Još 1947. godine kada je odlučeno da će, sada ujedinjeni Rijeka i Sušak, dobiti novi, zajednički dnevnik, članovi tadašnje redakcije željeli su da on novi naziv Novi list, ali izdavači su tada presudili i novina u koju su se ujedinili Primorski vjesnik i Glas Istre nazvana je Riječki list. Početkom 1950-ih godina situacija nije bila sjajna. U monografiji objavljenoj o 100. obljetnici Supilova Novog lista, Miroslav Bajzek je zapisao da su teškoće s kadrom, pratili i različiti materijalni i financijski problemi. Kriza je u nekoliko navrata bila dosegla takve razmjere da se razmišljalo o obustavi izlaženja lista, piše Bajzek.

Početkom jeseni 1953. godine užarili su se i odnosi Jugoslavije s Italijom oko granice, mnogobrojni prosvjedni zborovi održavani su diljem zemlje, posebno u Istri i Rijeci. Na jednom takvom zboru, održanom u Rijeci 10. listopada 1953. godine, govorio je i tadašnji glavni urednik Riječkog lista, Vlado Oluić. Sljedećeg dana njegovog imena više nije bilo u impresumu. Zamijenilo ga je ime Milana Slanog, koji je preuzeo dužnost glavnog i odgovornog urednika novine. Prva velika promjena koju će novi glavni urednik uvesti je promjena imena novine u Novi list – Istre, Hrvatskog Primorja i Gorskog kotara. Dogodilo se to 16. travnja 1954. godine.

Kako smo mijenjali list

»Ova promjena učinjena je u želji da list proširi broj svojih čitalaca, suradnika i prijatelja, utoliko više što je i raniji Riječki list bio namijenjen čitaocima bivše Riječke oblasti«, pojašnjena je promjena imena u nepotpisanom redakcijskom članku u tom prvom broju. Iako će u nekim kasnijim spominjanjima toga vremena, tadašnji glavni urednik spominjati Supila i njegov list kao »inspiraciju« za ovo ime, činjenica je da se te 1954. godine nigdje izričito ne spominje da je taj čin promjene lista na bilo koji način povratak imenu i tradicijama Supilova lista. Isključivo je naglasak na jačanju plasmana i utjecaja lista na šire područje izvan Rijeke.

Osim promjene imena, dnevnik je u tom broju doživio još jednu, samo naizgled sitnu promjenu – prvi put od 1947. godine iznad glave lista ne objavljuje se više parola »Smrt fašizmu – sloboda narodu«. Zanimljivo je također da se od toga broja ime mjeseca više ne spominje kao »travanj« nego »april«. Sljedeće godine dolazi do osnivanja novog poduzeća: Novinsko-izdavačko i štamparsko poduzeće (NIŠP) Novi list. Na čelu tog poduzeća u kojemu su ujedinjeni dotadašnji Novi list i Narodna štamparija kao direktor bio je također Milan Slani.

Priču o tome što se tih godina događalo u Novom listu (a Slani je bio direktor sve do 1966. godine), Slani je zapisao u tekstu objavljenom u svečarskom broju Novoga lista 1967. godine kada se obilježavala 20. godišnjica izlaženja Novog lista, odnosno Riječkog lista kao njegove preteče.

»U Novi list sam došao iz Beograda početkom oktobra 1953. godine i na istom poslu proveo punih trinaest godina ili trećinu cjelokupnog radnog staža. I odmah moram dodati da je to zapravo u mojim ratnim i poslijeratnim radnim mjestima bilo prvo na koje sam se javio svojom vlastitom željom, dok sam dotle obično bio postavljen »po potrebi službe«. Osim toga mi je u brzom prilagođavanju u Novom listu pomogla i činjenica da sam neke riječke novinare od ranije poznavao. Međutim, u Rijeku i posebno u Novi list privlačili su me i sasvim intimni i pomalo sentimentalni razlozi, jer sam u danima ustanka 1941. godine bio jedan od prvih urednika Primorskog vjesnika, ilegalnog organa Narodnooslobodilačkog pokreta ovoga kraja koji je u to vrijeme izlazio na Sušaku. A Novi list je očigledno prirodni nastavak Primorskog vjesnika.

Kad mi je postavljeno pitanje za ovaj jubilarni broj o tome kako sam ja kao glavni urednik uređivao list, odmah sam predložio da bih istodobno odgovorio i na pitanje: kako smo mi u redakciji neprestano mijenjali list! I zaista, već nakon vrlo kratko boravka u listu, koji se tada zapravo zvao Riječki list, mi smo mu dali ime Novi list (kao što se uostalom zvao i list Frana Supila na početku ovog stoljeća). Osim toga u 1955. godini izvršena je integracija lista s tadašnjom Narodnom štamparijom.

Nekoliko godina prije i poslije mojeg dolaska list je štampan ujutro, pa se rasparčavao u popodnevnim satima. I dugo je trajala »borba mišljenja« o tome da li će nas zaista malobrojni, ali najodaniji čitaoci napustiti ako se novine pojave u jutarnjim satima zajedno s ostalim novinama. Kao pristašu promjena i novih traženja upotrebljavao sam argument da je teško vjerovati da »pravi novinar« može biti onaj koji mora rano ustajati i rano lijegati, kao što je to iziskivao popodnevni list. I format lista je u međuvremenu promijenjen, pa smo od velikog formata prešli na dvostruko manji, a pri tom smo opet napuštali argumente na koje smo se nešto ranije još zaklinjali.

Pa ipak mi se čini da smo u tim stalnim promjenama i traženjima pronalazili takva rješenja koja su bolje odgovarala našim čitaocima, čiji se broj ipak stalno povećavao usprkos mnogim teškoćama i neprilikama. I još nešto! U svim izmjenama – od imena, format i rasporeda stranica Novog lista – redakcijski kolegij je sve odlučnije izgrađivao osnovnu liniju i unutrašnju fizionomiju lista kao dnevnika koji treba imati istodobno obilježje lokalnog lista, ali i da je prožet sadržajima dnevnog informatora o svim zbivanjima u zemlji i svijetu.

Sjećam se onog vremena kad je Novi list nekoliko puta zapao u ozbiljne materijalne teškoće, pa smo čak morali pomišljati i na njegovu obustavu, najvjerniji čitaoci su nas hrabrili i poručivali: »Neka Novi list bude i dvostruko skuplji od ostalih novina, mi ćemo ga kupovati, jer je naš«! I upravo su nas ovi najodaniji čitaoci sve više učvršćivali u uvjerenju da takav Novi list mora biti takav da čitaocima ovog grada i ovog kraja bude zaista »njihov« i da istodobno bude kompletna novina, a ne samo nekakvi »popodnevni« dodatak ili samo lokalni »listić«. Uvijek sam u uređivanju Novog lista, kao i u ostalim poslovima, poduzeća nastojao da pridonesem ovakvoj orijentaciji. I zato smatram da je jedna od posljednjih krupnih promjena, pokretanje novog suvremenog rotacionog štamparskog stroja 21. maja 1965. godine, koji omogućava lančano štampanje lista na 32 stranice, u više boja i velikoj nakladi, stvorila ozbiljnu i neophodnu materijalno-tehničku bazu za daljnji skokoviti razvitak Novog lista.

Montaža nove rotacije Plamag koja je puštena u rad u svibnju 1965. godine i »vrtila« je sve do 1994

Svojim odlaskom iz Novog lista septembra 1966. godine ja nisam napustio, niti želim prekidati suradnju s novinskom kućom, koju sam uvijek smatrao svojim drugim domom. I ne samo simbolična suradnja kao novinara, već i čitav niz starih i novih veza prijateljstva i drugarstva ostat će trajno prisutni u meni. Raduje me svaki uspjeh i napredak, kao što me boli svaki privremeni promašaj Novog lista«, pisao je Slani 1967. godine.

Pišući o Milanu Slanom u posebnom izdanju Novog lista 2000. godine, Miroslav Bajzek zapisat će: »Svoj trinaestogodišnji mandat na dužnosti direktora Novinsko-izdavačkog i štamparskog poduzeća Novi list, a u okviru toga osmogodišnji mandat glavnog i odgovornog urednika lista, Milan Slani je obilježio orijentacijom i angažmanom na utemeljenju i izgradnji moderne tiskarske industrije i razvoju snažnijeg novinsko-izdavačkog središta u Rijeci. U razdoblju od 1953. do 1966. godine, koje je proveo radeći u Novom listu, Slani je tom cilju posvetio sve svoje sposobnosti, znanje i iskustva višegodišnjeg novinara, rukovodećeg čovjeka u novinsko-izdavačkoj djelatnosti u Beogradu te političara s funkcijama na lokalnim i višim razinama (…) Za to, međutim, nije doživio veća priznanja ni dobio aplauze, ni u poduzeću ni izvan njega. Nezadovoljstvo radnika zbog višegodišnjih slabih primanja, za što su uzroke vidjeli u velikim investicijama, uključujući tu i nabavu rotacije, bila je uzrokom protivljenja Radničkog savjeta Novog lista da Milan Slani i dalje vodi poduzeće. Prilikom provođenja zakonske procedure reizbornosti direktora, nije dobio dovoljno glasova pa je 1966. godine napustio Novi list«.

Registrator zbivanja i života

Milan Slani će 1957. godine napustiti mjesto glavnog urednika, i to u trenutku kada je počela izgradnja nove tiskare. Najprije će to mjesto popuniti Vlado Oluić, a od 7. veljače 1961. godine, na prijedlog redakcije, na mjesto glavnog i odgovornog urednika Novog lista imenovan je dotadašnji urednik unutrašnjo-političke rubrike Miroslav Bajzek, koji će na tom mjestu ostati do 1968. godine. U svečarskom broju 1967. godine i Bajzek će vrlo iscrpno opisati to razdoblje Novog lista, sve njegove uspone i padove.

Pozivajući se na Riječki list kao preteču Novog lista, Bajzek piše: »Na današnji dan, prije dvadeset godina, pojavio se prvi broj dnevnika Novi list, dok su istodobno prestaliti s izlaženjem Primorski vjesnik i Glas Istre, pokrenuti još u vrijeme narodnooslobodilačke borbe – prvi 1941. a drugi 1943. godine. Stvaranjem jedinstvenog, d n e v n o g lista za čitavo područje Istre, Hrvatskog Primorja i Gorskog kotara osigurani su uvjeti za bolje i efikasnije informiranje i političku djelatnost u ovom kraju posebno na planu učvršćivanja tekovina narodne revolucije i nacionalnog oslobođenja. Prisjetimo se da je list bio namijenjen čitaocima na području, koje je dijelom bilo poslije Prvog svjetskog rata nasilno otrgnuto iz krila svoje narodne zajednice. Mjesto i vrijeme izlaženja odredili su fizionomiju i zadatke lista kao sredstva javnog komuniciranja i političkog instrumenta ne samo u prvim danima i godinama izlaženja nego do današnjih dana. Nalazeći se u Rijeci, velikom jugoslavenskom gradu, koji je, pored starosjedilaca – Hrvata i Talijana – dobio novo stanovništvo sastavljeno od pripadnika svih jugoslavenskih naroda, prostirući se na području Istre gdje živi znatan broj pripadnika talijanske nacionalnosti – Novi list (odnosno do 1954. godine Riječki list) je uvijek imao misiju čuvanja i jačanja bratstva i jedinstva naroda i nacionalnosti, nadovezujući se u tome na tradicije slavne partizanske štampe u ovom kraju«.

Članovi uredničkog kolegija Novog lista 60-ih godina: Radoslav Škalamera, Mario Barak, Milan Svetić, Miroslav Bajzek (glavni urednik), Ante Balen i Josip Đurić

U nastavku teksta Bajzek naglašava kako je Novi list oduvijek bio kroničar kraja, nastojeći obuhvatiti i sve ono što se događa u zemlji: »Sve ono što je karakteriziralo razvoj zemlje i ovoga kraja u protekla dva decenija nalazilo je svog odraza na stranicama našeg lista. Osim što je bio registrator zbivanja i života svoga vremena, Novi list je, zajedno sa svom ostalom štampom, išao ukorak s razvojem društva i društvenih odnosa razvijajući se i sam i postajući iz godine u godinu efikasnije i kvalitetnije sredstvo javnog komuniciranja i važna društvena potreba radnih ljudi ovoga kraja. Najbolje se to može osjetiti i ocijeniti prelistavajući danas uvezana godišta Novog lista. Dvadeset godina je relativno malo u historiji jedne zemlje i životu jedne nacije. Međutim, u proteklih naših dvadeset godina, zbivanja i kretanja su bila toliko intenzivna, društveni razvoj tako brz, postignuti rezultati u raznim vidovima života i rada čovjeka toliki da su mnoge komparacije na relaciji 1967. – 1947. godine teško shvatljive i gotovo nerealne. Pa ipak, one su tu i na svoj način govore o veličini posla kojeg smo u dvadeset godina obavili, o teškoćama i preprekama kroz koje je ova zemlja morala proći, a što je štampa registrirala i odražavala, tražeći i podržavajući u tom burnom razvoju najprogresivnije puteve, oblike i nosioce.«

Bajzek spominje i podršku društvene zajednice, a zatim navodi rezultate Novog lista u tih dvadeset godina postojanja: »Htio bih sada reći nekoliko riječi o rezultatima, što ih je Novi list postigao posljednjih godina u pogledu plasmana lista iako pritom ne mislim negirati činjenicu da su ti rezultati relativni, ako se stave u odnos prema jednom realnom zahtjevu za brojem čitalaca, ne samo našeg lista nego dnevne štampe uopće. Poznato je, naime, da naša zemlja ne spada u red onih u kojima je dnevna štampa dovoljno rasprostranjena. Tu mi svi imamo još mnogo posla. Kad kažem mi, onda tu prvenstveno mislim na novinare i novinske kuće, ali i na društveno-političke organizacije, kojima ne bi smjelo biti svejedno što se i koliko čita ili ne čita.

Uključujući se u takve zadatke i istodobno ocjenjujući da se porastom tiraže stvara novi prihod i dohodak i postepeno stiče potrebna materijalna samostalnost, redakcija Novog lista je poduzela posljednjih 4-5 godina niz mjera koje su urodile dobrim rezultatima. Do 1963. godine Novi list je – štampan na velikom formatu – izlazio u podne sa sutrašnjim datumom i godinama se zadržavao na tiraži od 7-8.000 primjeraka. Promjena formata, tehničkog izgleda, rasporeda i djelomično sadržaja rubrika, te promjena vremena izlaženja (izlaženje rano ujutro a ne u podne), omogućila nam je aktivnost na proširenju broja čitalaca i u gradu Rijeci i u općinama bivšeg riječkog kotara. Već te godine i naredne 1964. bilježimo prosječnu dnevnu tiražu od 13.000 primjeraka, da bi se poslije toga iz godine u godinu povećavamo ma 14.000, 16.000 i konačno u ovoj godini na 26.000 primjeraka dnevno u prosjeku.

U odnosu na broj stanovnika koji žive na području koje list svojom tiražom pokriva, i ako se pritom uzme u obzir činjenica da jedan primjerak lista obično čitaju trojica (u obitelji), sadašnja tiraža Novog lista govori o njegovom velikom utjecaju u ovom kraju. I još nešto: pored dnevnika Večer u Mariboru to je (opet u odnosu na broj stanovnika) najčitaniji list u zemlji. Ovakvi rezultati obvezuju redakciju da još veću pažnju posveti kvaliteti lista, da pruži čitaocima mogućnost za brzo i najšire informiranje, pa i za obrazovanje, pouku i razonodu.«

Spominje i teškoće s kojima se list suočavao te činjenicu da je u nekoliko navrata ozbiljno dolazilo u pitanje i njegovo izlaženje. Dijelom je to bilo i zbog problema s kadrom, što Bajzek opisuje na sljedeći način: »Mnogi su u redakciju dolazili i odlazili ili u potragu za drugim redakcijama, gdje su trenutačno materijalne prilike bile bolje, ili su napuštali novinarstvo, osjećajući ga ponekad kao gorak kruh, i u materijalnom i u društvenom smislu. Međutim, najvjerniji su ostajali i ostali, unoseći u svoj posao sav entuzijazam novinarskog poziva i ljubav prema listu, da bi im ta privrženost ovih dana i posljednjih godina donijela punu satisfakciju u ugledu koji je list stekao, u afirmaciji našeg, ovdašnjeg, riječkog novinarstva, u činjenici koju nitko ne poriče, a to je: dnevnik Novi list postao je svakodnevna neophodnost stanovnika ovog kraja, nezamjenjivo sredstvo informacije i javnog obavještavanja i komuniciranja, i snažno oruđe građana, samoupravljača, radnih i društveno-političkih organizacija u obavljanju javnih poslova.«

Navodeći da su buduća nastojanja okrenuta prije svega prema čitateljima, unapređivanju kvalitete lista, kao i proširivanju broja čitatelja, ali i materijalnom osamostaljivanju, Bajzek piše: »Koliko god se može govoriti o potrebi da društvo pomaže razvoj štampe i materijalno, (to je još uvijek važeći ustavni princip) mi smo se već ranije orijentirali na traženje i iskorištavanje mogućnosti za vlastito, samostalno stjecanje dohotka potrebnog za život i rad redakcije, za stvaranje prihoda koji će omogućiti ne samo goli opstanak lista, nego i njegovo stalno unapređivanje, kako bi posto još bolji i sve bolji instrument javnih poslova i politike. Dok je ranijih godina društvena dotacija sačinjavala 30 i 40 posto prihoda redakcije, prošle godine je taj procent smanjen na svega 12 posto od ukupnog prihoda u iznosu od preko 360 milijuna starih dinara. Ove godine planiramo porast ukupnog prihoda na blizu pola milijarde dinara, u čemu će društvena dotacija, ako bude data (a trebala bi) sačinjavati vrlo mali procent i služit će za plaćanje onih aktivnosti lista, koji će društvu dati novu, adekvatnu društvenu i političku vrijednost, u smislu još bolje informativne i političke djelatnosti lista, kao organa Socijalističkog saveza Rijeke, Hrvatskog Primorja, Istre i Gorskog kotara.«

Čovjek je vijest!

Tekst Bajzek završava riječima: »Neka ovaj naš jubilej, 20-godišnjica izlaženja dnevnika Novi list, svima nama posluži za daljnju afirmaciju štampe u našem kraju i štampe uopće, za unapređivanje žurnalistike koja u ovom gradu i u ovom kraju ima i tako dugu i tako slavnu tradiciju – od Supilovih dana, preko partizanske štampe, do ovog današnjeg jubilarnog broja Novog lista.«

Time se Supilo pomalo vraća u Novi list. U ovom svečarskom broju objavljen je faksimil naslovnice Novog lista od 2. siječnja 1900. godine te tekst o Frani Supilu, »osnivaču i uredniku Novog lista«, koji potpisuje dr. Vinko Antić. Antić Supilov Novi list naziva »pretečom« tadašnjeg, navodeći da Novi list navršava zapravo 35. obljetnicu svoga izlaženja – onih 15 na početku stoljeća do obustave u ranoj godini 1915-oj i ovih dvadeset u oslobođenoj Rijeci. »Trenutak je to da se u sadašnjem Novom listu to i označi kao značajan historijski podatak«.

A taj će »historijski podatak« formalno učiniti dijelom lista nasljednik Miroslava Bajzeka, Stanislav Škrbec, koji na čelo Novog lista dolazi 20. rujna 1968. godine. Osim dužnosti glavnog urednika, Škrbec će biti i direktor Novog lista i po direktorskom stažu u dosadašnjoj povijesti Novog lista ostat će rekorder – na čelu Novog lista kao direktor bio je 14 godina, a jedanaest godina bio je i glavni urednik novine.

Stanislav Škrbec – glavni urednik koji je vratio u Novi list Supilovu tradiciju

Prisjećajući se dolaska dužnost, Škrbec je u intervjuu s novinarom Draženom Herljevićem u svečarskom posebnom izdanju 2000. godine kazao: »Ja sam koncem 1967. godine pristao da uđem u komisiju koja je trebala izraditi tehničko-ekonomski elaborat o opravdanosti ili neopravdanosti dezintegracije Novinskog izdavačkog i štamparskog poduzeća Novi list. Radio sam ga s dva predstavnika Privredne komore, te Dinkom Krmpotićem, tada rukovodiocem radne jedinice Štamparija. Nakon osmomjesečnog rada jednoglasno smo zaključili da je jedino opravdano rješenje podijeliti poduzeće na dva nova: novinsko poduzeće Novi list s oko 90 i Riječku tiskaru s oko 300 zaposlenih. Naš elaborat prihvaćen je s nekim manje bitnim korekcijama na svim mjestima na kojima se odlučivalo o tome. Potpisom na taj elaborat ja sam se zapravo opredijelio za dezintegraciju Novog lista, a u to vrijeme dezintegraciju u politici tretiralo se kao pravu antipartijsku i antisocijalističku rabotu. Bilo mi je rečeno: kad si već ustao u korist dezintegracije, izvoli ti sada povesti izdvojeni Novi list!«

I Škrbec je prihvatio, ali uz jedan uvjet: da, uz dužnost direktora, preuzme i funkciju glavnog urednika. »Imao sam neku svoju viziju o uređivanju dnevnog lista i vođenju novinske kuće. Smatrao sam da se poduzeće može ekonomski oporaviti i razvijati samo pod uvjetom da tiraža brže raste, a time i prihodi od prodaje lista, a da će sve veća naklada privlačiti sve više oglasa. Konkretno: ako kao direktor nemam u glavnom uredniku suradnika koji će biti ne samo dovoljno sposoban nego i hrabar povesti riskantnu visokotiražnu uređivačku politiku, onda koncepcija o tom jedinstvu pada u vodu. Ako bih bio samo glavni urednik i poželio razviti življu, visokotiražnu novinu koja će se svidjeti čitateljima, ali se sigurno neće dopadati rukovodećim političarima bilo kog nivoa, onda bih vjerojatno u nekom direktoru »ziherašu« našao kočničara takvih ideja, pa opet cijela priča pada u vodu. Zato sam odlučio da i poduzeće i list uzmem u svoje ruke i krenem u neizvjesno«, ispričao je Škrbec, koji je, kako kaže, »umjesto u novinarstvu poznate maksime – svijet je vijest, postavio aksiom – čovjek je vijest!«.

Štrajk lučkih radnika

Jedna od tema o kojoj je Novi list pisao krajem 60-ih godina prošloga stoljeća, a koja je dokaz da je uvijek nastojao biti »hrabar« i na strani čitatelja, štrajk je lučkih radnika u lipnju 1969. godine.

Tadašnji glavni urednik Stanislav Škrbec u istom razgovoru 2000. godine prisjetio se toga dana: »Izašao sam iz nebodera Novog lista u grad da osobno vidim što se događa. Pred zgradom Luke bilo je uzavrelo stanje, kordon milicije već je zauzeo poziciju »štita« u nastojanju da potisne radnike prema lučkom prostoru i odvoji ih od grada, građana i studenata, jer je prijetila opasnost da se ovi pridruže radnicima i počnu demonstracije kroz grad.

Pošto sam stekao prvi dojam, vratio sam se u redakciju u namjeri da organiziram posao izvještavanja, kad me tamo zateklo golemo iznenađenje. Naime, preko općinskog komiteta partije stigla je cirkularna poruka iz Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske iz Zagreba, namijenjena glavnim urednicima svih javnih glasila: »O OBUSTAVI RADA U RIJEČKOJ LUCI NIŠTA OBJAVLJIVATI DO DALJNJEG«. (…) Našao sam se u neugodnoj situaciji (…) Znao sam da objavljivanjem, zbog neposluha Centralnom komitetu, riskiram ne samo smjenjivanje s funkcija već i zatvorsku kaznu zbog »smišljenog uznemiravanja javnosti« (…) Oko podne donio sam odluku: objavit ću to, ali ne stisnuto nagdje na dva stupca, nego preko čitave naslovne stranice, pa kud puklo da puklo! (…) Na vlastitom pisaćem stroju ispisao sam tipsku naslovnicu naslov i odnio ga meterima da ga slože krupno na prvoj stranici: »ŠTRAJK U RIJEČKOJ LUCI«. Sljedećeg dana ujutro svi primjerci novina bili su doslovce razgrabljeni, iako sam tiražu povećao za 50 posto. Tu je došlo do izražaja jedinstvo uređivačke i poslovne politike, koje sam kao glavni urednik i direktor u istoj osobi mogao glatko sprovesti«.

Novi list izvještavao o štrajku lučkih radnika, bez obzira na zabranu

Na pitanje što je prevagnulo da objavi informaciju, Škrbec je kazao: »Učinilo mi se da bih sutradan pred čitateljima umro od stida, da Novi list nije donio ni retka o tome«. Štrajk je, kaže, završio u nekoliko dana i ta se priča privodila kraju, ali je priča o njemu i Novom listu tek počela…

Miriše na liberalizam

Ispričao je tom prigodom Škrbec novinaru Draženu Herljeviću (danas izvršnom uredniku) i anegdotu koja potvrđuje da ni uređivačka politika Novog lista koja se temeljila na aksiomu – čovjek je vijest, nije bila svima po volji.

»Godine 1970., prilikom dolaska na liječenje u opatijsku Thalassotherapiju sa mnom se htio upoznati i ondašnji dirketor saveznog Instituta za novinarstvo iz Beograda Danilo Popović. Rekao je da su u Institutu zapazili vijest o iznenađujućem porastu naklade od 50 posto u vrlo kratko vrijeme, ali se i sam želio upoznati sa svim tim. Kada me saslušao, rekao mi je da to moje napadno usmjerenje na čovjeka pomalo miriše na liberalizam, i da ne vjeruje da ću ga moći održati dugo, kao i to da se boji da neću dugo ostati na položaju glavog urednika«, ispričao je Škrbec, koji je, unatoč toj prognozi, Novi list vodio do 1979. godine, kada je morao otići.

Razloge zašto je nakon 14 godina na čelu novina ipak morao otići, opisao u ovom intervjuu: »Visokotiražni, a time i visokodohodovni Novi list, postajući prava ‘mala riječka banka’ za posuđivanje novca mnogim nelikvidnim riječkim, primorskim i goranskim poduzećima, svojim dobrim ekonomskim položajem omogućio je ne samo maksimalnu samostalnost uređivačke politike, nego i mene kao direktora. Jednopartijski sustav to nije mogao otrpiti. Mene je stalno, i sve više, pratio pritisak iz riječkog, regionalnog i republičkog rukovodstva partije da moram napustiti dužnost direktora Novog lista (…) Kako me nisu mogli smijeniti zbog gubitaka poduzeća ili neuspješne uređivačke politike, i kako nisu znali što bi i kud sa mnom, ‘plasirali’ su me na mjesto ‘listopadskog’ predsjednika Socijalističkog saveza za Istru, Hrvatsko primorje i Gorski kotar, pa sam se tako, van novinarstva, osjećao kao riba na suhom. Ta duža igra sa mnom imala je teških posljedica ne samo za mene, nego i za Novi list, jer je i zbog toga počela kasniti modernizacija ove novinarsko-grafičke kuće«.