Svaki posjet obližnjem Trstu uvjerava nas da ovaj talijanski grad svoj identitet sve više usmjerava prema kulturi i umjetnosti. Mi s ove strane Jadrana dugo smo ga percipirali kao mjesto u koje se odlazi u šoping, no to više nije tako.

Danas se u Trst, primjerice, odlazi jer se tamo postavljaju zanimljive izložbe svjetski poznatih autora. Najnovija, pod nazivom »Hommage Miróu«, postavljena je u reprezentativnom prostoru Muzeja Revoltella – Galeriji moderne umjetnosti.

Izložba koja je otvorena do 24. rujna predstavlja oko 80 radova Joana Miróa među kojima su slike, tempere, akvareli, crteži, skulpture i keramike iz francuskih muzeja i od privatnih kolekcionara, upotpunjena nizom grafičkih radova, knjiga i dokumenata te multimedijskim dijelom.

Kustosi su likovni kritičar Achille Bonito Oliva, jedan od najvećih i najcjenjenijih talijanskih likovnih kritičara, uz Maithé Vallès-Bled (bivša ravnateljica francuskih muzeja) i Vincenza Sanfoa, umjetničkog stručnjaka i organizatora velikih međunarodnih izložbi.

»Hommage Miróu« producirao je Navigare Srl uz koprodukciju s Diffusione Cultura Srl. Izložba je realizirana u suradnji s Art Book Webom, a promovira je Općina Trst – Odjel za kulturu i turističku politiku, uz potporu Trieste Convention & Visitors Bureau i PromoTurismo FVG.

Zašto ovo spominjemo? Jer je vidljivo da je Trst povezao kulturu i turizam, što daje i kvalitetne rezultate. Ova važna jezgra radova izloženih u Trstu pokriva razdoblje od šest desetljeća u karijeri Joana Miróa, jednog od najvećih umjetnika dvadesetog stoljeća, predstavnika nadrealističke struje: od 1924. do 1981., s posebnim fokusom na transformaciju likovnog jezika koji je katalonski umjetnik počeo razvijati u prvoj polovici 1920-ih i dokumentirao svoje umjetničke metamorfoze na području crteža, slikanja, kolaža i tapiserije.

Kako je navedeno u povodu tršćanske izložbe, umjetnička produkcija maestra Miróa koristi se raznolikošću oblika i sredstava izražavanja, od slikarstva preko keramike do grafičkog rada, koji su mu omogućili da izrazi svoj inovativni duh kroz znakove, boje i površine. Podijeljena u tematska područja, izložba je inspirirana radošću življenja velikog umjetnika, »pjevača boja, znakova i ludičkog aspekta umjetnosti«.

Popraćena je važnim fotografskim dijelom i nekim do sad neobjavljenim videozapisima koji govore o privatnom i javnom životu velikog majstora europskog nadrealizma.

Upravo ove godine navršile su se i dvije obljetnice – 130. godišnjica Miróova rođenja i 40. godišnjica njegove smrti. Joan Miró i Ferrà (Barcelona, 20. travnja 1893. – Palma de Mallorca, 25. prosinca 1983.) je španjolsko-katalonski slikar, kipar i keramički umjetnik apstraktno-nadrealističkih djela lirskog karaktera.

Rođen je kao sin zlatara i urara i kćeri uglednog stolara u Barceloni, a odrastao je u Barceloni i u Mont-Roig del Campu kraj Tarragone gdje su imali vikendicu.

Sa sedam godina je krenuo u školu i dobiva prvu poduku iz risanja. Godine 1907. na nagovor oca upisuje poslovnu školu, ali u isto vrijeme ide na umjetničku akademiju La Escuela de la Lonja. U razdoblju od 1910. do 1911. radio je kao knjigovođa u jednoj kemijskoj tvrtki.

Iste godine prvi put izlaže svoja djela na općinskoj izložbi u Barceloni. Nakon živčanog sloma napušta knjigovodstvo i potpuno se posvećuje umjetnosti 1912. godine te se pridružuje umjetničkom Cercle Artistic de Sant Lluc.

Prvu samostalnu izložbu organizirao je 1918. u Dalmauovoj galeriji u Barceloni gdje su njegova djela ismijana. Godine 1920. Dalmau mu pokušava organizirati izložbu u Parizu, gdje je Miró upoznao Pabla Picassa. Pohađa i dadaistički krug Tristana Tzare, a ti događaji odigrali su ključnu ulogu u njegovu umjetničkom razvoju.

Nakon studija u Barceloni od 1919. živio je naizmjence u Parizu i Španjolskoj. Izbijanjem Španjolskog građanskog rata bio je prisiljen pobjeći u Pariz.

Međutim, kad su glavni grad Francuske napale nacističke trupe, Miró se morao vratiti u Španjolsku i otišao je živjeti u njemu najdraža mjesta, u katalonsko selo i na otok Mallorcu. Isprva je bio pod utjecajem Vincenta van Gogha, fovista i kubista, potom se razvijao, pod utjecajem dadaista i Paula Kleea, prema nadrealizmu (supotpisnik je Nadrealističkoga manifesta, 1924.) i apstrakciji. Ostvario je vlastiti stil pun asocijativne simbolike, poetike i humora.

Arabesknim crtežom, bizarnim i maštovitim kolorističkim i geometrijskim kombinacijama stvarao je fantazmagorične kompozicije (»Karneval harlekina«, 1924. – 1925.; »Mala plavuša u parku atrakcija«, 1950.).

Svoj osebujan način primjenjivao je u baletnoj scenografiji i kostimografiji, nacrtima za vitraje i tapiseriju, plakatima, keramici (»Sunce i Mjesec«, 1955. – 1958., palača UNESCO-a u Parizu), sitnoj plastici i kipovima u bronci. Ilustrirao je mnogobrojna književna djela (T. Tzara, P. Éluard i dr.).

Zaklada Miró (memorijalni muzej sa zbirkom njegovih djela) otvoren je na brdu Montjuic nad Barcelonom 1975. godine, a njegov atelijer u Palma de Mallorci postao je 1992. Zaklada »Pilar i Joan Miró«.

Miróove rane slike, do prije 1920. godine odlikuju se širokim spektrom utjecaja, počevši od fovizma i kubizma, pa sve do romaničkog katalonskog slikarstva.

U Parizu je ostvario kontakt s umjetnicima bliskima nadrealizmu i njegov stil se počeo uoblikovati u lirskoj fantaziji iracionalnih formi koje predstavlja preko apstraktnih kompozicija.

Tada počinje stvarati forme koje su rezultat igre umjetnikove mašte, humora i jedinstvene distorzije realnosti, koristeći uvrnute organske oblike povezane u cjelinu preko vrlo neobičnih geometrijskih konstrukcija i oblika.

Oko 1927. njegov je način definitivno formiran – motivi su reducirani na likovne šifre, ideograme, koji su na granici između naivne crtarije i simboličkog znaka.

Ovi znakovi često su u obliku primarnih protoplazmatičnih oblika, razmješteni su na plohi s očitim smislom za dekorativno djelovanje te s nastojanjem da se u njihovim odnosima nasluti dublja povezanost s područjem irealnoga.

Miró je često otvoreno izražavao prezir spram konvencionalnih metoda slikanja, smatrajući ih simbolima buržoaskog društva. Kao najvatreniji predstavnik nadrealizma izjavio je da konvencionalno slikarstvo treba »silovati i ubiti«.

Stvarnost je za Miróa početna točka, nikad točka dolaska. Njegovi radovi sadržavaju snoviti i halucinantni aspekt zahvaljujući upotrebi snažnih boja poput žute, crvene ili plave.

Sastavljeni su od bitnih oblika, kao da je umjetnik ogolio subjekt od svega što je suvišno. Umjetnikova djela, ispričana raskošnim bojama i bogatom simbolikom jezika podsvjesnog, otkrivaju da iza očaravajuće nevinosti njegova izričaja leži duboka briga za ljudski rod te snažan osjećaj osobnog i nacionalnog identiteta.

Godine 1929. Miró se oženio s Pilar Juncosom Iglesias, a godinu dana kasnije dobiva i kćer koju je nazvao Dolores po svojoj mlađoj sestri.

Umro je na Božić 1983. u Mallorci, a sahranjen je u obiteljskoj grobnici groblja Montjuic u Barceloni. Za sobom je ostavio opus od oko 11.000 radova.

U jednom intervjuu Miró je izrazio svoju nesklonost umjetničkim kritičarima, rekavši da su oni više zaokupljeni time što su filozofi nego bilo što drugo.

»Oni stvaraju unaprijed zamišljeno mišljenje, a zatim gledaju umjetničko djelo. Slikarstvo im samo služi kao ogrtač u koji će zaogrnuti svoje oronule filozofske sustave«, kazao je Miró.

Također je govorio: »Za mene… oblik nikada nije apstraktan; on je uvijek znak nečega: on je uvijek čovjek, ptica ili nešto drugo.« A Vlado Gotovac opisao je Miróovo djelo kao lirsku tišinu u epohalnoj buri.