Paavo Nurmi nadilazi granice ljudskosti. (…) U njemu postoji takva hladnoća, a njegova je samokontrola toliko velika da ni u jednom trenutku ne pokazuje svoje osjećaje. (…) Kakav je to mentalitet Paava Nurmija? Zašto se čini da mu nedostaju ljudske osobine? Je li on do te mjere rob sporta, treninga, rekorda, pa da žrtvuje svoje tijelo i dušu, ne posvećujući ni trenutak pažnje, niti pokazujući obzir ili brigu prema svijetu izvan toga? (…) Nedvojbeno će nam budućnost dati odgovore na ova pitanja. U svakom slučaju, teško je povjerovati da Nurmi može dugo održati svoju sadašnju situaciju. Zatekli smo ovdje finskog prvaka mršavijeg, neosjetljivijeg, još tišeg i povučenijeg nego prije, gotovo lišenog ljudskih obilježja. Ovaj izvanredni trkač, koji iz nekog razloga održava impresivni, neumoljiv fanatizam prema sportu, morat će nam ubrzo dati odgovor na misterij živog bića kakvo predstavlja.

Tim je riječima Gabriel Hanot u listu Le miroir des Sports popratio nastupe Letećeg Finca na Olimpijskim igrama u Parizu, koje su održane 1924. godine. Naime, Paavo Nurmi bio je najveća zvijezda tog natjecanja, osvojivši čak pet zlatnih medalja u samo šest dana. Od toga su tri bile individualne, a dvije ekipne. Međutim, u legendu je ušao zbog onih koje je osvojio u razmaku od oko dva sata. Leteći Finac je 10. srpnja najprije istrčao 1.500 metara – i naravno, pobijedio, a zatim je oko dva sata kasnije slavio i na 5.000 metara, postavivši na oba natjecanja tadašnji olimpijski rekord. Nakon ovih igara finska vlada naručila je kip njemu u čast.

Paavo Nurmi rođen je 1897. u lučkom gradu Turkuu, u jednom od najstarijih finskih gradova, što se nalazi na obalama Botničkoga zaljeva. Sa sjajem u očima, Nurmi je u mladosti gledao nastupe Juha Hannesa Kolehmainena, koji je na Olimpijskim igrama u švedskom Stockholmu 1912. godine osvojio tri zlatne medalje u trčanju. Petnaestogodišnji Nurmi je potom kupio tenisice i krenuo trenirati, ne stajući dok nije prešao ciljnu ravninu mita. Trčao je na srednje i duge pruge, zbog toga što je građa njegova tijela bila gotovo idealna za te dionice. Prvi veliki uspjesi došli su 1920. godine kada je postavio finski državni rekord na 3.000 metara, a iste godine je na OI-u u Antwerpenu osvojio tri zlatne medalje (10.000 metara, cross country i timski nastup u cross country) i jednu srebrnu medalju na 5.000 metara, jedini put u životu izgubivši na olimpijadi od stranog državljanina, Francuza Josepha Guillemota.

Na OI u 1928. u Amsterdamu ispred njega će biti Finci Vilho »Ville« Ritola na 5.000 metara i Toivo Loukola na 3.000 metara s preprekama, dok je pobjedu ostvario na 10.000 metara. Karijeru je tako završio s devet zlatnih i tri srebrna olimpijska odličja. Također, treba spomenuti i kako je dvadeset pet puta rušio svjetske rekorde u raznim disciplinama, a 1923. napravio je to na način na koji to nitko nije uspio ni prije, a ni do dana današnjeg. Naime, držao je svjetske rekorde u tri prestižne discipline – milji, na 5.000 metara i 10.000 metara. Čovjek sa štopericom, jer je uvijek imao jednu u ruci dok je trčao, bio je na vrhuncu karijere toliko dominantan na srednjim i dugim prugama da se mogao natjecati jedino protiv nje, odnosno samog sebe i vremena unutar kojeg je prethodni put otrčao pojedinu dionicu.