Godina 1914. bila je prelomna, jer je označila početak Prvog svjetskog rata, što je drastično promijenilo političku, društvenu i gospodarsku sliku svijeta. U lipnju, atentat na nadvojvodu Franju Ferdinanda u Sarajevu postao je povod za izbijanje rata. Taj događaj doveo je do međunarodnih tenzija koje su kulminirale mobilizacijom velikih vojnih saveza. Pucanj u Sarajevu prijeloman je bio i za Supilov Novi list. Točnije, pucanj je zapečatio tu priču. Posljednji uvodnik u Riečkom Novom listu njegov utemeljitelj napisat će 1. srpnja 1914. godine, a njegova prva rečenica nakon sarajevskog atentata bila je: »To je rat«.

U tekstu objavljenom 1. srpnja 1914. godine pod naslovom »Nakon ubojstva nadvojvode Franja Ferdinanda«, Riečki Novi list o ovom događaju piše sljedeće: »Strašna tragedija u Sarajevu bilježit će jedno veliko poglavlje u poviesti monarkije, a može se reći i u poviesti Europe. To svak osjeća. I zato ona ima tako neobičan, vanredan dojam na čitavu svjetsku javnost (…) Poviest, od najstarijih vremena, pa do dana današnjega puna je i prepuna primjera, kako su pojedinci jurišali na visoko postavljene i moćne, a zadnji deceniji, kako vidjesmo, dokazuju, da se kulturom, napretkom i uljudbom nisu mogli umanjiti porivi i motivi, koji pojedince – bilo ludjake, razbojnike ili idejne zanešenjake – mogu odvratiti, da uz ovakvu cienu ne bacaju smrti u ždrielo napokon i svoj život. Vanredna, upravo historička zamenitost, koja se dakle sarajevskom ubojstvu priestolonasljednika i njegove supruge obćenito pripisuje, ne leži u atentatu samome, koliko baš u osobi, koja mu je žrvom pala i u svemu onome što je ta osoba u sebi nosila i predstavljala. U tu osobu gledale su hiljade državnika, stotine hiljada javnih ljudi, milijuni puka i narodâ; u monarkiji i izvan monarkije, ne sa istim čuvstvima, ne sa istim mislima i osjećajima, jedni puni žarke topline neizmiernih nada, drugi opet sa zebnjom i zabrinutošću, već kako se glas, koji je o njegovoj osobi kolao, pokrivao, ili kosio sa njihovim nazorima i tendencijama. Tek jedno stoji i to neoborivo: da je nad pokojnim priestolonasljednikom Hebsburgovaca lebdila aureola velike legende, koja ga je bila visoko uzdigla za doba, kada je imao da dodje u položaj, da ostvaruje ono što je bio njegov program, ili mu se barem kao takovo pripisivalo. Koliko su sva ta očekivanja imala oslona? I je li on baš htio da odgovori svim onim nadama i da isto tako opravda one bojazni. Danas – tu se možda samo nagoviešta i ništa više. Smrt je sve u nepovrat pretrgla. Ali ostala je činjenica i to neoboriva: da je u njemu izčezla u današnjoj Europi jedna neobično jaka i velika pojava, koju je čitavo javno mnienje označivalo inicijatorom velikih i odlučnih koraka u monarkiji i izvan monarkije (…)«

Nakon ovog teksta, u strahu od progona, Supilo će pod okriljem noći napustiti Rijeku, a prije odlaska samo se savjetovao s najboljim prijateljima. U redakciji lista nikome nije rekao kamo ide i na kako dugo odlazi…