Iako je glavni urednik postao tek u travnju 1990. godine, Veljko Vičević svoj pečat Novom listu počeo je davati ranije pa se početak onoga što u kronici lista bilježi kao „Vičevićevo doba“ može datirati u 1987. godinu, godinu onoga što će Veljko kasnije nazvati „riječko proljeće“, a počelo je s velikom aferom „Agrokomerc“.

Kako su u monografiji o stotoj obljetnici Novog lista zapisali Neven Šantić i Dražen Herljević, „slučaj brzo izraslog proizvodno-prehrambenog diva iz Velike Kladuše, odnosno njegovog tvorca Fikreta Abdića optuženog za izdavanje mjenica bez pokrića (…) bila bi jedna afera manje ili više registrirana u novinama u osamdesetim godinama, bez obzira na njezinu pozadinu i veličinu, da ona ujedno nije predstavljala medijski iskorak Novog lista koji je iskoristio politička razračunavanja za otklon od tada nametanog komitetskog utjecaja“.

Nakon „riječkog proljeća“

O ovoj temi u Novom listu pisali su Edo Stojčić, Vladimir Rončević, Vlado Jugo, Goran Zelić, suđenje je pratio i Ico Mikuličić, no upravo će Vičević dati najveći obol razotkrivajući političku pozadinu ovog slučaja na riječkom terenu, za što je u lipnju 1988. godine nagrađen i „Zlatnim perom“, tada najvećom nagradom Društva novinara Hrvatske.

Iako će u analizi ovih događaja u ožujku 1990. godine godine, u tekstu „Krivotvorenje riječkog proljeća“, Vičević i sam zaključiti da je Rijeka „najprije vlastitom kadrovskom ‘konsolidacijom’, a odmah zatim i pluralističkim valom koji je zapljusnuo gotovo sve jugoslavenske obale, potrošila prednost u ‘vježbanju demokracije‘“, te da je „personalna grupa koja je gotovo petnaestak godina uzurpirala riječku (trgovačku i pomorsku) privredu i politiku – izigrala javnost, uz pomoć satelita iz tzv. druge linije i ‘novih ljudi’ koji su ih naslijedili, ali nisu uspjeli stvoriti distancu od svojih političkih mecena i tutora“, činjenica je da Novi list tu šansu nije propustio. Naprotiv. Kroz tu aferu uspio se izboriti za otklon od politike, te poziciju neovisne i nadstranačke novine što je bio čvrsti temelj na kojemu će od početka 1990. godine, na valu velikih društvenih promjena, upravo pod vodstvom Veljka Vičevića, dobiti novi uzlet, novi identitet i prijeći regionalne granice te se, iako u odnosu na druge nije imao veliku nakladu, nametnuti kao jedan od najvažnijih tiskanih medija u novostvorenoj Republici Hrvatskoj.

U obrazloženju nagrade što ga je dobio Veljko Vičević od strukovnog udruženja, navodilo se da je „svojim tekstovima razgolito anomalije u vrijeme kada su Rijeku potresale afere Agrokomerca i Panorame“. „Tražeći izlaz iz političke blokade u kojoj se našla Rijeka, list i autor othrvali su se pritiscima koji su vukli na slijepi kolosijek. U tekstu ‘Rijeka plaća ceh’, Vičević je analizirao političko-privredno stanje dok je u političkim krugovima vladala konfuzija i nesnalaženje. Tekstovi Veljka Vičevića i njegovih drugova bili su presudni za vraćanje povjerenja čitalaca u novinarstvo“, naveo je Franjo Kiseljak, tada predsjednik povjerenstva koje je Vičeviću dodijelio ovu nagradu.

„Svaka nagrada, pa tako i ova, stjecaj je okolnosti. Ali samo utoliko što je ovaj put pripala meni, a ne recimo Vladi Rončeviću ili Goranu Zeliću. Ona je prije svega priznanje listu, redakcijskoj otvorenosti i hrabrosti. Naravno, niti je Novi list, niti smo se mi novinari rodili prošloga ljeta, ali smo baš tih mjeseci zajedno s listom, mogli umrijeti od stida. Jednostavno, svi smo se zajedno u redakciji znali othrvati ‘novim okolnostima’. U toj atmosferi ja sam samo obavio svoj dio posla u partijskom resoru. Ovo Zlatno pero po meni je potvrda struke, i toga da smo na pravom putu, ali i činjenice da se samo timskim radom može doći do istine. Mislim da svatko od nas griješi ‘pet puta dnevno’, ali redakcija rijetko, upravo stoga što smo poštenje inaugurirali kao pravi princip. Sve ostalo, čini mi se, ide samo od sebe“, komentirao je nagradu Veljko Vičević u razgovoru objavljenom tim povodom u Novom listu pod naslovom „Iglene uši političkog novinara“.

U istom razgovoru, Veljko dalje navodi: „Novi list je, bez lažne skromnosti, vjerojatno jedina novina u zemlji koja olovku ne brusi na temama iz tuđeg dvorišta. Naš je naglasak upravo na regionalnim i posebno riječkim anomalijama. Što u takvim uvjetima znači pogrešan korak, ne treba govoriti. Bilo je i njih, ali prevladala je principijelnosti i argumentiranost, a to je uvijek pravi i jedini odgovor na bilo kakav pritisak. Demokratizacija društva, a samim tim i medija, sreća je za čitaoce i novinu, a mnoge od nas stajat će glave ako ne shvatimo da se hrabrost skriva u znanju i odgovornosti“.

Iskustvo stečeno tijekom „riječkog proljeća“, kao i nova pozicija koju je list izborio, iznjedrila je i novu uređivačku koncepciju tada jedinstvenog lista na prostorima bivše države, ali i u u svjetskim razmjerima, koji je od 1. studenoga 1969. godine izlazio kao jedan list s dva imena Novi list – Glas Istre. Taj zajednički list stvarale su dvije novinske kuće, u dva različita grada, a tiskao se tada u nakladi od 80.000 do 100.000 primjeraka i bio je na devetom mjestu među 25 informativno-političkih listova u tadašnjoj državi.

S obzirom na područje koje je pokrivao bio je najčitaniji dnevnik, o čemu svjedoči i podatak da se u Rijeci i Opatiji prodavalo 240 primjeraka lista na tisuću stanovnika, što je znatno premašivalo tadašnji europski prosjek.

Na čelu lista, od 1983. godine bio je Goran Kukić, koji je tu dužnost preuzeo sa svega 30 godina i bio je najmlađi glavni urednik tadašnjih informativno-političkih listova.

Na čelu lista, od 1983. godine bio je Goran Kukić, koji je tu dužnost preuzeo sa svega 30 godina i bio je najmlađi glavni urednik tadašnjih informativno-političkih listova

Jedan od glavnih ciljeva nove uređivačke koncepcije koju je Savjet lista jednoglasno prihvatio 20. travnja 1988. godine bilo je jačanje jedinstva regije većim brojem zajedničkih stranica lista ili, kako je to zapisao Veljko Vičević u tekstu „Nagrada čitalačkoj vjernosti“, u kojemu je i on obrazložio novu koncepciju što ukazuje da je u njenom stvaranju i sam imao značajnu ulogu a te je godine ušao i u redakcijski kolegij, „da se snažnim regionalnim prožimanjem otvori novi kurs zajedničke plovidbe jednog lista s dva imena, Novog lista – Glasa Istre“. Ta „šira regionalna komunikacija“ podrazumijevala je da se novom koncepcijom dao prostor „lokalnim“ tekstovima koji su često bili skriveni na tzv. mutiranim stranicama, a sada je omogućeno da ih se čita u oba lista, odnosno na čitavom području tadašnje Zajednice općina Rijeka, odnosno i puno šire, gdje god se prodavao Novi list.

Nova koncepcija

Kako piše Vičević, bila je to peta bitnija koncepcijska promjena u povijesti Novog lista od 1947. godine kada se ponovo pojavio pod imenom Riječki list:

„Do 16. travnja 1954. godine izlazi pod imenom Riječi list, kada preuzima ime Supilova Novog lista i neke njegove žurnalističke tradicije čak iz davne 1900. godine. Prije gotovo 25 godina, 18. svibnja 1963., Novi list odustaje od tradicionalnog poslijepodnevnog izlaženja i prelazi na noćno štampanje sa završetkom u ranim jutarnjim satima. Pravi preokret u radu redakcija i izdavanju lista događa se nakon dovršetka Kuće štampe 1964. godine i puštanja u pogon nove rotacije godinu dana kasnije. Tada je ponovo promijenjen format lista i od tada se naslov Novi list (u radne dane) štampa u plavoj boji, što listu daje primorsko obilježje. Veliki tiražni proboj list je ostvario novom programskom orijentacijom i uredničkom koncepcijom 1968. godine koja se u glavnim crtama zadržala do danas, oslanjala na mnogo imena u listu i zanimljivih informacija iz svakodnevnog života. Ta se koncepcija može nazvati ‘čovjek u listu‘“.

Uzme li se u obzir i ona Supilova reformacija lista iz 1903/04. godine, koja je snažno utjecala na cjelokupno hrvatsko novinarstvo, moglo bi se reći da se zapravo 1988. godine dogodila šesta reformacija lista, koja će svoj vrhunac doživjeti upravo u vrijeme kada će na čelu lista biti Veljko Vičević.

Osim jačeg regionalnog otvaranja, nova je koncepcija predviđala i otvaranje novih rubrika, u suvremenom uređivačkom i redizajniranom grafičkom konceptu. Najznačajnije promjene doživjela je unutrašnjo-politička rubrika, koja je s dvije prerasla na četiri stranice svakoga dana.

„Naša je procjena da se na drugoj stranici trebaju naći analitički tekstovi, važni izvještaji te protokolarne vijesti koje bi ovamo preselile s prve stranice. Time bi prva stranica u punom smislu postala izlog lista. Najvažniji događaji svoje mjesto naći će na trećoj stranici, na sljedećoj bi bile teme iz federacije te republika i pokrajina, a kao novost dnevno će se na petoj stranici objavljivati regionalne teme zajednčke i za Novi list i za Glas Istre“, pojasnio je najveću promjenu tadašnji glavni urednik Goran Kukić. Sportskoj rubrici ponedjeljkom je povećan broj stranica na osam, uz više sportskih informacija iz zemlje i svijeta, a novost su bile nove rubrike takozvane masovne kulture (današnji Mozaik, op. a.), te posebni prilozi koji će se objavljivati povremeno.

Znatno bogatiji bio je i RTV prilog na osam stranica, a promjenu je doživjela i zadnja stranica koja je dobila više „šarenila“. Bitna novina bila je i više tema o moru i pomorstvu jer se željela „stvoriti klima i kultura življenja na moru“ budući da „izrazito pomorski orijentirana, najturističkija regija u zemlji mora putem lista biti najkompetentniji tumač jugoslavenske orijentacije na more“. Promijenjen je i broj stranica, pa je tako predviđeno da ponedjeljkom, srijedom i petkom list izlazi na 24 stranice, a utorkom i četvrtkom na 20 stranica, dok je subotnji broj ostao revijalan.

Tome valja dodati i da će godinu dana kasnije, točnije od 9. travnja 1989. godine, Novi list dobiti i nedjeljno izdanje, što je, kako je u uvodniku tog izdanja napisao Kukić, „ideja stara nekoliko godina“ te „realizirana uz velike teškoće zbog zastarjele tehnike i tehnologije tiskanja“.

Nezavisna i nadstranačka novina

Tu 1989. godinu, Vičević će u tekstu objavljenom u zadnjem broju toga godišta nazvati „godinom gole istine“.

„Kada bi se mogla podvući crta ispod godine na uzmaku, nazivniku 1989. godine stajala bi samo jedna riječ – nevjerojatno. Taj uzvik pratilo bi tek pitanje – da li bi svi politički događaji u Jugoslaviji mogli stati u okvir 365 dana, ili su pred našim očima – a da toga nismo ni svjesni – protutnjala cijela desetljeća. Možda je zato bolje govoriti o dijelovima jednogodišnjeg mozaika jugoslavenskih krajnosti, čudnih događaja, gubljenja nade i otvaranja perspektiva, nego o kronološkom oslikavanju protekle godine. Bilo je to, ipak, razdoblje u kojem se može prepoznati budućnost ove zemlje, usprkos svim posrtajima, hiperinflacije, pucnjevima na Kosovu i otvorenom „ratu“ srpske i slovenske države. U proteklih dvanaest mjeseci Jugoslavija je prešla put od stidljivih navještaja do gotova definiranja političkog pluralizma i višepartijskog sistema. Otvaranjem prosinačkog paketa savezne vlade – po svemu sudeći – konačno smo dobili i pravog čovjeka na „vrhu zemlje“ koji je u stanju zaustaviti ekonomsku kompoziciju na rubu ponora. Upravo je Ante Marković godinu izgubljenih iluzija – na njezinom završetku – pretvorio u godinu nade, ako se to smije konstatirati za sredinu u kojoj se prelamaju demokratski vidici i konzervativni monizam, ljudske slobode i politički procesi, tržišna ekonomija i ekonomske blokade. U svakom slučaju – ovo je bila godina jugoslavenske gole istine“, opisao je tu „prevratničku“ godinu Vičević.

Godina koja je dolazila donijela je još više izazova, kako za društvo, tako i za Novi list. Prva velika promjena dogodit će se već u ožujku.

„Nezavisni“ – naslov je teksta objavljenog na naslovnici 7. ožujka 1990. kojeg potpisuje glavni urednik Goran Kukić. Toga dana ispod „glave“ lista, kako piše Kukić, „otpao je jedan naoko neprimjetan detalj i ostala je bjelina na prostoru gdje je desetljećima pisalo da je osnivač dnevnika Novi list – Glas istre Konferencija Socijalističkog saveza radnog naroda Zajednice općine Rijeka“.

„Osnivač i izdavač dnevnika od ovog su datuma NIP Novi list i NIP Glas Istre. U rukama, dakle, držite nezavisnu i nadstranačku novinu, jedan regionalni dnevnik koji u Istri nosi naziv Glas Istre, a u primorsko-goranskoj subregiji Novi list. Naša i vaša novina od danas prestaje biti glasilo Socijalističkog saveza, ali ostaje glasilo istarsko-primorsko-goranske regije“, piše Kukić, te podsjeća da „ni do sada – barem u posljednjih nekoliko godina, naš list nije bio vezan uz političke strukture, pa ni na svojeg osnivača. Usprkos tome, današnji datum u kronikama lista ostat će upisan kao trenutak u kojem je i formalno sloboda štampe sišla u svakodnevni život“. Od toga dana, pa sve do danas, ispod „glave“ na naslovnici Novog lista ostaje samo ono što je tamo upisano 31. prosinca 1970. godine: „Frano Supilo utemeljio Novi list 2. siječnja 1900.“.

Promjena statusa lista temeljila se na odluci Sabora SR Hrvatske i novog Zakona o javnom informiranju, a prethodila joj je i sjednica Republičke konferencije Socijalističkog saveza Hrvatske 8. veljače 1990. godine kada je Socijalistički savez radnog naroda Hrvatske (SSRNH) promijenio ime u Savez socijalista Hrvatske (SSH) i kada je donijeta odluka o odvajanju politike i države od privrede. Jedan je od zaključaka toga skupa bio da se „organiziranje sredstava javnog informiranja mora temeljiti na volji i interesima radnika u tim kućama, na ekonomskoj logici i principima. Nikakvo nametanje volje izvana, pogotovu ne iz ove organizacije kao osnivača većine javnih glasila, nema osnove. Organizacija će zadržati maksimalnu otvorenost prema javnim glasilima, a dosadašnji patronat nad njima, zamijenit će se punim osnivačkim pravima“.

Zaposleni u tadašnjem NIP Novi list i NIP Glas Istre još su u listopadu 1989. godine donijeli novi statut što je, kako je to u tekstu „Treći Novi list – Glas Istre“ objavljenom 16. veljače 1990. godine naglasio glavni urednik Goran Kukić, „bio prvi formalni korak u transformaciji lista u samostalnu, nezavisnu i nestranačku novinu“.

U tom se tekstu Kukić poziva tradiciju Supilova Novog lista „na koju se nastavljamo ne samo imenom i mjestom izlaženja”, te navodi da će se „list i njegova programska orijentacija temeljiti samo na novom ustavu SFRJ i Zakonu o javnom informiranju, a sve je to rezultat našeg višegodišnjeg htijenja, potvrđenog toliko puta u praksi, da vodimo samostalnu i nezavisnu uređivačku politiku, bez ‘tutorstva’ bilo kojeg foruma. „Stranice lista bit će otvorene za sve političke grupacije, poglede i tendencije, na tragu neutralne i kritičke novine, za sve ljudske i političke slobode koje ne ugrožavaju slobode drugih ljudi i politička usmjerenja koja ne krše ustavne i zakonske okvire i načela pravne države (…) Nastojat ćemo i dalje graditi vlastitu nezavisnost profesionalnošću i objektivnošću, autorskim stavom i demokratskim mišljenjem, što je i najbolji način da se u tržišnim okolnostima sačuva povjerenje sadašnjih, ali i osvoje novi čitaoci različitih profila, različitog stupnja obrazovanja, različitih nacionalnosti i vjera“.

Najavljuje i novu koncepciju i vraćanje „regionalno-lokalnom aspektu dnevnika u punom smislu te riječi“ s ciljem da se „pokrije svaki kutak regije uz pomoć profesionalnih novinara, ali i jačanjem mreže honorarnih dopisnika“. „Ako je, uvjetno, prvi Novi list bio Supilov 1900., a Glas Istre partizanski 1943., ako je drugi Novi list bio onaj koji je krenuo u oslobođenoj Rijeci 1947., a Glas Istre onaj koji se kao dnevnik pojavio 1969., onda je od danas ovo treći Novi list – Glas Istre“, zaključio je Kukić.

Vičević na čelu lista

Takva „nadstranačka i nezavisna“ novina svoj prvi test položit će tijekom prvih neposrednih, tajnih, slobodnih i višestranačkih izbora 1990. godine. Vodeći se načelom „svima isti tretman“ te Internim kodeksom o profesionalnoj autonomiji, dokumentom izrađenim u redakciji kao vodič za ponašanje novinara tijekom predizborne kampanje.

Nedugo nakon izbora, dotadašnji glavni i odgovorni urednik Goran Kukić na vlastiti je zahtjev razriješen dužnosti deset mjeseci prije isteka drugog mandata. Uslijedila je tada, za kroniku lista povijesna odluka Radničkog savjeta NIP Novi list kojom je 5. srpnja 1990. godine za glavnog i odgovornog urednika Novog lista – Glasa Istre imenovala Veljka Vičevića.

Veljko Vičević je 5. srpnja 1990. godine imenovan za glavnog i odgovornog urednika Novog lista – Glasa Istre

Povijesna je to odluka, iz najmanje dva razloga. Prvi je što je prvi put bez ikakvog utjecaja izvana biran glavni i odgovorni urednik na prijedlog direktora Novog lista i prethodnog izjašnjavana redakcija Novog lista i Glasa Istre te Radničkog savjeta NIP Glas Istre. Drugi razlog je ostavština Veljka Vičevića koji je Novi list učinio „velikim“ listom, unatoč tiraži koja je bila manja od konkurentskih listova i zahvaljujući kojoj se i u novije doba, nesklono tiskanim medijima i turbulentnim za Novi list, uz našu novinu još uvijek dodaje epitet „utjecajnog dnevnog lista“.

Kako se navodi u biografskim podacima, Veljko Vičević rođen je 13. rujna u Podčudniću (tada Općina Rijeka, danas Općina Čavle). Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U Novom listu radi od 1981. godina na raznim poslovima. Točnije, u Novi list je došao kao korektor i lektor, a vrlo brzo postaje novinar u sportskoj rubrici, a zatim i tadašnje unutrašnjo-političke rubrike. Udarne godine njegovog rada u unutrašnjo-političkoj rubrici bili su između 1985. i 1989. godine što je rezultiralo već spomenutom nagradom Društva novinara Hrvatske za praćenje političkih događaja u Rijeci.

U intervjuu što ga je dao tim povodom Novom listu, svoj je novinarski put opisao sljedećim riječima: „Put u novinarstvo krči se na različite načine. U svakome od nas krije se po jedan ‘američki san’ tu negdje na Bulevardu Marxa i Engelsa (danas Zvonimirova ulica, op. a.). Korektura je zapravo bila moja sretna okolnosti. Jer bez noćne ‘šihte’ i prljavih laktova od tiskarske boje nema ni kompletnog novinara. Samo se u tom ‘redakcijsko-grafičkom’ mlinu mogu do kraja spoznati ‘znoj i suze’ novinarstva i dokučiti tanke linije, što naš posao vode od bezazlene početničke igre u iscrpljujuće rađanje lista. Kao sportski novinar naučio sam što znači dril, cajtnot, brzina i koncentracija. U sportskoj se rubrici postaje novinar ili se iz redakcije bježi glavnom bez obzira“.

Govoreći o svom programu na novoj dužnosti čelnog čovjeka redakcije, Vičević je kazao kako je „u predizbornoj kampanji i u praćenju izbora naš list dokazao svoju proklamiranu – objektivnu i profesionalnu – poziciju i dajući vlastiti doprinos uspostavljanju višestranačke parlamentarne demokracije, pravne države, efikasnog privrednog sistema i pluralizacije svih aspekata društvenog života“.

„Stranice Novog lista – Glasa Istre i dalje će biti otvorene za sve političke grupacije, poglede i tendencije u informativnom i izvještajnom smislu, ali istodobno biti podvrgnute kritičkoj distanci i kritičkom sudu naših novinara, koji će ih slobodno interpretirati te podržavati ili ukazivati na njihove propuste ili anomalije odnosno moderirati u našoj čitalačkoj publici na temelju argumentacije i četiri aksioma uređivačke politike: višestranačka parlamentarna demokracija, pravna država, tržišna ekonomija i pluralizacija društvenog života, jer se pluralizam ne može svesti jedino na politiku“, koncept je na kojemu je Vičević temeljio svoju uređivačku politiku.

U usvojenom programu ističe i da će „list poticati sve ljudske i političke slobode koje ne ugrožavaju slobode drugih ljudi i svako političko usmjerenje koje ne krši ustavne i zakonske okvire i načela pravne države“. „Nezavisnost i samostalnost lista gradit ćemo profesionalnim i objektivnim pristupom i autorskim stavovima i demokratskim viđenjima novinara. Unatrag tri godine iskoristili smo i dijelom sami nametnuli kritičnu distancu prema ondašnjoj jednoj partiji na vlasti što je Novom listu – Glasu Istre skinulo aktualno breme prestrojavanja preko noći od glasnogovornika jednopartijskog sistema do zastupnika višestranačke demokracije. Spletom okolnosti u ovoj regiji, ali i pravodobnim reagiranjem lista, izborili smo mogućnosti demokratskog mišljenja i otvorenog pisanja i u konkretnoj sredini“, navodi Vičević na početku svoga mandata.

Da te tekovine iznjedrene u prevratničkim godinama nisu baš svima bile po volji pokazat će se vrlo brzo, u trenutku kada list uđe u proces transformacije, odnosno privatizacije i pretvorbe u potpuno neovisnu i tržišno orijentiranu novinu.

Bitka za list

„Hrvatsko novinarstvo odigralo je svoju zbiljsku povijesnu ulogu u uvođenju višestranačja u Hrvatskoj. Počinje hrvatsko tranzicijsko razdoblje. Uvedeno je višestranačje, ali sami prvi višestranački izbori još ne znači i potpuno demokratsko društvo. Hrvatska je iskoračila iz autoritarnog jednostranačkog društva i ušla u ‘labirint demokracije’. U tranzicijskom razdoblju nužni su neovisni i pluralistički mediji, neovisno i profesionalno novinarstvo, a ono je sad pred novim izazovima. Odigralo je pošteno i profesionalno svoju ulogu u uvođenju višestranačja, ali se i ono samo s Hrvatskom treba transformirati profesionalno, organizacijski i materijalno.

Markovićevim Zakonom od društvenom kapitalu od travnja 1990., koji je Sabor u prethodnom postupku bio usvojio, novinari i zaposleni u novinsko-izdavačkim i štamparskim poduzećima mogu pristupiti pretvorbi svojih poduzeća u dionička društva i osigurati sebi najpovoljniju poziciju u novim vlasničkim odnosima. To bi bio najbolji put u stvaranju novoga informativnog sustava. No, otvoreno je pitanje – kako će se prema tome odnositi nova vlast?“, opisuje to vrijeme u svojoj opsežnoj knjizi „Hrvatsko novinarstvo u 20. stoljeću“ Božidar Novak, dugogodišnji novinar, saborski zastupnik, ali i povjesničar novinarstva.

Novak dalje navodi kako je „najviše nereda na medijskom tržištu i nezadovoljstva među novinarima prouzročio Zakon o pretvorbi poduzeća iz društvenog vlasništva, donesen u Saboru u travnju 1991.“. „Primjena ovog zakona na novinsko-izdavačka poduzeća stvorila je mnoge nesporazume i sukobe novinara s Vladom. Na jednoj strani, neka novinska poduzeća počela su pretvorbu vlasništva po zakonu koji je donijela Savezna vlada Ante Markovića i koji je bio veoma povoljan za novinare. Na drugoj strani, novim hrvatskim zakonom o pretvorbi hrvatska Vlada planirala je medije nadzirati. Nije imala koncepciju o pluralizaciji medija ili nije imala puno povjerenje u nju. Koncepcija Vlade išla je protiv interesa novinara kao vlasnika listova koji su godinama stvarali i investirali u njih (…) Akciju podržavljenja novinskih kuća naslijeđenih iz ranijega sustava obavili su upravni odbori nametnuti od vladine Agencije za prestrukturiranje gospodarstva. Akcija je počela krajem svibnja 1991. nametanjem upravnih odbora u deset poduzeća nastalih razbijanjem Vjesnika. Zatim su upravni odbori uvedeni i u poduzeće Glas Slavonije, pa u Novom listu – Glasu Istre i u Slobodnoj Dalmaciji, koji su u travnju 1990. počeli pretvorbu vlasništva na temelju Markovićevog Zakona o pretvorbi vlasništva. Po tom su Zakonu pretvorbu obavili Novi list – Glas Istre i Slobodna Dalmacija te se sudski registrirali. Time su oba novinska poduzeća prešla u većinsko vlasništvo novinara i zaposlenih u listu. Ali potom je uslijedilo ponovo podržavljenje čemu se, uz veliku javnu podršku, uspio otrhvati Novi list – Glas Istre, ali ne i Slobodna Dalmacija“, piše Novak.

Ta će bitka za list uvelike obilježiti početak zadnjeg desetljeća 20. stoljeća u redakciji Novog lista, a vodeću ulogu u njoj, uz tadašnjeg direktora Zdenka Mancea koji je na toj dužnosti 1. srpnja 1987. godine zamijenio Milorada Kovačevića, imat će upravo glavni i odgovorni urednik Veljko Vičević.

Uz Veljka Vičevića veliku ulogu u pretvorbi i privatizaciji imat će i tadašnji direktor Zdenko Mance koji je na toj dužnosti 1. srpnja 1987. godine zamijenio Milorada Kovačevića 

Radnički savjet Novog lista odluku o namjeri pretvorbe NIP-a Novi list u društvenom vlasništvu u Novi list d.d. u vlasništvu internih dioničara donio je 31. listopada 1990. godine. O tome je 5. studenoga obaviještena Agencija za restrukturiranje i razvoj Republike Hrvatske, kao i Ministarstvo infomiranja.

Što se događalo do tada, ali i od tada pa sve do odgovora Agencije koji je 1992. godine, opisano je u tekstu objavljenom u Novom listu tijekom bitke za list 1992. godine. „Iako je pretvorba u svojoj suštini samo akt, odnosno proces prevođenja anonimnog društvenog kapitala u kapital nedvosmisleno utvrđene vlasničke provincijencije, u Novom listu ona se uvijek povezivala s realizacijom radikalnog i opsežnog programa razvoja. Stoga nimalo ne čudi da smo se već polovicom 1990., kada je zakonodavac prvi put omogućio da se dio plaća isplati u dionicama, plebiscitarno opredijelili za put razvoja i prosperiteta, a na uštrb osobnih novčanih primanja. Takvo opredjeljenje rezultiralo je tehnološkom ‘pretvorbom’ poduzeća iz umornog ‘gutembergovskog trkača olovnih nogu’ u suvremenog izdavača i tiskara nadmoćnog i sofisticiranog elektroničkog ‘undergrounda’. Iako je polovica mogućeg osobnog dohotka ulagana u razvojne programe, radnici Novog lista takav put nijednog trenutka nisu doveli u pitanje. Dapače, danas s ponosom ističemo da smo samo u prvih devet mjeseci 1990. godine u zamjenu ‘olovnog’ stereotipijskog postupka fotopolimernom tehnologijom tiska, nabavku Linotypovog sloga i adaptaciju prostora uložili gotovo dva milijuna njemačkih maraka. Sve to iz vlastitog novca izborenog na izbirljivom novinskom tržištu“, piše u tekstu te se navode i ostala ulaganja: 1991. godine kupljena je suvremena oprema za ekspedit, zatim 300 četvornih metara prostora za smještaj nove ofsetne rotacije, novi redakcijski sustav i oprema za integraciju slike i teksta. „Stati ne mislimo sve dok i posljednji pisaći stroj ne bude zamijenjen kompjutorom, pa ni onda“, navodi se u teksu (pisaći strojevi otići će u „mirovinu“ tek u veljači 1997. godine, kada kreće redakcijski sustav i kompjutorska priprema i prijelom Novog lista, op.a.).

„Poštivajući tada važeći zakonski sustav, a prije svega Zakon o plaćama i Zakon o kapitalu, Novi list odlučuje kao nadoknadu za ustegnute osobne dohotke i njihovu konverziju u investicije priznati radnicima sudjelovanje u vlasništvu nad poduzećem putem ‘internih dionica’, za što je po polugodišnjem i devetomjesečnom obračunu 1990. godine rezervirano ukupno 13.500.000 ondašnjih dinara. Kako je u međuvremenu, krajem listopada 1990. godine, Vlada Republike Hrvatske donijela Uredbu o načinu zaštite interesa Republike Hrvatske u postupku pretvorbe društvenog vlasništva u druge oblike vlasništva, Novi list, pridržavajući se Zakona i Uredbe, već 5. studenog dostavlja Agenciji RH za restrukturiranje i razvoj dokumentaciju za namjeravanu pretvorbu. Nakon mjesec i pol dana, 19. prosinca 1990. godine, direktor Agencije Zdravko Marišić šalje nam dopis kojim izdavanje suglasnosti za pretvorbu uvjetuje procjenom vrijednosti poduzeća od strane nezavisne institucije. Sačekavši donošenje hrvatskog Zakona o pretvorbi poduzeća te poštivajući sve zakonske odredbe i rokove za autonomnu pretvorbu, NIP Novi list je Područnom uredu Agencije u Rijeci (budući da se radi o poduzeću čija je vrijednost procijenjena na iznos manji od 5 milijuna DEM) 5. lipnja 1992. godine uredno predao svu propisanu dokumentaciju o pretvorbi. Iako je naše poduzeće bilo među prvih 30 u Rijeci koja su Agenciji dostavila elaborate, s odgovorom se čeka gotovo 60 dana, što je najduži zakonom propisan rok, da bi dva dana prije njegova isteka Agencija zatražila nekoliko nebitnih objašnjena (sadržanih uglavnom u već dostavljenim elaboratima), ne osporavajući program pretvorbe. Ne možemo se oteti utisku da je jedina svrha traženih objašnjena bila puko otezanje i zavlačenje postupka. Novi list je odgovore na postavljena pitanja dostavio već 5. kolovoza, da bi Agencija po tom pitanju obustavila daljnju komunikaciju.

Na naše čuđenje, vrlo hitno – već 10. kolovoza, direktor Područnog ureda Agencije u Rijeci Franjo Švob obavještava NIP Novi list da mu je s danom 30. lipnja 1992. godine istekao mandat organa upravljanja zbog čega mu Agencija, sukladno propisima, mora imenovati upravni odbor. Mandat Radničkom savjetu Novog lista nije međutim istekao 30. lipnja već je isti, na osnovu 4. lipnja provedenih izbora, konstituiran 18. lipnja s dvogodišnjim mandatom, odnosno do provedene pretvorbe kada će biti izabran upravni odbor dioničkog društva. O svim tim detaljima Novi list upoznaje direktora Područnog ureda Agencije Franju Švoba 12. kolovoza 1992. godine. Dana 25. kolovoza 1992. godine, bez ikakvog prethodnog objašnjenja, ne nalazeći razloga da diskutira s tamo nekakvim Novim listo iz Rijeke, republička administracija donosi rješenje o imenovanju upravnog odbora NIP Novi list“, opisana je kronologija pokušaja pretvorbe Novog lista do trenutka kada, usporedo s podizanjem tužbe pred Upravnim sudom Hrvatske, počinje javna bitka za novinu, a otvara je otvoreno pismo glavnog urednika članovima redakcije Novog lista, objavljeno 12. rujna 1992. godine pod naslovom „Pučističke zablude“ u kojima se spominju (a kasnije će njihova imena biti i objavljena) tzv. pučisti u redakciji koji su bili unutarnja potpora onom što je Novak u svojoj knjizi nazvao „pokušajem hadezacije medija“. Otvoreno pismo Vičević će poslati i čitateljima, reagirajući na optužbe da iza svega stoje tek pokušaji očuvanja pozicija pojedinaca u vrhu redakcije i Novog lista.

Da su uz svoj list, da ga poštuju i vole, pokazali su i građani, tisuće njih koji su potpisali peticiju za spas Novog lista, a konačan ishod bilo je rješenje koje je u redakciju stiglo 7. siječnja 1993. godine, a Agencija za restrukturiranje i razvoj RH, na čijem je čelu tada bio Zlatko Mateša, donijelo ga je 18. prosinca 1992. godine, a kojim se društveno poduzeća NIP Novi list pretvara u dioničko društvo Novi list d.d. Osnivačka skupština dioničkog društva Novi list održana je 26. veljače 1993. godine, a 19. ožujka na naslovnici će se pojaviti tekst pod naslovom „Novi list – privatni list“ u kojemu se kratko navodi da je „registracijom Dioničkog društva Novi list u Okružnom privrednom sudu u Rijeci, okončana pretvorba naše novinske kuće. Time je Novi list – uz Glas Istre iz Pule i Sportskih novosti iz Zagreba – postao treći hrvatski dnevni list u potpunom vlasništvu zaposlenih i ranije zaposlenih djelatnika“. Uz to, objavljena je i informacija u kojoj se navodi da „NIP Novi list od 15. ožujka 1993. godine posluje pod novim nazivom tvrtke Novi list, novinsko izdavačko poduzeće – dioničko društvo Rijeka, Zvonimirova 20a. Skraćeno: Novi list d.d. Rijeka“.

Vičevićev pečat

Usporedo s žestokom borbom za vlasništvo nad Novim listom, novina se razvijala, i to smjerom što ga je u svome programu zapisao Veljko Vičević, koji je cijelom tom razdoblju novine dao snažan pečat.

Pojavila su se nova izdanja pa je tako 11. travnja 1991. godine pokrenut prvi regionalni tjednik pod nazivom Novi tjednik koji je izlazio do 10. listopada 1991. godine. Naslijedio ga je Tjedni Novi list koji se pojavio 7. listopada 1991. godine i izlazio do proljeća 1993., a početkom 1992. na kioscima se pojavila Nova – tjednik za žene i obitelj koja je izlazila godinu dana. Istodobno, Novi list je dao velik doprinos u Domovinskom ratu, osobito na ličkom ratištu gdje je, prema priznanjima tamošnjih ljudi, odigrao značajnu ulogu.

Ubrzo nakon završene bitke za list i njegove privatizacije, Novi list učinio je i sljedeći veliki korak – 6. travnja 1993. godine počelo je djelovati zagrebačko dopisništvo. Naime, bez obzira na primarno regionalnu orijentaciju, Novi list oduvijek je – još od vremena kada ga je uređivao Supilo – nastojao (i uspijevao!) afirmirati se na nacionalnoj razini. U novije doba, istina, nije uspijevao biti pri vrhu brojem prodanih primjeraka, ali njegov je utjecaj bio i ostao priznat daleko izvan regionalnih okvira. Osobito je to bilo izraženo početkom 1990-ih godina kada je u mnogim sredinama izvan kvarnersko-goranskog kruga Novi list pod rukom bio znakom raspoznavanja među onima koji društvo promišljaju na drugačiji, pa čak bi se moglo reći i „napredniji“ način.

Upravo je otvaranje zagrebačkog dopisništva odigralo veliku ulogu u toj afirmaciji lista. Iako je riječki dnevnik dopisnika u Zagrebu imao još 1970. godine, taj 6. travnja 1993. godine bio je, kako je zapisano u monografiji „jedna od ključnih točaka razvoja Novog lista i njegove afirmacije na nacionalnoj razini“. Jezgru tadašnjeg dopisništva činilo je petnaest novinara i honorarnih suradnika zagrebačkog dopisništva Slobodne Dalmacije koji su nakon pretvorbe te kuće, otkazali suradnju matičnoj redakciji i počeli djelovati kao zagrebačko dopisništvo Novog lista i Glasa Istre. Dragu Kojića, koji je često slao i desetak kartica dnevno kako bi pokrio sve što se događalo u hrvatskoj metropoli, zamijenila je tada skupina mladih novinara željnih afirmacije. Nakon novinara „Slobodne“, u Novi list prešli su i bivši „danasovci“ Dražen Vukov Colić, Dalibor Foretić, Jelena Lovrić, Zdravko Zima i Ivo Jakovljević. Stižu od 1995. godine, kada je vođenje dopisništva od Tončija Bonačija preuzela Jagoda Vukušić, i novinari iz drugih redakcija: HINA-e, Vjesnika…

Dopisnici iz Zagreba pridonijeli afirmaciji Novog lista na nacionalnoj razini

Dodatni prostor za afirmaciju brojni mladi novinari (od kojih su neki i danas u Novom listu) dobili su otvaranjem zagrebačke stranice. Prostor u Novinarskom domu u Perkovčevoj 2 postao je tada pretijesan pa je u travnju 1996. godine preseljeno u veće i funkcionalnije prostorije u Jukićevoj ulici. »Osnivanjem zagrebačkog dopisništva, te suradnjom s novinskom agencijom STINA iz Splita, Novi list praktički žurnalistički zaokružuje hrvatski prostor postajući u pravom smislu riječi nacionalna novina sa sjedištem u Rijeci«, zapisano je u monografiji objavljenoj o stotoj obljetnici Novog lista.

O tome što je osnivanje zagrebačkog dopisništva značilo za medijski uspon riječkog dnevnika, svjedoče i podaci istraživanja provedenog u ljeto 1997. godine, koje je naručila uprava. Osim što je ovo istraživanje potvrdilo ukorijenjenost Novog lista u riječkoj regiji, pokazalo je, u dijelu istraživanja provedenog u Zagrebu, prepoznatljivost Novog lista kao drugačijeg i otvorenijeg od drugih dnevnika u Hrvatskoj.

Do 1997. godine, kada ga je u subotnje jutro 8. studenoga, u naslonjaču zatekla iznenadna i prerana smrt, s shemom Novog lista za taj dan u rukama, Veljko Vičević stvorio je u listu mnogo toga što je temelj i današnjih novina. Kao rođeni čakavac, koji je svoju čakavicu volio i govorio, rado je prihvatio ideju Radovana Tadeja pa je 18. studenoga 1993. godine izašao prvi broj tjednog priloga na čakavštini Beseda koji je najprije uređivala Dolores Juretić, a zatim do današnjih dana Aleksandra Kućel Ilić.

U travnju 1994. godine pojavila se i Butiga, specijalizirana revija za oglašavanje Novog lista i Glasa Istre, a zatim u 22. prosinca iste godine i enigmatski dvotjednik Fenix, koji je zamijenio enigmatsku reviju Izazov što se pojavila u svibnju 1993. godine u izdanju Novog lista i tvrtke Neriz iz Jadranova. U prosincu te 1994. godine pojavio se i prvi broj nedjeljnog priloga za kulturu Mediteran, danas jedini takav prilog o kulturi koji je opstao u jednim dnevnim novinama.

»Mediteran«, to more susjedstva, ali i med i teran, nektar i ambrozija – kultura i umjetnost

U svibnju 1995. godine izašao je riječki i županijski tjednik Vid koji je samostalno izlazio do svibnja 1996. godine, a nakon toga pretvoren je u subotnji prilog Novog lista i preteča je današnjeg subotnjeg magazina Pogled. U rujna 1995. godine počinje izlaziti Viktorija, najprije kao samostalni sportski tjednik, a onda kao prilog u Novom listu koji prati rezultate mlađih naraštaja sportaša i izlazi i danas. Vodeći se regionalnom orijentacijom lista, 1996. godine pojavljuju se i regionalni prilozi Goranski, Primorski, Otočni i Liburnijski Novi list, koji su također opstali do današnjih dana. Novi list u listopadu 1996. godine pokreće, u suradnji s tamošnjim novinarima, i projekt prvog dnevnog lista u Karlovcu, Karlovačkog lista.

Sve to prate i tehnološka modernizacija i inovacije pa tako u prosincu 1994. godine počinje raditi dugoočekivana nova offest rotacija Goss Comunity, koja je Novom listu dana u podzakup na temelju ugovora Talijanske unije, Edita i Novog lista, a koji se temeljio na međunarodnom sporazumu Italije i Jugoslavije iz 1988. godine, koji je Republika Hrvatska preuzela 1991. godine. Riječ je bila o donaciji talijanske Vlade, a ugovorna obveza Novog lista bila je tiskati La Voce del Popolo, dnevnik na talijanskom jeziku koji izlazi u Rijeci te druga izdanja Edita. Veliki tehnološki iskorak dogodio se i u veljači 1997. godine kada su, kako bi to rekao legendarni novinar Novog lista Mišo Cvijanović, „u dobra spominjana“ zauvijek otišli svi pisaći strojevi, budući da je krenuo novi redakcijski sustav i kompjutorska priprema i prijelom Novog lista.

Sve to vrijeme, Novi list je slovio kao jedini hrvatski dnevnik kojim se nije dirigiralo iz ureda Franje Tuđmana i koji je zadržao visoki profesionalni standard. Iako su mu mnogi lijepili epitet „oporbene“ novine, svi akteri toga vremena, od kojih su neki i danas članovi redakcije, reći će da Novi list nije bio nikakva „oporbena“, već otvorena i nezavisna novina. Sam Vičević i na to je imao „primjedbu“ – kazao je kako ne razumije što je to nezavisna novina. „Novina ili je ili nije profesionalna“, bio je stav tvorca modernog Novog lista.

„Novi list smo čitali zbog kompletne informacije, istinite, poštene, svestrane informacije. Ali čitali smo ga i zbog sjajnih autora, sjajnih kolumnista. A njih je mogao okupiti samo čovjek sklon širokom duhu i tolerantan prema drugim mišljenjima. Pravi urednici uvijek imaju otvorena vrata. Svoju afirmaciju traže kroz afirmaciju novina i njezinih urednika“, rečeno je, između ostaloga, na komemorativnom skupu koji je nakon Vičevićeve smrti održan u Novinarskom domu u Zagrebu.

Veljko je, svjedoče to ljudi koji su s njime radili i koji su ga poznavali, ali i ono što je ostavio za sobom u arhivi Novog lista, bio upravo to – pravi urednik čija su vrata uvijek bila otvorena. Zato je i mogao stvoriti otvoreni list kakvoga je ostavio kao baštinu svojim naslijednicima. Jer novine oduvijek i zauvijek imaju i imat će karakter njihovog glavnog urednika.