje značaja privatnog sektora za hrvatsko zdravstvo, što je vjerojatno ostalo kao nasljeđe iz prošlog sustava. Takvo razmišljanje treba zamijeniti novim poslovnim modelima suradnje između javnih i privatnih institucija.

Pacijentima nije bitno vlasništvo ustanove, već da svoju uslugu dobiju na vrijeme i onda kada im je potrebna, upozorava. U uređenim društvima ne postavlja se pitanje tko je vlasnik bolnice, jer to je potpuno nevažan podatak za pacijente dok bolnica dobro funkcionira, nego se postavlja jedino pitanje tko plaća tu uslugu. Nejednakosti nastaju u onim zemljama gdje pacijenti moraju dodatno plaćati iz džepa, iako plaćaju obvezno zdravstveno osiguranje, što je slučaj u Hrvatskoj, tvrdi Primorac.

– Dakle, ovaj problem se može riješiti jedino ravnopravnim položajem državnih i privatnih zdravstvenih ustanova tako da svi oni koji žele mogu HZZO-u ponuditi svoje usluge. Znači, novac koji »uplaćuje osiguranik«, odnosno onih 16,5 posto doprinosa za zdravstvo, u stvarnosti bi trebalo pratiti osobu, a ne ustanovu kako je sad, jer bi pacijent za taj novac u željenom trenutku izabrao gdje će dobiti potrebnu zdravstvenu uslugu.

Nažalost, situacija je sad takva da imate »prava« iz obveznog zdravstvenog osiguranja, no usluga vam je u javnom sustavu nedostupna, morate je čekati šest mjeseci ili godinu dana, i prisiljeni ste unatoč tome plaćati iz džepa, navodi naša sugovornica. To, priznaje, stvara lošu percepciju zdravstva u Hrvatskoj, odnosno dojam prelijevanja novca u »privatne džepove«. Rješenje je, smatra, u reformi sustava kojom bi se povećala njegova efikasnost i financijska održivost.

Dok u sektoru privatnog zdravstva priželjkuju status jednak onome koji imaju ustanove javnog zdravstva, Džakula podsjeća da jednakosti među ustanovama – nema.

– Nisu izjednačene ni bolnice u javnom sektoru, na primjer nisu jednaki OB Karlovac i KBC Zagreb. Tako nisu ni privatne i javne, ni kod nas ni u svijetu. Oni imaju, ovisno u kojem sustavu, razne aranžmane, odnosno uloge i njima se koriste, navodi ovaj javnozdravstveni stručnjak.

Tome što dva sustava kod nas ne koegzistiraju kako bi trebala, već se događa da privatno zdravstvo odvlači i pacijente i liječnike iz javnih ustanova koje su bremenite problemima i ne mogu zadovoljiti potrebe građana za zdravstvenom skrbi, razloge nalazi u višegodišnjim propustima u upravljanju sustavom zdravstva.

– Sustavom treba upravljati, a mi imamo naslijeđenih 40 godina neupravljanja zdravstvenim sustavom. I sad se čudimo da nam stvari ne funkcioniraju. Pa ni ne mogu. I tu je u prednosti privatni sektor, jer on dobro izuči čime može upravljati.

U to se upušta, a ono što ne može, ne dira, tumači Džakula. »Teško da privatni sektor kao prioritetnog korisnika ima osobu koja je nepokretna, muči se s tvrdokornim infekcijama, leži u pelenama. To nije klijent kojeg jako želite u svojoj ustanovi, ako nije baš netko skupo platio da se o njoj brinete«, ilustrira.

Privatnici uzimaju dio kolača koji mogu, no isto rade i javne bolnice, jer ni one neće prihvatiti svakog pacijenta.

– Naravno, svaka ustanova zna što može i što joj je optimalno. Neće ni javna bolnica, ni dom za starije, primiti osobu s kojom ne znaju šta će i koja će dodatno opterećivati već opterećene zaposlenike. Nisu privatnici ekskluzivni po tom pitanju, samo što, eto, u javnom sektoru postoje neki pritisci, politički, privatni, pa se čovjeka uzme u skrb, veli Džakula. Riječ je, ističe, u cjelini o poprilično tužnoj situaciji, gdje se u onkologiji ljudi liječe s lošijim ishodima nego u EU-u, te na mnogo mjesta umiru uz neadekvatnu skrb, a onda se takva tema obavija velom tajne ili manjkom jasnih informacija.

»To je ključno pitanje – treba li skrb o najtežim bolesnicima biti prikrivena? Reakcije javnosti upiru prstom na velik novac koji se tu vrti i interese pojedinaca.

Međutim, to pojednostavljeno objašnjenje nosi veliki rizik da u mogućoj hajci ne stradaju profesionalci koji rade s najtežim pacijentima i koji već sad izgaraju nastojeći im pomoći. Taj rizik može voditi u katastrofu. Zato je važno da se sustavno i vrlo jasno komunicira što, kako i zašto se radi. I najteži pacijenti, i profesionalci koji se o njima brinu, to zaslužuju, zaključuje.

Diskriminacija na temelju imovnog stanja Na jasna i transparentna pravila i za javno i za privatno zdravstvo te njihov međuodnos poziva i pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter, jer radi se, kaže, o pravu na zdravlje kao temeljnom ljudskom pravu zajamčenom Ustavom. – Pritužbe koje primamo pokazuju velike razlike između zajamčenih prava građana i njihovih iskustava. Dobar dio odnosi se na nemogućnost ljudi da osnovne pretrage i preglede obave u sustavu javnog zdravstva bez velikih čekanja, pa su ih prisiljeni plaćati. To je višestruko problematično i vodi prema diskriminaciji na temelju imovnog stanja, jer dio građana nema dovoljno novca kojim bi platio uslugu privatnika. Tko pak ode privatniku, plaća dvostruko – plaća zdravstveni doprinos, a dodatno plaća i privatnicima. Građani se zato opravdano osjećaju izigranima jer kroz svoje plaće odvajaju nemale iznose za zdravstvenu zaštitu, koju onda ne mogu na vrijeme ostvariti. I brojke potvrđuju razloge za nezadovoljstvo – recimo, prošle godine se na kolor dopler ultrazvuk arterija i vena u prosjeku čekalo 325 dana, na ultrazvuk dojke 271 dan, na magnetsku rezonancu srca 237 dana i na ultrazvuk srca 233 dana. Možemo li onda govoriti o dostupnosti zdravstvene zaštite, kao jednom od elemenata prava na zdravlje?, pita se pravobraniteljica. Tena Šimonović Einwalter / Foto Novi list