Često u javnom diskursu čujemo sintagmu »velika trojka«. Mnogima prvi na pamet padnu Roosevelt, Churchill i Staljin, ljubiteljima opere Pavarotti, Domingo i Carreras, teniskim fanaticima Federer, Nadal i Đoković, poznavateljima predrenesansne književnosti Dante, Petrarca i Boccaccio, starijim navijačima Boston Celticsa Bird, McHale i Parish, a nešto mlađima Garnett, Allen i Pierce. Za ljubitelje adrenalina u krvi ta trojka su Velika nagrada Monaka, 500 milja Indianapolisa i 24 sata Le Mansa. Pobjednik u sve tri utrke, a za sad je u povijesti bio samo jedan – Britanac Norman Graham Hill – nositelj je neslužbene, tzv. trostruke krune motosporta.

Krak trozupca, kao što smo spomenuli, utrka je cestama francuskog grada Le Mansa. Na ideju o njezinu pokretanju došla je još jedna »velika trojka«: glavni tajnik Automobile Club de l’Ouest Georges Durand, novinar specijaliziran za motosport Charles Faroux i industrijalac Émile Coquille. Ono što je razlikovalo ovo natjecanje od drugih utrka, iako je brzina i dalje ostala važan faktor, bio je naglasak na izdržljivosti automobila. Brojni proizvođači su tako kroz povijest imali priliku testirati i promovirati svoje limene ljubimce.

Prva je utrka održana 26. i 27. svibnja 1923., a njezini pobjednici bili su Francuzi André Lagache i René Léonard u vozilu marke Chenard & Walcker. Generalno su ipak u međuratnom periodu dominirali britanski Bentley i talijanska Alfa Romeo, dok su se u pedesetima pobjedama istaknuli Jaguar i Ferrari. Ipak, najviše puta slavila je njemačka autokompanija Porsche, pobijedivši čak devetnaest puta. Što se pak individualnih slavlja tiče, Dancu Tomu Kristensenu je to pošlo za rukom devet puta, od toga šest uzastopnih u periodu od 2000. do 2005. godine. Njegov prvi pratitelj na vječnoj listi pobjednika 24 sata Le Mansa je Jacques »Jacky« Ickx, koji je svoje naslove osvajao u periodu od 1969. do 1982. te je nosio nadimak »Gospodin Le Mans«.

Uz ovu utrku vežu se i brojne zanimljive priče te podvizi, pa spomenimo samo neke. Primjerice pobjedu Jeana Rondeaua koji je 1980. pokorio Le Mans u automobilu što ga je sam proizveo. Zatim je odjeknula pobjeda Louisa Rosiera, koji je 1950. proveo 23 i pol sata u vožnji, pustivši sinu Jeanu-Louisu Rosieru da odvozi samo dva kruga – dovoljno da u povijest uđu kao jedini tandem oca i sina koji je slavio na utrci. Valja istaknuti i postignuće Henrija Pescarola, koji je 1968. završio drugi, unatoč tome što je imao kvar na brisačima, a vozio je po kiši i to noću.

Sve anegdote, koliko god bile heterogene, stanu u izjavu Yannicka Dalmasa, koji je devedesetih godina dominirao natjecanjem, ostvarivši u tom periodu četiri pobjede: »Le Mans je zbilja posebna utrka. Uključuje sve aspekte vozača – njegovu fizičku snagu, brzinu, rad s timskim kolegama, poštovanje prema mehaničarima i njegov ego«. Nažalost, 1955. godine u Le Mansu dogodila se najveća tragedija u povijesti automoto sporta. Na »krvavih 24 sata Le Mansa«, Lance Macklin je, izbjegavajući usporeni automobil Mikea Hawthorna, naglo skrenuo i ušao u putanju Pierre Leveghovog jurećeg Mercedesa. Dijelovi Francuzova bolida, koji je u trenutku nesreće vozio 240 km/h, su se od siline udarca zapalili, a dio njih je završio među publikom, uzrokujući smrt čak 83 osobe. Nesretni Levegh također je poginuo.