Trgovac Smrti je mrtav! – rečenica koja je odjeknula svjetskim novinama 1888. godine, označila je trenutak kada je Alfred Nobel spoznao što svijet misli o njemu. No, iza te pogreške skrivala se ironična zamjena identiteta: francuski novinari objavili su osmrtnicu uvjereni da je Alfred preminuo, dok je zapravo umro njegov brat Ludvig Nobel. Ta nesretna zamjena postala je prekretnica u životu Alfreda Nobela.

Svjedočeći vlastitoj »smrti« i suočen s epitetom »trgovac smrti«, Alfred je odlučio preokrenuti svoju ostavštinu. Bio je to trenutak introspekcije koji je na kraju doveo do stvaranja jedne od najprestižnijih nagrada u povijesti – Nobelove nagrade.

Inspiriran tim šokom, Alfred Nobel 27. studenoga 1895. godine odlazi u švedsko-norveški klub u Parizu. Tamo, uz svjetlost svijeće, piše svoju oporuku. Na četiri stranice detaljno navodi svoju želju da većina njegovog bogatstva bude upotrijebljena za stvaranje fonda iz kojeg će se svake godine dodjeljivati nagrade ljudima koji su »najviše pridonijeli čovječanstvu«.

No, njegova vizija nije pošla bez izazova. Oporuka je izazvala bijes i nevjericu unutar obitelji, koja se osjećala iznevjereno jer su izostavljeni iz nasljedstva, a negodovala je i švedska kraljevska obitelj ogorčena Nobelovom željom da se prilikom dodjele nagrade ne obraća pažnja na nacionalnost kandidata, »nego samo to da je osoba dostojna da primi nagradu, bila ona iz Skandinavije ili ne«. Pravne bitke i javne rasprave trajale su godinama, no Nobelovi izvršitelji ostali su ustrajni. Godine 1900. osnovana je Nobelova zaklada, unatoč svim preprekama, a od 1902. godine nagradu formalno dodjeljuje kralj Švedske, nakon što je tadašnji vladar Oscar II. shvatio da ove nagrade u Švedskoj predstavljaju dobru »reklamu« za Kraljevinu.

Prva dodjela Nobelove nagrade održana je 10. prosinca 1901. godine, na petu obljetnicu Alfredove smrti. Bilo je to vrijeme uzbuđenja, ali i kontroverzi. Kritike su bile usmjerene na odbor i njihove odluke, posebno u kategoriji književnosti. Mnogi su smatrali da je ruski književni velikan Leo Tolstoj trebao dobiti prvu nagradu, no ona je dodijeljena francuskom pjesniku Sullyju Prudhommeu, čiji je rad ubrzo pao u zaborav. »Moralni kompas svijeta ignoriran je u korist zaboravljivog pjesnika«, žalili su se tadašnji kritičari.

Dodjela je bila podijeljena između Stockholma i Osla. Nagrade za fiziku, kemiju, medicinu i književnost dodijeljene su u Stockholmu, dok je nagrada za mir uručena u Oslu. Među prvim laureatima bili su Wilhelm Conrad Röntgen, čije je otkriće X-zraka izazvalo divljenje, ali i sumnje o njegovoj potencijalnoj vojnoj primjeni, te Jean Henri Dunant, osnivač Crvenog križa, čiji je doprinos humanitarnim naporima bio neosporan. Prva svečanost bila je jednostavna, ali značajna.

Laureati su primili medalje i diplome, a njihovi govori odražavali su zahvalnost i nadu. No, ispod površine svečanosti već su se pojavljivale dileme i pitanja: može li se mir nagrađivati dok ratovi traju? Je li Nobelova oporuka doista ostvarila svoju svrhu? Usprkos svemu, Nobelova nagrada od tada do danas ostaje simbol izvrsnosti, napretka i humanosti. Kontroverze koje su je pratile nisu oslabile njezinu vrijednost. Naprotiv, učinile su je još relevantnijom u stalnom preispitivanju etike i pravde u našem svijetu. Povijest Nobelove nagrade tako je postala priča o evoluciji ljudskih ideala, ukorijenjena u težnji jednog čovjeka da promijeni način na koji ga svijet pamti.