Silvestrova večer na Rieci-Sušaku svršila je tolikom živahnošću i oduševljenjem, kakovih se ne siećamo minulih godina. Svi javni lokali bili su dubkom puni novu godinu očekujućeg obćinstva (…) U Grand Restaurantu »Continental« svirala je vojnička glazba odbrane komande, dočim u »Hotel Sušak« plesalo se sve u šesnaet sve do 2 poslie polnoći, a u pobočnih sobah us čašu vina nazdravljalo se sreće i samostalnosti težkim kušnjam izložbene otačbine Hrvata (…) Zabava hrvatske čitaonice i hrvatskoga pjevačkog družtva »Primorski Hrvat« na Trsatu, na izmjenu stare i nove godine bila je posjećena tako mnogobrojno, kako odbori ovih solidnih i uvaženih družtava ni očekivali nisu. Ples je potrajao do biela dana. Konobari »Grand Cafe« na Rieci iznenadili su o mladom ljetu svoje hrvatske posjetioce sa vrlo liepim i legantnim kalendarima i čestitkama na hrvatskom jeziku (…)

Prvoga dana te 1900. godine u riječku luku uplovio je i najveći parobrod Kraljevskog ugarskog dioničarskog družtva »Adria« – »Baron Kemenj«. Parobrod koji »obusima 1702 bačve« stigao je iz Newcastlea, »dotaknuvši Mletke«, a zapovjednik mu je bio Andre Šikić »uz 24 momka«. Uz »Barona Kemenja« u riječku luku toga su dana uplovili i engleski parobrodi »Waterloo« i »Faledon« koji su stigli iz Trsta, od kuda je doplovio i Loydov parobrod »Austria«, dok je ugarski »Zagreb« stigao je iz Brača.

Rijeka početkom 20. stoljeća

Tako su atmosferu u koju su Rijeka i Sušak zakoračili u 1900. godinu prenijele novine koje su se na sušačkim ulicama prvi put pojavile u utorak, 2. siječnja. Ime novina bilo je jednostavno – Novi list. Ime bez ikakvih političkih, nacionalnih, ideoloških i drugih konotacija – kako je to u monografiji objavljenoj o stotoj obljetnici Novog lista zapisao akademik dr. sc. Petar Strčić. Ime koje je trebalo da se stvore moderne novine koje će dotadašnje stranačko glasilo pravaša preobraziti u moderni, informativni list koji se neće obraćati samo političkim istomišljenicima, već širokom čitateljstvu i koje će utrti put novom dobu hrvatskog novinarstva.

Iskonski talent

Iako je u impresumu tog prvog broja kao odgovorni urednik naveden Antun Denković, u povijesti hrvatskog, pa i svjetskog novinarstva, ostat će upisano ime »upravitelja i izdavača« novina Frana Supila. Ovaj učenik niže ratarske škole u Gružu, koji je u svome zavičaju počeo raditi kao »poljoprivredni« putujući učitelj, a zatim kao doživotno zanimanje odabrao novinarstvo, u grad na obali Rječine stigao je krajem 1899. godine i to na poziv riječko-sušačkih trgovaca koji su godinu dana ranije na Sušaku pokrenuli Hrvatsku slogu, hrvatsko političko glasilo čiji je zadatak bio parirati utjecaju glasila na talijanskom i mađarskom jeziku koji su gušili bilo kakvu hrvatsku novinsku riječ.

Na ideju o pokretanju Hrvatske sloge došli su još 1895. godine, razmišljajući o nastavku tradicije pravaške Slobode iz 70-ih i 80-ih godina 19. stoljeća što je tiskana u tiskari preseljenoj u građevinski kompleks Kortil (na mjestu današnjeg Hotela Neboder i HKD-a) iz Kraljevice. Potkraj 19. stoljeća na sušačkoj su strani Rječine, duže ili kraće vrijeme, izlazili i preporodni časopisi Hrvatska vila, Ružičnjak sv. Franje, Šaljivi škorpion i drugi, ali poduzetni su Riječani i Sušačani željeli glasilo koje će se snažno oduprijeti denacionalizaciji riječkog puka što se provodila kroz glasila na mađarskom i talijanskom jeziku koja su isticala velike dosege mađarske i talijanske nacionalne kulture, znanosti i gospodarstva. No, sama volja nije bila dovoljna.

»Sušački su izdavači ‘Hrvatske sloge’ bili uglavnom praktični trgovci, ali kojima je obrana domovine istodobno idealno ležala na duši; no, vodili su računa da se uloženi novac u glasilo korisno oplodi, a ne da se samo ‘idealno’ troši. Stoga su opravdano ocijenili da njihovo glasilo ne daje očekivane rezultate, pa čak i pored novca kojega je bilo dovoljno«, opisao je akademik Strčić u monografiji trenutak kada su izdavači i financijeri lista »pogledom prošli preko Banske Hrvatske, Istre, a i ostalih tadašnjih (bosanskih) hrvatskih zemalja, otišli na jug i zadržali se na Dubrovniku jer su iz njega dolazili glasovi o izuzetno sposobnom mladiću koji se dokazao upravo u novinskim poslovima. No, pri tome se iskazivao i kao političar, i to kao pristalica čak istih ideja koje su zastupali i sušačko-riječki izdavači Hrvatske sloge«.

Naravno, bio je to Frano Supilo. Nije tada imao niti 30 godina. Osam godina ranije, 7. veljače 1891. godine, u Dubrovniku je pokrenuo tjednik Crvena Hrvatska kao reakciju na preuzimanje vlasti srpsko-autonomaške koalicije u Dubrovačkoj općini, u svibnju 1890. godine. Zahvaljujući njegovom mladenačkom entuzijazmu, brzom učenju i umijećem, njegov je list čija je koncepcija bila umjereno pravaštvo, ne samo postalo ugledno glasilo najjužnijeg dijela Hrvatske, nego i izvan toga područja.

Frano Supilo

O početku Supilova novinarskog puta, povjesničar Josip Horvat u knjizi „Frano Supilo“, objavljenoj 1961. godine, bilježi sljedeće: „Kad je 1891. postao redaktor i jedini suradnik Crvene Hrvatske, navršio je tek dvadeset godina i nije imao pojma o novinarstvu. Zacijelo je osjećao poziv za zvanje. Pokretači lista, sa svojim predvodnikom liječnikom drom Tokom Mišetićem nisu ni tražili vještog novinara. I sami su imali maglovite pojmove o tome kako se prave, kako žive novine. Za urednika su tražili u prvom redu stranačkog pristalicu oprobane vjernosti. I, svakako, neke ljudske kvalitete. Sve su to našli u Franu Supilu. On je tada bio vođa pravaške omladine Dubrovnika i okolice. To im je bila dovoljna kvalifikacija. Supilo je bio iskonski novinarski talent. Odmah se snašao u poslu koji dotada nije poznavao. Prvih je mjeseci list po svom vanjskom izgledu kopija sličnih stranačkih novina. No već u programatskom uvodnom članku, napisanom zacijelo nakon dugih diskusija s vodstvom, osjetila se ličnost. Postepeno, list dobiva fizionomiju svoga redaktora. I daje naročit biljeg pravaškoj grupi u Dubrovniku. Nakon godinu dana izlaženja list, zasnovan radi lokalnih potreba, počinju pažljivo čitati i u Zagrebu“. Gledajući s profesionalne, novinarske strane, Horvat izlaženje Crvene Hrvatske označio je kao „granični datum u razvitku hrvatskog novinarstva“, i to prije svega zahvaljujući jasnoj koncepciji lista koju je Supilo kao urednik dosljedno provodio.

Supilo u Rijeci

Budući da je u kolovozu 1899. godine Dubrovačka općina ponovo došla u hrvatske ruke, Supilo je bio spreman otići iz Dubrovnika jer je osnovna zadaća njegove Crvene Hrvatske, s kojom ju je pokrenuo 1891. godine bila ispunjena. Na stolu su mu bile dvije ponude: jedna iz pravaške centrale u Zagrebu koja mu je nudila da preuzme uređivanje Hrvatske, glasila Stranke prava Banske Hrvatske te druga koju su mu uputili sa Sušaka da preuzme Hrvatsku slogu. Najprije je odbio obje ponude jer niti zagrebački niti sušački pravaši nisu bili spremni ispuniti njegov glavni uvjet – jamstvo da će imati punu uređivačku samostalnost.

Pregovori Supila sa sušačko-riječkim pravašima, točnije prepiska između njega i dr. Rude Linića, kao njihovih predstavnika, trajala je godinu dana, sve dok konačno 21. studenog 1899. godine nije potpisao ugovor s predstavnicima dioničara Primorske tiskare u Sušaku – Milanom Gremerom, Stjepanom Haraminom i Antunom Barčićem. Taj ugovor jamčio mu je slobodne ruke u vođenju lista, jamčio mjesečnu plaću od 150 forinti, a sadržavao je i tzv. kaluzulu o partnerstvu, odnosno trgovci su bili spremni moguću dobit dijeliti s mladim Dubrovčaninom i to – pola-pola.

Iako novac nije bio nevažan, Supilo je ponudu sa Sušaka, prihvatio i iz još dva značajna razloga. Prvi je bio profesionalni – bio je veliki izazov preuzeti neugledan i nepoznat list. Drugi je, naravno, bio politički. „Novi list neće nikada pometnuti s vida jedno uslied sile dogadjaja toli zamršeno, a za nas Hrvate toli jednostavno pitanje – s onu stranu sušačkoga mosta nalazi se zenica oka našega“, zapisao je Supilo u svom uvodnom programatskom članku u prvom broju Novom lista, pokazujući time težnju da sa Sušaka zakorači i u Rijeku, tada najveće pomorsko-industrijsko i lučko-trgovačko središte istočnog dijela Habsburške Monarhije.

Baš kao i u Crvenoj Hrvatskoj, i u Novom listu je Supilo odmah u uvodniku ovog prvog broja od 2. siječnja 1900. jasno naznačio koncepciju i uređivačku politiku lista, koju će zadržati sve dok u noći s 14. na 15. srpnja 1914. godine, pod okriljem noći, ne napusti Rijeku u strahu od progona vlasti nakon atentata u Sarajevu: „Novi list nastojati će svim silama, da odgovori zadaći, koju je sebi postavio. Bit će mu svete hrvatske pravice, radilo se o njim u našem centrumu, ili u najzakutnijem seocu, i hrvatskoga se načela neće odreći, i hrvatsko ime neće zatajiti, i hrvatsko državno i narodno pravo neće izdati, i medju hrvatski narod unositi će mir i slogu! Pomoći će da se duhovi podignu iz ove deprimiranosti, da se i oni, koji sada iz prikrajka gledaju, na rad odluče, neka se i naš narod nadje u habsburžkoj monarhiji u kolu svoje po krvi braće a na onom mjestu, gdje ga već odavna čekaju“.

U uvodniku je odmah dao naslutiti i da su njegove ambicije mnogo veće od uređivanja isključivo političkog glasila i lista koji će se čitati samo na Sušaku i u Rijeci, pa piše: „Novi list će nastojati da obuhvati interes svih hrvatskih zemalja i da zagje u sve struke života. Ovdje, u rodnome kraju stranke prava, na vratima Banovine, Istre, Dalmacije, sa ovako čestim i brzim prometnim spojem, bratska sveza sama se po sebi nameće. Novi list bavit će se dakle politikom i kulturom, donosit će viesti iz svih strana domovine, a pobrinuli smo se da stupimo u dobre brzojavne i telefonske sveze. Narodno gospodarstvo, promet, trgovinu ‘List’ će osobito promicati“.

U prvom broju od 2. siječnja 1900. godine Frano Supilo izložio je svoju uređivačku politiku

Navodeći da je „ciena razmierno vrlo niska, da niže nije mogla, pa ga i siromašniji rodoljub držati može“, Supilo obećaje da će nastojati „da i s novinarskog gledišta odgovorimo ovim zahtievima, koji se danas od poštene štampe traže“ te na kraju poručuje: „Hrvati na Rieci, Sušaku i Primorju učiniše za sada koliko bijahu jaki. Ako se hrvatsko obćinstvo odazove kako treba, ni oni se neće na ovom zaustaviti jerbo je zbilja skrajnje vrieme da se nešto počne. S moje strane ne mogu drugo nego umoliti sve rodoljube, znance i prijatelje iz bliza i iz daleka, da me na ovom težkom polju kako znadu pomogu, s mojom rieči neću na manje doći, mom hrvatskom načelu neću se iznevjeriti. FRANO SUPILO“.

Da izdavati novine na Sušaku nije bilo ni malo jednostavno, pokazalo se vrlo brzo. Novi list je često bio zaplijenjen, zabranjivala se kolportaža, policija je progonila dostavljače, plijenila poštu… Tim progonima izmaknulo se preseljenjem lista u Rijeku, u ožujku 1901. godine. Taj grad, osim što je imao veliko političko značenje, već je, kako je zapisao akademik Strčić, „disao evropskim ozračjem“, a u njemu su vrijedili i mađarski zakoni koji su jamčili slobodu tiska kao nigdje drugdje na hrvatskom području.

Uredništvo se smjestilo na prvi kat u kući Ružića, na tadašnjoj Piazzi Urmeny na broju 6 (danas Ulici Ivana Zajca), dok je tiskara bila u prizemlju i bila je u vlasništvu Riječke dioničke tiskare.

Sjećanja na to kako se radilo u tadašnjoj redakciji, u Novom listu 1970. godine, zabilježio je kap. Marko Kurtini: „Novi list slagao se ručnim slogom sve do 1906. godine, kada je nabavljen prvi linotip, na kome su kao strojoslagari radili Paolo Načinović, Borić i Holetić. Meteri su bili Stevo Mihić, Podolšak, Marijan Franović i Viktor Načinović, zatim strojari kod Kraljete i na Rijeci od početka do kraja Frane Himelrajt i Vladimir Kraljeta i ondašnji pomoćni radnik Bogdan Hlača. Kao urednici bili su: Nikola Smolčić, koji je od tipografa slagara prešao za urednika, zatim Slavo Jutriša, prof. Girometa i poneki ad hoc (…)

Oko Supilova Novog lista okupljali su se kao suradnici sva napredna i slobodoumna inteligencija i omladina, gimnazijalci, nautičari, profesori, dopisnici iz svakog i najmanjeg mjesta iz Gorskog kotara, s otoka, iz Hrvatskog primorja i Istre (…) Svakodnevno u uredništvu se nalazilo po nekoliko studenata koji bi pomogli kod korektura i prepisivanja. Svi su radili kao jedna obitelj. Sve se pisalo bez honorara. Svatko je bio počašćen već samim tim što je njegov sastavak bio objavljen u listu. Tada još nisu postojali strojopisi pa su svi sastavci bili pisani rukom. Tipografi su se napeto trudili u dešifriranju pojedinih rukopisa. Neki od njih specijalizirali su se za rukopise osobito nekih profesora i pravnika. Natjecali su se tko će bolje složiti teško čitljivi tekst. Uvodnik je gotovo uvijek pisao Supilo (…)

Sa suradnicima se svakodnevno sastajao u Caffe grande, u kavani koja se nalazila u prostorijama današnje Gradske biblioteke. Posjećivao je i Riječku akademiju, zatvoreni krug od oko 60 intelektualaca i privrednika iz redova riječkih Hrvata i ostalih Slavena, bez određenih društvenih pravila (statuta), a s jakom utjecajem na svim stranama društvenog i političkog života Rijeke. Na taj uži krug Supilo se oslanjao, osobito financijski, u svom političkom radu. U tom je krugu provodio dio svog slobodnog vremena. U tom krugu nailazio je uvijek na potporu i razumijevanje za svoje zamašne političke akcije. U tom krugu prijatelja otvarao bi potpuno samoga sebe i iz njega bi izbijalo sve bogatstvo duše, toplina srca, zanos za ljepotu, njegov humor (…)“.

O važnosti tih susreta za mladoga Supila, kao i o načinu njegova rada i života, pisao je i Josip Horvat: „Supilu su ti sastanci jedina razonoda i podsticaj. Čitav dan je u akciji. Hoće da dotjera i konsolidira list. Na mukama je kad mora na put, u takvom slučaju prisiljen je da pozove nekog pouzdanog druga iz Zagreba da ga zamijeni. Mora voditi i trgovačku stranu posla. Zna vrijednost novca. Ali kad mu društva koja je sistem koncensionirao da forsiraju iseljavanje našeg naroda u Ameriku nude oglase, odbija ih, i to objavljuje u novinama.

Lično je štedljiv do tvrdičluka. Sam kuha sebi najskromniju hranu, nebrižljiv je u odijevanju. Hoće da bude potpuno neovisan. Htio bi da porodicu preseli na Rijeku, da iškoluje braću. Od ušteda odvaja na stranu malo novaca za putovanja. Najboljom političkom školom smatra putovanje po stranim zemljama. O tuđim sistemima ne sudi po luksuznim javnim zgradama i ustanovama. Iz historije zna što su Potemkinova sela i da ih je svagdje moguće naći. U turđini gleda kako narod živi. I traži ljude, sklapa poznanstva, veze koje bi mu mogle koristiti u poliitičkom radu“.

No, ta strana iskustva nisu mu pomogla samo u političkom životu, već su ga upravo ona i potaknula na stvaranje nove koncepcije lista, a time i upisala u povijest kao jednog od reformatora hrvatskog novinarstava. U taj veliki posao ući će krajem 1903. i početkom 1904. godine.

Preokret u novinarstvu

„Koristivši se svim što je vidio u Italiji i svojim dosadašnjim iskustvom, Supilo je reformirao Novi list“, piše Horvat, opisujući tu „malu revoluciju u tehnici novinarstva u Hrvatskoj“, sljedećim riječima: „Dotada su svi listovi izlazili uveče. Bili su bez izvještajne službe. Vijesti su prevodili iz bečkih, peštanskih, odnosno tršćanskih novina. One su zbog sporih željezničkih veza bile već 24 do 48 sati stare kad su stizale, pa su ‘novosti’ u domaćim listovima uvijek bile ‘starine’. Zbog toga su im strani listovi uspješno konkurirali. Supilo je shvatio važnost novosti kod vijesti. Zbog toga je prvi organizirao za svoj list stalnu telefonsku izvještajnu službu. Vijesti prima njegova redakcija do po noći, list izlazi u zoru, tako da hvata jutarnji vlak za Zagreb i jutarnje parobrode za Dalmaciju. Novi list time tuče i strane i domaće listove u mjestima duž obale, duž željezničke pruge, ima svježije vijesti i od zagrebačkih listova. Time su se čitaoci privikli na domaće novinstvo, počeli odbijati od bečke, peštanske i tršćanske štampe. Za Supila je to bio nov napor, do kasne noći mora sjediti u redakciji. Mislio je da je to potrebno, prvo, radi toga da materijalno osigura opstanak lista, i, drugo, da, proširivši list do maksimuma, stekne što efikasniji instrumenata za politički utjecaj.“

Sve to su prepoznali i čitatelji, ne samo u Rijeci i na Sušaku, nego i puno šire, pa je rezultat toga bilo da je Novi list postao, ne samo najutjecajnije, nego i hrvatskog glasilo s najvećom tiražom.

Da to nije bio nimalo jednostavan posao, svjedoči i sam Supilo u svojim pismima, kojima je krajem 1903. i početkom 1904. godine o reformi Novog lista izvještavao Antu Trumbića. „S listom sam baš na trista muka. Ovakav pothvat je užasan. Nisam toliko poznao stvar – a još uvijek fali i fali, jer je list daleko ispod očekivanja (…) Bogme radim od 10 sati ujutro s prekidom objeda i večere – do 4 sata po ponoći i stako sve ove dane. Ne bi se vjerovalo koliko se može izdržati. Nadam se da će s vremenom, kada se tiskara poveća (sada ni slova nemaju) biti puno bolje“, piše Supilo u pismu od 8. siječnja 1904. godine, a u ranijima, pisanima u prosincu 1903. godine, o svome poduhvatu piše kao o „vražjem poslu“ te da ga „stoji puno truda“. „Izgleda mala stvar, ali to je zamašan posao“, opisuje.

Rezultat toga „zamašnog, vražjeg posla“ ipak je dao veliki rezultat. Novinstvo Hrvatske na početku 20. stoljeća, dakle, u vrijeme kada Supilo preuzima Hrvatsku slogu i preimenuje je u Novi list, obilježeno je postupnim nadopunjavanjem tada gotovo isključivo političko-ideološkog novinstva informativnim.

Josip Horvat upravo je Supila i njegov Novi list, s Obzorom pod uredništvom Milivoja Dežmana (od 1905.) i Novostima pod uredništvom Mirka Dečaka (od 1907.), smatra zaslužnima za preokret od „časopisnog, tumačiteljsko-ideološkog“ pristupa novinama prema obavijesno-političkom.

Gospodarski i tehnički napredak, od prometa, telefona, telegrafa… mijenjaju tehniku novinske proizvodnje. Kako zapisano u Almanahu hrvatskog tiskarstva, nakladništva, novinstva, bibilotekarstva i knjižničarstva, to je vrijeme kada se „od čitatelja koji pretežito u novinama traže ideje i argumente istomišljenika, stvaraju čitatelji koji traže objektivnu i svestranu informaciju“.

Svega toga bio je svjestan i Frano Supilo, što je naglasio i u svome uvodniku u prvom broju Novog lista, a kada se pogleda što je učinio u 15 godina koliko je vodio Novi list, kojemu je 1907. godine promijenio ime u Riečki Novi list kako bi nadmudrio svoje cenzore i političke protivnike, jasno je zašto utemeljitelju riječkog dnevnika pripada počasno mjesto u povijesti hrvatskog, ali i svjetskog, novinarstva.

Uz bok najvećima

„Je li zaista moguće analizirati The New York Times – svjetski, globalni, kvalitetni dnevni list, milijunskih naklada s jednim malim Novim listom iz Rijeke“. To pitanje postavlja prof. dr. sc. Gordana Vilović, redovita profesorica zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, na početku poglavlja nazvanog „Supilo i Ochs ruku pod ruku“ u njezinoj knjizi „Povijest vijesti“, objavljenoj 2007. godine. Ona je to upravo učinila – analizirala je i usporedila New York Times i Supilov Novi list od 2. siječnja 1900. godine. Primjerak njujorškog dnevnika otisnutog toga dana dobila je slučajno, a onda je došla na ideju da, za potrebe knjige koja se bavila „kraljicom novinarstva“ – viješću, usporedi ozbiljan list s pedesetogodišnjom tradicijom na čijem je čelu tada bio Adolph Ochs, s tada novim dnevnikom čiji je prvi broj toga datuma objavljen na Sušaku, a iza kojega stoji Frano Supilo.

„Jednom davno prije ravno 107 godina riječki Novi list bio je vrlo, vrlo sličan The New York Timesu. Doduše, ne možemo donositi dalekosežne zaključke o kvaliteti lista prema naslovnicama, ali usporedbom vijesti dolazimo do zaključka da je Frano Supilo stvarao Novi list slično kao što su to činili u britanskom The Timesu, a i u njujorškom The New Timesu“, piše prof. dr. sc. Vilović, koja je zatim pomno analizirala dva lista na čijem su čelu bila, kako navodi, „dva novinska fanatika koji su zadužili da ih se s vremena na vrijeme sjete i oni koji namjeravaju ući u novinarstvo jednako kao i oni koji uređuju i izdaju novine u kojima ima na desetke vijesti s ‘3W’“. Uspoređujući ova dva lista, navodi da oba „imaju obilježja modernih novina, prvenstveno informativnih“ te da se „vidi da je Supilo pravio list po uzoru na ono što je postojalo u razvijenim državama“.

Supilo je to dokazao mnogim tekstovima, a među njima su i oni kojima je Novi list popratio jednu od najvećih tragedija 20. stoljeća – potonuće Titanica, najvećeg, najluksuznijeg i najsigurnijeg broda za transatlantska putovanja onog vremena. U povijesti svjetskog novinarstva zabilježeno je da je upravo prilikom ove katastrofe 1912. godine New York Times demonstrirao primjer efikasnosti upotrebe radiotelegrafije u novinarskom izvještavanju, a njihovo izdanje od 15. travnja 1912. godine, u kojemu izvještavaju o ovoj tragediji, ostalo zabilježeno u povijesti tiska kao „remek-djelo“ brzog izvještavanja.

Koristeći te 1912. godine najsuvremenije komunikacijske tehnologije poput telegrafa i telefona, Frano Supilo je u Riečkom Novom listu prvu vijest pod naslovom „Nezgoda najvećeg parobroda“ objavio u utorak 16. travnja 1912. U toj se kratkoj vijesti navodi telegramska poruka iz New Yorka koja kaže da su svi putnici spašeni, te ona iz Montreala koja je navodila da Titanic i dalje plovi, prema Halifaxu. Iz nje se još nije dalo naslutiti da je riječ o jednoj od do tad najvećih, a kasnije, sve do danas i najpoznatijoj pomorskoj nesreći svih vremena.

Potvrda da je Titanic potonuo objavljena je u Novom listu već idućeg dana, 17. travnja, nakon čega je uslijedilo svakodnevno objavljivanje tekstova o tragediji. Zanimljivo, već u petak 19. travnja objavljen je tekst u kojemu se upozorava da je na brodu bilo premalo čamaca za spašavanje, kao i na zastarjele i neadekvatne propise koji reguliraju sigurnosna pitanja na putničkim brodovima. Zaredali su nakon toga u Novom listu brojni tekstovi s kratkim izvacima svjedočenja preživjelih, kao i o istrazi američke senatske komisije o uzrocima tragedije, no među najzanimljivijima je sigurno svjedočenje jednog od preživjelih Hrvata na brodu, s kojim su razgovarali njujorški novinari „Hrvatskog svieta“, a u Novom je listu preneseno 5. svibnja 1912. godine.

Posebna je pozornost u Novom listu bila posvećena povratku Carpathije, parobroda Cunard linea na liniji Rijeka – New York koji je pokupio sve preživjele s Titanica, u riječku luku. Tako je 9. svibnja, uz zanimljiva razmatranja jednog pomorca o uzrocima tragedije – prije svega o utrci kompanija za rekordima u brzom prelasku Atlantika i žrtvovanju sigurnosne opreme na račun luksuza za najbogatije putnike, objavljena i vijest da je Carpathia stigla u Rijeku. Povrh svega, istog dana, dakle samo dan nakon uplovljavanja broda u luku, objavljen je i opširan razgovor s brodskim liječnikom, dr. Victorom Risciatom koji je skrbio za spašene s Titanica.

Prof. dr. Gordana Vilović, nakon pomne analize prije svega usmjerene na vrijednost vijesti The New York Timesa od 2. siječnja 1900. i prvog broja Novog lista koji se pojavio toga dana, navodi sljedeći zaključak: „Priča o povijesti i vrednovanju događaja na profesionalan način u New York Timesu, ali jednako profesionalu u jednom malom-velikom listu poput Novog lista 1900. godine potvrđuje istinu da profesionalizam u novinarstvu nije privilegija velikih listova ili velikih, ‘elitnih’ naroda, nego namjera da se poštuju zakonitosti i prepoznaju događaji koji su relevantni, koji donose nešto novo, koji mogu zanimati najširi krug ljudi i čiji učinak može imati posljedice“.

Fatalni pucanj

Svijet je i prije, a svakako za vrijeme tzv. Fridjungova procesa u Beču 1909. godine kojim se Supila, optuženoga za špijunažu i izdaju Monarhije, željelo kompromitirati i politički uništiti, čuo za Novi list, odnosno Riečki Novi list, kako mu je ime do 1907. godine.

Naime, pokazalo se da je u pismu kojim je na sudu „mahao“ barun Chlumetzky i kojim je želio dokazati da je Supilo doušnik, bila i rečenica kojom je ovaj prokomentirao “plan zavjere“ protiv Monarhije, a koja je glasila: „Priopćit ću ga, s bilješkama, u jednom članku u Novom listu i vjerujem da će biti zanimljiva stvar!“. Naravno, tu je rečenicu barun „previdio“ tijekom svoga svjedočenja, a upravo je ona bila ključna za oslobađanje Supila. Ime Riečkog Novog lista tada je obišlo cijeli svijet, a zanimljivo je da je nakon ovoga Supilo dobio ponudu londonskog Timesa da postane njihov dopisnik za cijeli Balkan.

No, Supilo je odbio jedan od najuglednijih britanskih, a i svjetskih listova uopće, koji je tada prvi put u povijesti mjesto dopisnika ponudio jednom strancu. Ostao je u Rijeci, gdje je, odbijajući bezbroj udara vlasti na novine koje su čitatelji prepoznali i kojima su vjerovali, i dalje uređivao novine prema konceptu što ga je zapisao u svom uvodniku 1900. godine.

Kako je u monografiji zapisao akademik Strčić: „Supilo je – doslovce – u potpunosti razbio višedesetljetni uhodani konzervativni način dotadašnjeg hrvatskog medijskog života po koje je živjelo ili životarilo više listova na hrvatskome, mađarskom, njemačkom i talijanskom jeziku; naglo je uskovitlao, ali i obogatio naš medijski prostor s, do tada, nepoznatim vrijednostima u nas“.

Priču o Supilu i njegovom Novom listu zapečatit će pucanj u Sarajevu. Posljednji uvodnik u Riječkom novom listu napisat će 1. srpnja 1914. godine, a njegova prva riječ nakon sarajevskog atentata bila je: „To je rat!“.

Naslovnica Riečkog Novog lista nakon Sarajevskog atentata

U strahu od progona, Supilo će u pod okriljem noći napustiti Rijeku. „Prije odlaska iz Rijeke on je povjerljivo razgovarao s najboljim prijateljima, savjetovao se s njima i smišljeno likvidirao svoje poslove. U redakciji lista nikome nije rekao kamo ide i na kako dugo odlazi. Tek je prijatelju Viktoru Caru Eminu preporučio svog suradnika Slava Jutrišu“, piše o to vremenu dr. Tajtana Blažeković u Novom listu od 19. prosinca 1970. godine.

Josip Horvat u knjizi „Frano Supilo“, ovako opisuje njegov odlazak: „Supilo je načisto s time što ga čeka kad bude objavljen rat: tamnica i vješala. Pošto nije zastupnik, ne bi imao ni zaštitu parlamentarnog imuniteta. Nikada se nije uklanjao od borbe. Bio je svjestan da će tek sada morati dati sve od sebe. Sistemski je počeo da likvidira svoju poziciju na Rijeci. Mobilizirao je svoje uštede. Dubrovčanin je, pa zna da novac osigurava slobodu političkog djelovanja. Dogovorio se na koji će način i za vrijeme rata, bar u prvo vrijeme, dobivati novčana sredstva, prihode od Riječkog novog lista, koji mu pripadaju. Doista, sve do kraja 1914. primao je redovito novčane doznake u Italiji. Dio gotovine uložio je u jednu banku u Veneciji, ostatak je promijenio u dukate, pohranio ih u konavoski ćemer, koji mu je toliko puta služio na putovanjima, pripasao ga na golo tijelo. U noći između 14. i 15. srpnja 1914. neprimijetno je nestao iz Rijeke. Kao toliko puta kad je odlazio na manje izlete (…)“.

Iako će još neko vrijeme rukovoditi sa svojom novinom iz Venecije, ona više neće biti ista – nakon što je hrvatski ban 27. srpnja 1914. godine van snage stavio dotadašnje tiskovne zakone u Banskoj Hrvatskoj, kontrolu nad tiskom, pa tako i Novim listom preuzeli su civilni i vojni cenzori iz Beča.

Novi urednik i službeni izdavač Riečkog Novog lista postat će Zagrepčanin sa Sušaka Ivan Polšak, u ožujku 1915. godine urednik je postao tadašnji upravitelj Riečke dioničke tiskare u Rijeci, Peroslav Ljubić. Konačno, 19. prosinca 1915. godine izlazi posljednji broj Riečkog Novog lista.

Posljednji broj Supilovog Novog lista

Uz vijest o prestanku izlaženja na naslovnoj stranici, na vrhu lijevo, iznad imena novina, otisnute su bile dvije riječi: „Cenzurirano izdanje“! „Riječki novi list, petnaesetogodišnje oruđe Supilove političke aktivnosti, počinio je dobrovoljno samoubojstvo. Tako je još Supilo naredio“, zapisao je Horvat.