Godine 1915. svijet je bio u plamenu, a u jednoj zabačenoj uvali na poluotoku Gallipoli, koji je imao važan strateški položaj na poveznici Sredozemnog i Crnog mora, povijest se kovala pod zvukovima topovske paljbe i krikova vojnika. Ono što je počelo kao ambiciozan saveznički plan, uz obećanja brze pobjede, pretvorilo se u dugu i krvavu bitku koja će zauvijek ostati upisana kao primjer kako ne voditi rat.

Ideja je bila smjela – probiti 38 milja dugi tjesnac Dardanele, otvoriti put prema Carigradu i izbaciti Osmansko Carstvo iz rata. Na papiru, strategija je zvučala briljantno. Saveznici, predvođeni Britanijom i Francuskom, uz podršku trupa iz Australije i Novog Zelanda (ANZAC), vjerovali su da će brzo slomiti osmanski otpor. Winston Churchill, tada prvi lord Admiraliteta, bio je glavni arhitekt ove ideje, uvjeren da će zastarjeli bojni brodovi i pomorska nadmoć saveznika nadmašiti osmanske mine, topništvo i odlučnost. Međutim, »genijalni« plan ubrzo je počeo pucati po šavovima. Pomorski napad u veljači 1915. započeo je snažno, ali vremenske nepogode i podvodne mine brzo su razotkrile krhku realnost operacije. Kulminacija pomorske katastrofe dogodila se 18. ožujka, kada su tri saveznička bojna broda potonula, a još tri teško oštećena.

Umjesto pobjedničkog ulaska u Carigrad, Saveznici su se povukli, prepustivši scenu kopnenim trupama. Iskrcavanje na poluotok 25. travnja 1915. donijelo je prizore koji bi posramili i najgore noćne more. ANZAC-ove trupe, umjesto obećanog lakog napredovanja, dočekale su strme padine, zastrašujući rovovi i neprijatelj čiji je zapovjednik Mustafa Kemal očigledno propustio čuti da bi trebao izgubiti. Gallipoli je postao sinonim za patnju. Saveznici su se suočavali s neumoljivom vrućinom, nedostatkom hrane i vode, te epidemijama koje su vojnike kosile jednako kao i osmanske bajunete. Jedan vojnik je zapisao: »Ne znamo borimo li se protiv neprijatelja ili vlastitog očaja.«

Unatoč nekoliko ofenziva, uključujući neslavno iskrcavanje u zaljevu Suvla, saveznici su ostali zaglavljeni, dok je moral padao brže od termometra u osmanskoj zimskoj noći. Do kraja 1915., bilo je jasno da je bitka izgubljena. Povlačenje trupa dovršeno je u siječnju 1916., uz minimum žrtava – ironično, to je bio najuspješniji dio operacije. Iza njih ostali su rovovi ispunjeni tijelima i gorak okus poraza. Ukupno, više od 200.000 vojnika bilo je ubijeno, ranjeno ili nestalo. Bitka na Galipolju ostavila je duboke posljedice. Churchill je, posramljen, dao ostavku i otišao na Zapadni front. Za Osmansko Carstvo, pobjeda je bila moralni trijumf, a Mustafa Kemal stekao je status nacionalnog heroja, što će mu kasnije pomoći da postane tvorac moderne Turske. Za Australiju i Novi Zeland, Gallipoli je postao temelj nacionalnog identiteta. ANZAC Day danas simbolizira ne samo poraz, već i hrabrost, solidarnost i žrtvu.

O svim ovim bitkama redovito je izvještavao i Riečki Novi list koji će, baš kao i saveznici na Galipolju, te 1915. morati priznati da je »izgubio bitku« s civilnim i vojnim cenzorima iz Beča koji su nad njime, kao i nad svim ostalim tiskovinama, preuzeli kontrolu te će 19. prosinca 1915. godine na nasovnoj stranici biti objavljena vijest o prestanku izlaženja, a iznad imena novina bile su ostisnute dvije riječi: »Cenzurirano izdanje«!