Nakon Drugog svjetskog rata, 1945. godine, Rijeka i Sušak ponovo su se spojili, ali samo nakratko – tzv. Morganovom linijom bivši okupirani talijanski teritorij što ga je oslobodila tadašnja jugoslavenska vojska podijeljen je na Zonu A i Zonu B, što je dovelo do ponovne uspostave granice na Rječini koju se moglo prelaziti samo uz propusnicu. Značilo je to ponovno formalno uspostavljenje rapalske granice na Rječini, kojom su Rijeka i Sušak bili godinama umjetno podijeljeni.

Zato ne čudi ushićenje kada je mirovnim sporazumom potpisanim 10. veljače 1947. godine određeno da dotadašnja Zona B (Rijeka i veći dio Istre) zajedno s Pulom iz dotadašnje Zone A, pripadne Jugoslaviji. Sporazum su parlamenti Jugoslavije i Italije ratificirali krajem ljeta 1947. godine, a Riječki list, koji se pojavio 1. ožujka, objavljuje na naslovnici 16. rujna kartu nove granice Jugoslavije prema Slobodnom teritoriju Trsta i prema Italiji po mirovnom ugovoru, te izvješća s velikog slavlja u Puli i Rijeci.

Slavlje u Rijeci-Sušaku

»Preko 15.000 gradjana Rijeke-Sušaka oduševljeno i radosno proslavilo je konačno priključenje Istri Jugoslaviji«, jedan je od naslova, a ispod njega piše: »Narod Rijeke-Sušaka doživio je juče i osobito sinoć zajedno s narodom NR Hrvatske i ostalim narodima Federativne Narodne Republike Jugoslavije veliki dan radosti i slavlja, jedan dio Slovenskog Primorja, Pula i Rijeka, vraćene su nakon toliko stoljeća provedenih pod tudjinskim jarmom u krilo svoje domovine (…) I kao odjednom oživjeli su Rijeka i Sušak. Na tisuće gradjana pod zastavama i transparentima kao bujica slijevali su se iz pokrajnih ulica i svrstavali pred tribinom podignutom na mostu Rijeke-Sušaka. Bezbroj krijesova uz Mrtvi kanal i korito Rječine pružao je veličanstveni prizor. Blistavi odsjev njihov u moru i vodi sao je povećavao svečanost proslave. Medjuvremeno na mostu, hrvatska i talijanska omladina Rijeke- Sušaka plesala je narodno kolo…«

Slavilo se i Puli koju je u noći 15./16. rujna 1947. napustila anglo-američka vojska, a u »glavni grad naše ponosne i junačke Istre« 16. rujna ujutro ušle su jedinice Jugoslavenske armije. Dopisnik je iz Istre, i to telefonom kako je naznačeno, javljao o velikom slavlju na pulskim ulicama.

Formalno će Rijeka ipak postati jedinstveni grad tek nakon 28. veljače 1948. godine kada je po administrativno-teritorijalnoj podjeli nastala nova gradska cjelina Rijeke kkoja obuhvaća dotadašnju Rijeku i Sušak pod jedinstvenim imenom – Rijeka. Uoči izbora, na naslovnici Riječkog lista u nedjelju, 25. siječnja 1948. godine, objavljen je tekst »Pred izbore u Rijeci: Historijsko značenje sušačko-riječkih izbora«, koji potpisuje Viktor Car Emin, a koji sjajno oslikava cijelo to razdoblje pa ga prenosimo u cijelosti.

Aspurdna granica

Kad su 20. oktobra 1946. predani saobraćajni mostovi preko Rječine, ondašnji je predsjednik Gradskog NO-a, pok. Blaž Polić kazao medju ostalim: »Ovi mostovi, koje danas predajemo prometu, nisu se počeli graditi ove godine. Oni su se gradili otkad postoje i Rijeka i Sušak. U njihove temelje ugradjene su kosti istarskih mučenika – i cementirani dragocjenom krvlju naše braće, sestara, i djece naše«.
I zaista, mnogo je historije prohujalo nad ovim našim krajevima, dok se je čas u otvorenoj borbi čas u podzemnoj i – moglo bi se reći – podvodnom strujanju spajalo i povezivalo ono, što su vjekovi prekinuli. Jer moje je duboko uvjerenje, da je već u pradavnini sve ovo bilo jedno. Granice povučene kasnije: jednostrano, nepravedno!

I apsurdno! Tu riječ u pogledu riječko-sušačke granice uprotrebljavali su i sami naši neprijatelji. I Benito Mussolini – nazivao je bivšu granicu na Rječini »un confine assurdo«. I otkad je uzeo u svoje ruke vlast, pa do svog sloma, neprestano se bavio mišlju: da se granica izmedju Rijeke i Sušaka što prije izbriše. S tom misli ugazio je i u nedavni rat.

A tako su mislili i mnogi drugi s one strane Soče. A mislili smo i mi: samo što je njih vodila misao imperijalističkih zavojevača, dok je nas poticala ljubav i želja, da budemo s našim bratskim gradom jedno, kao što smo bili vjekove jedni po krvi, jeziku, a osobito po zaledju, iz koga smo svi zajedno crpili uslove za naš bolji život.

To naše rodjeno zaledje! U njemu samnom sva je naša sreća, naše blagostanje, naša budućnost. U njemu, a ne na prekomorskom zapadu! Taj zapad donosio nam je već i u dalekoj prošlosti samo zlo, a u novije doba sve nekakve »fiumanske vespre«, »Božiće krvi« i kako su se još sve zvali oni često krvavi pokolji.

I smrt nam je donosio. Smrt luci, smrt trgovini, industriji – svemu živomu!

A zaledje naše lijepo gleda tu bijedu, i kao da pruža ruke, ne bi li što srdačnije obuhvatilo bijeli grad, uvijek spremno da mu pomogne, da ulijeva u nj svoje zdrave, vječito svježe životne snage.

Ne dadu drugi! Ne dadu Bućani, koji su već otjerali i mnoge kućane. A tjerali su i nas. I mi smo često primorani bili, kroz mrežu da gledamo željezni grad, kome je njegov rođeni sin-pjesnik negda pjevao:

Rijeko, ti mog oka prvi vide!

Ti mog srca prva boli,

Kakav glas to crn o tebi ide,

Da tudjina ti uzvoli?

Volio je Ivan Dežman svoju rodjenu Rijeku, voljeli su je Baričići, Bakarčići, Derenčini, za njom je uzdisao i stari Kurelac… Svi smo je voljeli, svi smo za njom osjećali neizrecivu nostalgiju.

Vi se sjećate: bilo je doba kad smo na Rijeci bili grdno ponizivani i gonjeni, tako da je ne jedamput pala riječ, nek se ovamo ne ide, ne kupuje i ne traži ništa. Da, ali to bi trajalo malo: pod jednim ili drugim izgovorom mi bismo se opet provukli u grad, prošetali se ulicama, obišli luku sve do nakraj drugog gata, gdje bismo stali, okrenuli se prema Rijeci i gledali je, gledali dušom i srcem, milo, zaljubljeno kao u najdražu djevojčicu. I odlazili smo s bolom i željom da se opet vratimo.

Sama čežnja! Neugasiva ljubav!

U trećem činu moje »Vicencice« mornar Serafin priča:

»Na povratku (sa večerice u Svetoj Ani) stali smo na Trsatu, na mjestu, otkud se lijepo vidi Kvarner, Učka, a najljepše ova naša Rijeka – sva u svijetlu! Najdeamput smo svi zamukli: stojimo i gledamo. A onda – tko će znati, kao i zašto – najprije jedan glas, pa dva, pa tri, dok se nisu najzada svi lijepo složili i zabugarili onu našu:

Vicenicice moja –

kade mi ti ležiš?

Tam gore na gore –

ne morem do tebe…

Se capimo…

Tako mornar Serafin. No i ja sam je pjevao. Često… s drugovima, od kojih su mnogi pod ledinom. I oni su je voljeli, našu milu Vicencicu, i dok smo pjevali onu pjesmicu, osjećali smo u glasu kao neku tanku drhtavu suzu… Tako je bilo i svima drugima na Sušaku, Trsatu i sve dalje i dalje. A slično bijaše i mnogima ovdje u gradu. To se naročito vidjelo u vrijeme fašizma. Dotužilo bi im, pa bi dolazili k nama, na Sušak, i osjećali se vedrije, prijatnije. Dolazila i jedna simpatična starica. Nekom je zgodom rekla: – Vidite ja sam Talijanka, ali mi je medju vama ljepše – mi se tako lijepo razumijemo. Se capimo tanto ben…!

Jest, a razumjeli bismo se bili i prije, da nisu medju nas uvukli svoj prst – il suo zampino – razni šovinizmi, tudji imperijalizmi, domaći kampanilizmi i slično.

Sada je i to dospjelo! »Confine assurdo« je izbrisan. Danas su Rijeka i Sušak jedno tijelo. Tako glasi odluka naših narodnih vlasti, ali na dan izbora, 1. veljače o. g., svi će pravi i svjesni Sušačani i Riječani pokazati, da je ta odluka izišla iz njihova srca, iz krvi njihove. Članovi pak Gradskog narodnog Odbora, koji će toga dana biti izabrani i preuzeti na sebe vanrednu odgovornost, pokazat će, da su vrijedni povjerenja kao i svih onih lijepih nada, što se ulažu u njih s iskrenim uvjerenjem, da će odsada sve grane gradske uprave napredovati pravcem svedjer boljim, točnijim i pravednijim.

Prožeti tim sijetlim nadama, izbornici će Sušaka i Rijeke otići na biralište s osjećajem, da vrše jedno krupno historijsko djelo.

I izvršit će ga, kao što se vrši najsvečaniji obred: sa puno ponosa i dostojanstva.

Povratak iseljenika

U sjeni slavlja pripojenja Slovenskog Primorja, Pule i Rijeke u rujnu 1947. godine, iako vrlo istaknuto, s fotografijom, objavljen je u Riječkom listu i tekst kako slijedećeg dana ujutro parobrod »Radnik« isplovljava iz riječke luke i odlazi prema Kanadi po treću grupu iseljenika povratnika. »U ovoj godini ovo je posljednje putovanje parobroda radnik u Kanadu. Nakon što se brod povrati u domovinu s trećom grupom iseljenika-povratnika otplovit će za australiju gdje se naši iseljenici uvelike spremaju za povratak u svoju zemlju«, piše Riječki list.