»Milije mi je umrijeti na nogama, nego živjeti na koljenima!«, izreka je koju ste sigurno nekada čuli, a navodno ju je izgovorio meksički revolucionar Emiliano Zapata. Caudillo (Vođa) s juga, kako mu je glasio najpoznatiji nadimak, poljubio je smrt 1919. godine, bivajući mučki izrešetan mecima u zasjedi. Međutim, čak i stotinu godina nakon što je skončao, Zapata ima vjerne sljedbenike koji se inspiriraju njegovim djelima, iako je u njegovoj biografiji ponekad teško razlučiti detalje između mita i povijesne zbilje.

Emiliano Zapata rođen je 1879. godine u meksičkom mjestu Anenecuilco, u saveznoj državi Morelos. Bio je deveto od desetero djece Gabriela i Cleofas, koji su bili relativno dobrostojeći. Ipak, već u svojoj mladosti Emiliano je pokazivao osjetljivost prema događajima za koje je smatrao da su nauštrb lokalne zajednice. Prvenstveno je bila riječ o oduzimanju zemlje koja je bila komun, tj. zajedničko vlasništvo svih seljana, i njezino dodjeljivanje tzv. haciendasima, imućnim veleposjednicima. Haciendasi su imali saveznika u državnim institucijama, koje su uglavnom donosile odluke u njihovu korist, kršeći tako način života lokalnog stanovništva i dovodeći ga do gladi. Kako su s vremenom prilike u Morelosu postajale sve gore, Emiliano Zapata, Gabriel Tepepa i Pablo Torres Burgos 1909. su osnovali odbor za obranu, koji će kasnije prerasti u famoznu Ejército Libertador del Sur, odnosno Oslobodilačku vojsku Juga.

Paralelno sa zbivanjima u Morelosu, 1910. godine trebali su se održati izbori za meksičkog predsjednika. S jedne strane bio je osamdesetogodišnji Porfirio Diaz, koji je autokratski vladao državom već 34 godine, a njegov izazivač je bio Francisco Ignacio Madero. Nakon što se Diaz pobojao da bi zaista mogao izgubiti izbore, odlučio je uhapsiti Madera. Međutim, on bježi iz zatvora i donosi Plan de San Luis, pozivajući njime na revoluciju, osporivši Porfiriju Diazu izbornu pobjedu i predsjedničku funkciju.

Lokalno stanovništvo u Moralesu uvelike je za probleme odgovornim držalo Porfiria Diaza, pa je stoga Oslobodilačka vojska Juga, s Caudillom na čelu, odlučila vojno podržati Madera. Međutim, Zapata smatra kako potonji po dolasku na vlast ne rješava dovoljno odlučno agrarno pitanje te dolazi do trzavica. Stoga se Oslobodilačka vojska Juga okreće protiv Madera, a Caudillo donosi Ayalski plan u petnaest točaka, koji će biti referentna točka kroz čitavu revoluciju i desetljećima kasnije prilikom rješavanja zemljišne problematike.

Nakon Maderova ubojstva na čelo države dolazi Victoriano Huerta, međutim ni on nije bio bolje sreće, te ga u kratkom roku svrgava i daje umoriti Venustiana Carranza, uz pomoć vojske Pancha Ville. Međutim, dvojac se ubrzo razišao u mišljenju te se Villa, kao zapovjednik sjevernih divizija, udružuje sa Zapatom, a protiv Carranze.

Međutim, Caudillo se osjećao izdanim jer je smatrao kako Villa ne poštuje dogovor, te se povlači u rodni Morelos, nastavljajući pružati otpor sa svojim sljedbenicima prema Carranzinoj vlasti, sve do 1919. kada je ubijen u zasjedi. Tada su fotografirali njegovo tijelo kako bi se nedvojbeno dokazalo da je mrtav i kako bi time demoralizirali Zapatine sljedbenike. Međutim, umjesto toga stvorili su mučenika, te se i danas na jugu Meksika čuju taktovi Carabine 30-30 i riječi »Ya se mira el horizonte/Combatiente zapatista/El camino marcará/A los que vienen atrás«.