Približavao se 1. ožujka 1947. predviđeni dan izlaska prvog broja »Riječkog lista«. Bila je subota. List je imao izaći poslije podne, ali sa sutrašnjim datumom. Trebalo je ujedno napisati uvodnik. Bilo je predviđeno da će to uraditi netko od članova komiteta. Međutim, meni je kao glavnom uredniku natuknuto da također pripremim takav prilog za prvi broj, pa će on izaći ako ga drugi ne napiše. Doista sam ga i napisao 26. veljače ujutro. Dao sam mu naslov »Još jedan značajan datum. Uz 1. broj Riječkog lista«. Spomenuvši ga kao nasljeđe i listove NOP-a ali i listove iz 19. i početka 20. stoljeća ne samo u Rijeci nego i u Bakru, Kraljevici, Senju, Trstu i Puli, istaknuo sam da je zadatak »Riječkog lista« da nastavi pisati u duhu štampe NOP-a, da otkriva i naše nasljeđe, da iz Rijeke, kao nekada Supilo, »objavi i objavljuje težnje, napore i djela naroda Istre, Hrvatskog primorja i Gorskog kotara«, da bude »pravi odraz Rijeke i cijelog područja«.

Tako se, eto, pisalo za prvi broj »Riječkog lista«. Tako su mislili svi patrioti na Rječini. Tako sam oblikovao njihove i svoje misli u ovom uvodniku u divnoj »klimi slobode« kakvu se samo poželjeti moglo. Smatrao sam, pišući taj uvodnik, da time prema svojim mogućnostima, najljepše izvršavam jedan partijski zadatak kao rodoljubno djelo poslije uklanjanja Rapallskog i Rimskog ugovora i na diplomatskom polju. I članovi uredništva, napose urednik i rubrika, izvršili su svoje zadatke. Tako je bio pripremljen prvi broj »Riječkog lista«.

Opisano je to u tekstu naslovljenom »Kako smo pokretali Riječki list«, objavljenom povodom 20.000 broja Novog lista. Tekst je nastao na temelju feljtona koji je Vinko Antić, prvi glavni urednik Riječkog lista objavljivao u feljtonu od 22. veljače do 9. ožujka 1972. godine.

Ogledalo kraja

»S pojavom »Riječkog lista (1. ožujka 1947.) Rijeka i Sušak predstavili su se po prvi put u novinstvu kao jedan grad«, zapisao je Antić. Bilo je to nakon potpisivanja mirovnog ugovora u Parizu (10. veljače 1947.).

»U podijeljenom gradu, dakle, gradu na Rječini dugo je bilo podijeljeno i novinstvo na riječko i sušačko. Tako je ostalo do potpisa mirovnog ugovora. Tek sada moglo je doći do spajanja dijelova ovoga grada u jedan grad – Rijeku. U novim prilikama dolazi do pokretanja ‘Riječkog lista’ kao znaka obnove hrvatske štampe u Rijeci koja je konačno priključena Hrvatskoj u sastavu nove Jugoslavije«, opisao je Antić okolnosti koje su omogućile da Rijeka i Sušak, u kojemu su tada izlazile dva dnevnika – Primorski vjesnik u Sušaku i Glas Istre u Rijeci, dobiju jedan list u koji će uči članovi uredništva obaju postojećih listova, koji će prestati s izlaženjem kao dnevnici.

Članovi prve redakcije Riječkog lista na izletu 1948. godine

»U to vrijeme u ‘klimi slobode’ koja nas je oduševljavala nakon oslobođenja Rijeke i Istre, poticaja za javni rad bilo je u izobilju za svakog patriota. To je mene bodrilo u pripremama za izdavanje ‘Riječkog lista’. Od tada sam počeo živjeti za list, a obnova hrvatske štampe u Rijeci poslije prisilnog prestanka Supilovog ‘Novog lista’ (1915.), bila je shvaćena, i morala je biti shvaćena, kao povijesni čin«, zapisao je Antić, pojašnjavajući da se razgovaralo već onda da bi »možda bilo pogodnije ime ‘Novi list’, s obzirom na tradiciju Supilova lista, i da se već imenom obuhvati šire područje«. »Ali uredništvo nije izabralo ime lista, već je to učinio izdavač«, napominje Antić. Izdavač je bila Narodna fronta za Istru, Hrvatsko primorje i Gorski kotar.

O izlasku novog dnevnika čitatelji su obaviješteni putem letka u kojemu se navodi da će Riječki list informirati čitaoce o svim događajima u Jugoslaviji i inozemstvu iz ekonomskog, političkog, kulturnog i društvenog života. »Riječki list bit će odraz naše stvarnosti, pomagati rad naše narodne vlasti, bit će inicijator i pokretač novih podviga, ali će u kritičkim osvrtima ukazati na sve nedostatke i propuste da bi se oni uklonili kako bi obnova i izgradnja zemlje i ostvarenje petogodišnjeg plana tekli nesmetano na korist ljepše budućnosti radnog naroda«, navodi se u letku, uz poruku da »Riječki list treba da bude ogledalo našeg kraja i stoga neka ga podupre sav naš narod«.

Posao nije bilo ni malo jednostavan. Kako je pisao Antić, uredništvo još nije imalo prostorije ni namještaja, a budući da su Primorski vjesnik i Glas Istre još uvijek izlazili, budući suradnici Riječkog lista i dalje su radili dnevni posao za svoje listove. Od njih su se oprostili tek uoči izlaska Novog lista i prionuli na novi posao.

Dio redakcije Riječkog lista početkom pedesetih godina. Prvi red s lijeva: Branimir Rupnik, Seka Vidas (tajnica redakcije), Zmaj Defilipis. Drugi red s lijeva: Antun-Tuna Corel (glavni meter), Vlado Oluić, Kazmir Ciper-Sanjin i Milan Svetić

“Novo uredništvo bilo je u neku ruku heterogeno, još nije bilo dovoljno ujedinjeno za uređivanje ‘Riječkog lista’, tako da u pripremi prvoga broja nije ni moglo biti dovoljno sraslo; ono je tek tražilo svoj put«, pojasnio je Antić, čovjek koji je, kako to piše Franjo Butorac u svečarskom izdanju Novog lista 2000. godine, tiskanom povodom 100. obljetnice Supilova lista, »ostavio istinski i dubok pečat i presudno utjecao na formiranje redakcija i novina toga doba« te »svojim uvodnicima i tekstovima snažno naglašavao potrebu obrazovanja, proširenja kulture u najzabitija mjesta i sela našega kraja istinski vjerujući da obrazovan i kulturan čovjek može biti istinski nositelj«.

Antića je na čelu Riječkog lista naslijedio Vlado Oluić, koji je odradio dva mandata, prvi 1949., a drugi od 1952. do 1953. godine. Pišući o tom drugom mandatu koji je počeo 1952. godine, Vlado Oluić zaključuje kako je postavljen bio u »zao čas – u vrijeme kada se ozbiljno raspravljalo o tome da se obustavi izlaženje lista i to zbog toga što na tržištu nije bilo dovoljno rotopapira«.

Teška vremena

»Takve ‘ideje’ poticane su iz republičkog središta, iz Zagreba, gdje su pojedini politički utjecajni ljudi izražavali stajališta da Hrvatskoj nisu potrebni regionalni dnevnici«, zapisao je Miroslav Bajzek u monografiji objavljenoj o 100. obljetnici prvog Supilovog Novog lista. Situaciju u redakciji, Bajzek je oslikao sljedećim rečenicama: »Uredništvo je jedva pronalazilo snage da ‘preživi’ – čak je prodalo i redakcijski automobil. Početkom 1952. godine i neki novi su bili prinuđeni da skrbe za financije lista. Odlazili bi u kotarska središta sa zadatkom da pišu o aktualnim temama iz tih krajeva, ali i da ‘usput’ govore tadašnjim političkim funkcionerima o teškom materijalnom položaju lista (…) Pokušavalo se spasiti što se spasiti dalo i dogodilo se nešto što je već nalikovalo na slom: pet godina nakon početka svog izlaženja Riječki list je u ožujku 1952. godine 14 dana izlazio na malom, prepolovljenom dotadašnjem formatu – na četiri stranice. Jednom je čak izašao na svega dvije stranice, izgledavši više kao letak nego kao novina (…)«.

Pisao je o tom vremenu i Vlado Oluić. »Bilo je, naime, prijedloga, a pomalo i pritisaka, da se lokalni listovi privremeno ukinu, a među njima je bio i Novi list. S takvim prijedlozima, jasno, nismo se mirili ne samo mi u redakciji nego ni odgovorni društveno-politički radnici našeg kraja. Nismo mogli zamisliti Rijeku i cijelu ovu regiju u periodu zaista burnog ekonomskog i političkog života bez svog dnevnika. Bili smo uvjereni da centralna i republička štampa ne mogu ni izdaleka dati potreban prostor problematici ovoga kraja. Zato smo poveli ‘mali rat’ s drugovima u zagrebačkim redakcijama, koji su smatrali da treba obustaviti izlaženje riječkog dnevnika kako se ne bi smanjila tiraža zagrebačkim listovima.

Broj od 1. srpnja 1948. godine s tekstom izjave CK KPJ povodom Rezolucije Informbiroa o stanju u KPJ rasprodan je u tada rekordnih 14.050 primjeraka

Iako su potrebe zagrebačkih redakcija bile velike, ostaje činjenica da su stavovi nekih odgovornih drugova u tamošnjim redakcijama bili više nego neelastični, a njihovo držanje maltene prepotentno. Međutim, zahvaljujući razumijevanju i podršci najviših političkih rukovodilaca naše Republike došlo je do kompromisa: Novi list nije prestao izlaziti, ali je štampan u manjem formatu, polovici dotadašnjeg, koji je bio najveći u zemlji. U tadašnjim teškim prilikama, iako teška srca, prihvatili smo to jedino moguće rješenje. Na zadovoljstvo redakcije i Riječana kriza papira je ubrzo prestala i Novi list je ponovo dobio svoj veliki format, a kasnije i veći broj stranica.

Evo, to je jedna o teškoća koje nisu bile rijetke u životu Novog lista. Vjerojatno je upravo zato bilo tim veće zadovoljstvo kad su prvi primjerci lista svakodnevno izlazili iz pedeset godina starog rotacionog stroja. Upravo ti trenuci ispunjavali su najvećom radošću čitavo vrijeme koje sam proveo u novinarskoj profesiji. Zato mi je i bilo zaista teško kad sam odlazio na novu dužnost, kad sam se morao rastati od dugogodišnjih suradnika novinara i grafičara, kad sam ostavio atmosferu koja je vladala u redakciji i tiskari. I dandanas, nakon deset godina, nostalgija za starim pozivom nije umrla, možda čak ni uvenula. Možda djelomično zbog toga što sam u cijelom tom periodu navraćao u redakciju ili u tiskarske pogone, što nisu prekinuti kontakti i suradnja s novinarima i novinom. I danas mi je Novi list u rukama, već rano ujutro, već nekoliko sati poslije štampanja. Listam ga dok još nije sasvim osušena boja. Dok onako usput čitam naslove one najvažnije, doživim uzbuđenje slično onom od prije deset i više godina, kao da sam još uvijek član istog kolektiva«, pisao je Olujić o jednoj od obljetnica Novog lista.

Dio članova prvog uredništa Riječkog lista prilikom ponovnog susreta 60-ih godina: Radoslav Škalamera, Milan Svetić, Nenad Brixy, Vinko Antić, MIroslav Bajzek, Ante Balen, Miroslav Čop i Josip Đurić

U razdoblju od 1949. do 1952. glavni i odgovorni urednik Riječkog lista bio je Kazimir Ciper-Sanjin, dotadašnji urednik unutrašnjo-političke rubrike Riječkog lista, koji je među prvima bio angažiran u riječkom dnevniku, nakon što je novinarski posao »ispekao« u Primorskom vjesniku. Godine 1954. na čelo Riječkog lista dolazi Milan Slani. Točnije na čelo Novog lista, jer je 16. travnja te godine riječki dnevnik ponovo preuzeo ime Supilova lista. Puni naziv lista bio je Novi list – Istre, Hrvatskog primorja i Gorskog kotara, čime je počelo i novo razdoblje u životu našeg dnevnika.