Ono što je za Britance Elizabeta II., za Francuze Luj XIV., a za Austrijance Franjo Josip I., to je za Japance Hirohito – najdugovječniji vladar države. Na čelu Zemlje Izlazećeg Sunca Hirohito je bio pune 62 godine, a na tron je stupio 25. prosinca 1926. godine, nakon smrti cara Taishōa, njegova oca. Međutim, već od 1921. je vladao Japanom kao regent nasljednik (Sesshō), jer mu je Taishō, koji je mentalno obolio, prepustio upravljanje državom.

Hirohito se rodio 1901. godine u tokijskoj palači Aoyama. Primio je obrazovanje u Gakushūinu, najprestižnijoj japanskoj školi, tada rezerviranoj samo za plemiće. U mladosti je Hirohito najveći interes pokazivao za biologiju podmorja te je kroz svoj život tu strast i znanje pretočio u nekoliko knjiga. Godine 1921. putuje na zapad Europe te je to bilo prvi put da neki prestolonasljednik Japana ide u inozemstvo. Tri godine kasnije Hirohito se oženio princezom Nagako Kuni. Nakon što je postao car, dobio je status polubožanstva i vrhovnu vlast u svoje ruke. Ipak, običaj je bio da japanski monarh najčešće pristaje na političke odluke što su ih donosili ministri i savjetnici. Navedeno je vrlo bitno za period njegove vladavine u četvrtoj i prvoj polovini petog desetljeća 20. stoljeća. Taj je period u japanskoj povijesti obilježen japanskim militarizmom i imperijalističkom politikom te savezom s nacističkom Njemačkom.

Povjesničari se ovdje razilaze u mišljenjima o Hirohitovoj ulozi u tim događanjima. Dio njih tvrdi kako car nije mogao previše učiniti da suspregne militarističku politiku te da je zapravo bio protiv pokretanja rata sa Sjedinjenim Državama i saveza s nacističkom Njemačkom i fašističkom Italijom. Drugi tvrde da je sam Hirohito bio itekako involviran u politička zbivanja te da je aktivno sudjelovao u kreiranju agresivne japanske ekspanzionističke politike. Treći pak drže da bi istinu trebalo tražiti negdje između ta dva stajališta.

Zbog vrhovne vlasti koju je utjelovljavao, čak i ako nije mogao izravno utjecati na provođenje japanske politike, iako mnogi povjesničari danas tvrde suprotno, s moralne strane sigurno je mogao učiniti više u tom periodu »pomračenja«, tijekom kojeg su od japanske ruke stradali milijuni, a pritom su počinjena i brojna zvjerstva. Stoga ovaj period ostaje velika mrlja u biografiji ovog najduže vladajućeg japanskog cara. Na koncu, Hirohito je odlučio okončati rat predajom, bez obzira na to što je japansko javno mnijenje bilo podijeljeno po tom pitanju. Prekinuo je carsku tradiciju šutnje te se putem radioprijemnika obratio japanskom narodu, deklariravši da prihvaća predaju Japana i uvjete Saveznika.

Hirohito se 1. siječnja 1946. ponovo obraća svom narodu te dokida s još jednom tradicijom – odbacuje polubožanski status japanskog cara. Nakon rata trudi se približiti narodu te sve češće javno nastupa i dopušta da se objavljuju priče i slike o privatnom životu carske obitelji. Međutim, tu prekidi s uobičajenim uzusima cara ne staju, već on postaje i prvi japanski car koji putuje u inozemstvo te prvi koji se sastaje s američkim predsjednikom. Također, sin Akihito, koji će ga naslijediti nakon smrti, ženi se 1959. običnom građankom, prekinuvši tako tradiciju dugu 1500 godina. Hirohito je umro 1989. godine, a razdoblje njegove vladavine nazvano je Shōwa (»Svijetli mir« ili »Prosvijetljena harmonija«). Ironično, zar ne?