Mnogi me danas uspoređuju s Carusom, međutim ne mogu to prihvatiti. Prvenstveno zbog toga što je Caruso bio najveći ikad među nama, rekao je Luciano Pavarotti u jednom televizijskom intervjuu 1983. godine, odajući tako počast nametnutom rivalu na panteonu vokalnih virtuoza – Enricu Carusu.

Rođen u Napulju 1873. godine, kao treće od sedmero djece Marcella i Anne, Caruso je sklonost prema glazbi pokazivao od najranijih dana. Talent je počeo njegovati angažiravši se u crkvenom zboru, a s obzirom na činjenicu da nije bio iz suviše imućne obitelji, u mladosti je novac zarađivao pjevajući na lokalnim zabavama i ulicama Grada ispod Vezuva. Prvi je profesionalni angažman imao 1894., kad kao dvadesetjednogodišnjak nastupa na sceni napuljskog Teatro Nuovo u operi »L’Amico Francesco«. Put prema uspjehu bio je pak utrt četiri godine kasnije, kada je nastupio u ulozi Lorisa u operi Fedora. Oduševljenje milanske publike koja je tada prisustvovala u Teatro Lirico otvorilo mu je vrata svijeta, pa potom Caruso svoj talent manifestira na pozornicama Sankt Peterburga, Moskve i Buenos Airesa.

Istaknimo kako je samo nekoliko mjeseci prije nego što će se proslaviti u Fedori, Caruso nastupao i u Rijeci. Na koncu, uspješne izvedbe donijele su mu angažman u La Scali, famoznoj milanskoj opernoj kući. Ipak »nemo propheta in patria«, pa Caruso 1901. godine u rodnom Napulju nije otpravljen na najbolji način s pozornice prilikom nastupa u operi »L’elisir d’amore«. Kritike su ga povrijedile te je navodno rekao kako nikada više neće doći u Napulj pjevati, već samo pojesti tanjur špageta, kojih je bio veliki ljubitelj. Nakon fijaska u rodnom kraju, Caruso ima zapažene uloge u Monte Carlu, Londonu i New Yorku. U Gradu koji nikad ne spava prvi put je nastupio 23. studenoga 1903. godine te će od tada do svoje smrti ostati kao vodeći tenor u njujorškoj Metropolitan Operi. U tom periodu utjelovio je 36 uloga, od kojih mu je posljednja bila ona Eléazara u grand operi »La Juive«, na Badnjak 1920. godine.

Međutim, za planetarnu popularnost Enrica Carusa nisu zaslužni samo veličanstveni nastupi u operama, već i činjenica da je bio jedan od prvih što su se odvažili zabilježiti svoj glas za vječnost. I dok su neke njegove kolege bile protiv toga, jer kvaliteta zvuka nije bila na nivou kakav su očekivali, on je u periodu od 1904. do 1920. snimio više od 200 zvučnih zapisa, pjevajući izvatke iz opera, ali i obične pjesme, od kojih su veliku popularnost stekle one na napuljskom dijalektu.

Preuranjena smrt u 48. godini, koja je nastupila 2. kolovoza 1921. uslijed upale plućne maramice, tako je spriječila Carusa da ostavi još pokoju pjesmu za buduća pokoljenja. Umro je u Napulju, a na koncu su mu njegovi stanovnici ipak odali veliku počast, okupivši se u tisućama na posljednjem ispraćaju. Ipak, u tom trenutku to mu nije mnogo značilo.