Uslijed sudbene zaustave jamčevine našega lista kao i odluke ravnateljstva Riečke dioničke tiskare glede likvidacije družtva prisiljeni smo obustaviti daljne izlaženje ‘Riečkog Novog lista’ (…) Zaključujući svoj rad zahvaljujemo se svim našim predplatnicima i prijateljima na njihovom povjerenju koje su nam uviek iskazivali; naročito pak rodoljubnim riečkim i primorskim Hrvatima koji ovaj list prigrliše kao najzavoljeniji svoj glasnik.

Riječi su to kojim su »uprava i uredničtvo« 19. prosinca 1915. godine, u listu iznad čije je glave naznačeno da je riječ o »cenzuriranom izdanju«, nakon gotovo 16 godina izlaženja, zaključili sudbinu Novog lista – Riečkog Novog lista, novine koja će u povijesti riječkog, ali i hrvatskog novinarstva ostati upisana sjanim slovima kao predvodnik mnogih trendova što su se sa svjetske novinske scene preslikavali na hrvatske prostore.

Još sjajnijim slovima zapisano će ostati ime osnivača ovoga dnevnika što je drugoga dana 1900. godine izašao iz tiskare na Sušaku, a zatim »prekoračio« Rječinu i postao prve dnevne novine koje su na hrvatskom jeziku tiskana u Rijeci – Frana Supila. Iako će Supilo dugo godina biti spominjan više u kontekstu njegovog političkog djelovanja, trag koji je za sobom ostavio u hrvatskom novinarstvu, prije svega u Rijeci kroz svoj Novi list – Riečki Novi list, mnogima je bio vodilja u njihovim profesionalnim izazovima.

Razvijeni Sušak

Ne čudi stoga niti da se, nakon što su austro-ugarske vlasti konačno uspjele silom ukinuti Supilov list, bilo više pokušaja da se obnove novine koje bi nosile to ime.

»Ime Supilova ‘Novog lista’ toliko se snažno usjeklo u svijest ne samo čitatelja nego i onih koji su se ‘vrtili oko novina i novinarstva’, da se čak četiri puta između dva svjetska rata na Sušaku pokušavalo trajno izdavati novine koje su u glavi imale taj naslov«, piše u »Riječkoj zvijezdi Gutenbergove galaksije« Stanislav Škrbec, inače glavni urednik Novoga lista od 1968. do 1979. godine, za čijeg će se uredničkog mandata, 31. prosinca 1970. godine, ispod glave novina koje od 16. travnja 1954. godine izlaze pod imenom Novi list, pojaviti tekst koji se nalazi i na danas: »List je utemeljio Frano Supilo 2. siječnja 1900.«.

Međutim, tada, u vremenu između dva rata, takvi pokušaji pokazali su se neuspješnima. Na dan objave Prvog svjetskog rata, banskom naredbom od 27. srpnja 1914. godine obustavljen je tiskovni zakon, a novinarstvo je podvrgnuto cenzuri koja je trajala sve do 14. svibnja 1917. godine kada je banskom odredbom proglašen novi Zakon o tisku. Uvođenje cenzure »došlo je glave« i Riečki Novi list. Tri godine nakon gašenja Supilovog lista, raspadom Austro-Ugarske Monarhije, završen je Prvi svjetski rat. Nakon proglasa o ujedinjenju 1. prosinca 1918. godine promijenili su se i društveni odnosi u Hrvatskoj, ali cenzura kakva je bila u Austro-Ugarskoj od početka Prvog svjetskog rata na snazi je ostala još dvije godine.

Rijeka se u cijeloj toj priči našla u vrlo teškom položaju jer je tada došlo do spletki oko utvrđivanja državnih granica između Italije i nove Države Slovenaca, Hrvata i Srba, kasnije Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Rimskim sporazumima između Kraljevine Italije i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije Kraljevine Jugoslavije, 27. siječnja 1924. godine uspostavljena je nova međudržavna granica na Rječini i Mrtvom kanalu pa će se Rijeka i Sušak razdvojiti. Nakon burnih godina koje slijede, konačno će se ujediniti tek 1947. godine i to nakon što je 10. veljače te godine potpisan Mirovni ugovor u Parizu.

Nova međudržavna granica na Rječini i Mrtvom kanalu, nastala nakon Rimskih sporazuma, razdvojila je Rijeku i Sušak

Rijeka će se nakon toga suočiti s ekonomskom stagnacijom, dok će se Sušak ubrzano razvijati i upravo će se tamo pojaviti i nove ideje i pokušaji obnove lista koji će nositi slavno ime koje je sušačko-riječkom dnevniku nadjenuo Frano Supilo – Novi list.

Osim što su na Sušaku, kako u monografiji objavljenoj o stotoj obljetnici Novog lista piše Miroslav Bajzek, za takve pokušaje postojali novinarski i intelektualni potencijali, Sušak je imao i tiskarske kapacitete i višegodišnje iskustvo u tiskanju i izdavanju novina. Nakon gašenja Riečkog Novog lista upravo su na Sušak, u Strossmayerovu ulicu gdje se nalazila i tiskara Gustava Kraljete u kojoj je tiskan prvi broj Supilovog Novog lista, preneseni strojevi i oprema Riječke dioničarske tiskare. Na tim se strojevima od 1916. do 1922. tiskao i dnevnik Primorske novine, »nacionalno, nestranačko glasilo« koje je željelo biti »izvan svakog strančarstva«, a čiji su urednici bili Pero Ljubić, Franjo Kučinić i Milan Banić.

Četiri pokušaja

Upravo oznaku »Primorski« nosio je i prvi postsupilovski Novi list, koji je uređivao Nikola Polić, hrvatski pjesnik, esejist, feljtonist, glazbeni kritičar, novinar, knjižničar, nakladnik i mlađi brat poznatijeg književnika Janka Polića Kamova te skladatelja Milutina Polića, koji je i sam bio suradnik u Supilovom Riečkom Novom listu u kojemu je pisao glazbene kritike. Prvi suradnik bio mu je novinar Josip Baselli, koji je bio i odgovorni urednik. List se pojavio početkom 1923. godine, nakon što su talijanske okupacijske trupe napustile Sušak i okolicu. Želja im je bila slijediti Supilovu tradiciju, i kvalitetom i značajem. No, već 19. lipnja 1924. godine tadašnje su vlasti zabranile list, uz obrazloženje da je »sustavnim pisanjem rečenog dnevnika bila izazivana mržnja protiv države«.

Oznaku “Primorski” nosio je i prvi post-supilovski Novi list, koji je uređivao Nikola Polić. Pojavio se početkom 1923. godine, a zabranjen u lipnju sljedeće godine

Dva dana kasnije, izdavači i novinari zabranjenog dnevnika pokušali su primijeniti već ranije oprobani model promjene naziva lista pa su ga jednostavno nazvali Novi list. Iz tiska je izašao 21. lipnja 1924. godine. Prvi i jedini put. Obustavljen je, kako navodi Škrbec u svojoj knjizi pozivajući se na tekst Miroslava Despota »Pokušaj bibliografije primorskih novina i časopisa 1843-1945., Rijeka« objavljenom u zborniku tiskanom u Zagrebu 1953. godine, jer je »prije odobrena prijava dra Gjive Supila iz Sušaka da će on izdavati Novi list«. Inače, uredništvo je najavilo da će to biti »novi nezavisni dnevnik, koji će zastupati i opće interese kao i posebne interese Hrvatskog primorja i njegove okolice« te se »baviti političkim, gospodarskim i kulturnim pitanjima«.

Kada je i taj pokušaj propao, zabranama se ponovo pokušava doskočiti novim imenom. Ovaj puta odabrano je ime – Sušački novi list. Cilj lista bit će, kako je najavljeno, gospodarsko i političko uzdizanje Primorja. Budući da je takav program bio »prosvjetiteljski« nije bilo niti razloga da se posumnja u njihov »antidržavni« karakter pa su ove novine izbjegle sudbinu ranija dva pokušaja.

Sušački Novi list cenzuri je “doskočio” programom koji je bio “prosvjetiteljski” – gospodarsko i političko uzdizanje Primorja

Izdavači će 6. kolovoza 1924. godine iz naziva izbrisati oznaku »sušački« pa će novine opet nositi isti naziv kao i Supilove u početku izlaženja – Novi list. Ovaj list neće, istina, uništiti državna cenzura, ali ipak će uspjeti opstati svega osam godina. Razlog prestanka njegovog izlaženja bio je – novac. Kako ga nije bilo dovoljno za samostalno izlaženje, list je 1929. godine postao službeno glasilo »Saveza za unapređenje turizma na Gornjem Jadranu«. Naravno, Savez je dijelom financirao tiskanje lista, ali prihodi od prodaje i oglasa bili su sve manji, dugovi prema tiskari su rasli pa je taj »novi« Novi list mora prijeći najprije na tjedno izlaženje, a, kada je bilo više novca, pojavljivao se i dva puta tjedno. Sve dok se nije konačno ugasio 1932. godine. S njim se ugasio i Primorski štamparski zavod, čija je glavnica potpuno propala te je odlučeno da tvrtka koja je tada imala 28 zaposlenika ide u likvidaciju. Kako piše Stanislav Škrbec, preuzeo ga je dotadašnji ravnatelj i poslovođa Vladimir Devčić, koji je nazivu dodao svoje ime – Primorski štamparski zavod Vladimira Devčića i pod tim je imenom djelovao do kraja Drugog svjetskog rata.

Sljedeći put ime Novi list pojavit će se u riječkim tiskovinama tek 1954. godine, a na Supilovo nasljeđe pozvat će se, kako je već spomenuto, tek krajem 1970., odnosno 1971. godine, i to zaslugom Stanislava Škrbeca.