Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 9° 6
Sutra: 9° 9° 6
8. prosinca 2019.
Asmir Gračanin

Iza eksperimenata s plakanjem o kojima su pisali svjetski mediji stoji - Riječanin

Iza eksperimenata s plakanjem o kojima su pisali svjetski mediji stoji - Riječanin
Iza eksperimenata s plakanjem o kojima su pisali svjetski mediji stoji - Riječanin
Autor:
Objavljeno: 11. listopad 2015. u 16:03 2015-10-11T16:03:00+02:00

Čini se da ljudi, automatski i nesvjesno, prije pozitivno nego negativno reagiraju kad vide uplakano lice. Kad smo simulirali situaciju suda i dali ispitanicima da na temelju informacija o počinitelju kazne i njegove fotografije dodijele kaznu, pokazalo se da počinitelji koji su na fotografiji vidno uplakani dobivaju manje kazne i percipiraju se boljim ljudima

Plakanje, jednu od značajki koja nas razdvaja od svih drugih vrsta na planetu, ljudi najčešće uzimaju zdravo za gotovo, često je smatrajući tek fiziološkom reakcijom koja prati emociju. A iako je od svih fizioloških reakcija ljudskog tijela ova jedna od začudnijih i štoviše iznimno čestih pojavnosti oko koje se stoljećima pletu i raznorazne socijalne konotacije tipa kad je ili nije prihvatljivo plakati ili radi li se o znaku slabosti, o samoj funkciji plakanja i dalje se zapravo ne zna puno.

Dok neki znanstvenici plakanje vide kao »poziv u pomoć«, drugi vjeruju da mu je glavna funkcija smirivanje emocija. Među bolje prihvaćenim teorijama, u skladu s popularnim narodskim »samo se dobro isplači« savjetom, već je neko vrijeme i ona da plakanje popravlja raspoloženje.

Ova popularna teorija, međutim, najčešće je potvrđivana u rezultatima istraživanja koji su za osnovu uzimali osobne iskaze ispitanika o tome kako se u nekom trenutku osjećaju. Dorađeniji laboratorijski eksperimenti ukazuju pak na malo kompliciraniji proces iza prolijevanja suza, pa je jedno od posljednjih takvih istraživanja pokazalo da raspoloženje neposredno nakon plakanja zapravo postaje još gore, a »famozno« popravljanje raspoloženja pojavljuje se tek s odgodom. U pokušaju da dobiju što objektivnija saznanja, znanstvenici su, naime, ispitanike »mučili« filmovima koji izazivaju intenzivne emocije, bilježeći potom koga je od njih npr. kultna filmska priča o vjernom psu Hachiku rasplakala, a koga nije. Reakcije ispitanika mjerene su cijelim nizom sofisticiranih metoda, od praćenja rada srca i krvožilnog sustava, do promjena u znojenju, tj. elektrodermalnoj aktivnosti, a facijalne ekspresije bilježene su i video kamerom. Ispitanici su znanstvenike i sami izvještavali kako se osjećaju, a raspoloženje se mjerilo četiri puta – prije filma, neposredno nakon kraja filma, poslije 20 minuta, te četvrti i posljednji put nakon sat i pol. 

Prema očekivanju, ispitanicima koji nisu plakali raspoloženje je cijelo vrijeme ostalo isto kao i prije početka filma. Ispitanici koji su plakali bili su neposredno nakon toga puno lošijeg raspoloženja, da bi se tek nakon 20 minuta počeli vraćati u »psihičko stanje« u kakvom su bili prije početka filma. Nakon 90 minuta, međutim, »gledatelji« koji su pustili suzu  izvještavali su o nešto boljem raspoloženju od onog što su ga osjećali na početku eksperimenta, što upućuje na to da bi plakanje uistinu moglo popravljati raspoloženje, ali tek nakon određenog protoka vremena.

Povratak u Rijeku

Ova najnovija saznanja o plakanju prenijeli su prije kojih mjesec dana mnogi utjecajni svjetski mediji poput The Guardiana ili Timesa, no kako su istraživanje objavili istrazivači s nizozemskog Sveučilišta u Tilburgu manje je poznato da se iza ovih inovativnih eksperimenata krije jedan – Riječanin.

Dr. sc Asmir Gračanin, viši asistent na Odjelu za psihologiju Filozofskog fakulteta u Rijeci već godinama u sklopu malog tima Laboratorija za eksperimentalnu psihologiju predvođenog dr. sc. Igorom Kardumom proučava kako ljudski organizam reagira na različite emocionalne procese. Njegova osobna znanstvena preokupacija u tom kontekstu posljednjih je nekoliko godina upravo plakanje, a sve konkretnijim eksperimentima koje je s kolegama počeo osmišljavati zamah je dala i spontana suradnja s  nizozemskim znanstvenikom dr. sc. Adom Vingerhoetsom, apsolutnim svjetskim autoritetom za područje plakanja i emocionalnih reakcija koji je u sklopu Erasmus sustava povremeno dolazio kao gost predavač na riječki Odsjek za psihologiju. Razmjena ideja ubrzo je rezultirala i konkretnim projektom za koji je Gračanin dobio Newfelpro stipendiju koju Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta u suradnji s Europskom komisijom dodijeljuje  iskusnim istraživačima. Radi se o potpori koja omogućuje »post-doktorski« rad u inozemstvu, te za razliku od sličnih stipendija podrazumijeva i godinu reintegracije projekta na matičnoj znanstvenoj instituciji. U praksi to znači da Gračanin svoja istraživanja trenutno provodi kao djelatnik Odsjeka za zdravstvenu i kliničku psihologiju, ali i Odsjeka za informacije i komunikaciju Sveučilišta u Tilburgu, no već iduće godine svoje će eksperimente obogaćene novim saznanjima i suradnjom s inozemnim znanstvenicima »vratiti« na Filozofski fakultet.  

Uloga suza

Kako nije tajna da sveučilišta u zemljama zapadne Europe svojim istraživačima nude daleko kvalitetnije logističke uvjete, u poticajnoj sredini Sveučilišta u Tilburgu Asmirov projekt »Uloga emocionalnog plakanja u socijalnom funkcioniranju i dobrobiti pojedinca« već je u prvih godinu dana dobio zamah, doslovno se »razmahavši« u raznim pravcima istraživanja. Novi eksperimenti, objašnjava nam Gračanin, krenuli su čim je stigao u Tilburg. Već u startu projekta planirana je, naime, suradnja s više znanstvenika na ovom nizozemskom Sveučilištu, pa su svi oni očekivali da istraživanja krenu što prije. Rezultat toga je cijeli niz već provedenih studija, od kojih je već prva službeno objavljena došla čak i do »mainstream« svjetskih medija.
Iako mu, kaže, laska pažnja koju je dobio znanstveni rad o »odgođenoj dobrobiti« plakanja na raspoloženje, Asmir puno više očekuje od cijelog niza drugih eksperimenata koji su tek dovršeni ili su još u tijeku.

- Nas dakle, općenito govoreći, zanima čemu služe suze - zašto postoje i s kojom je funkcijom plakanje nastalo. Da bi odgovorili na to pitanje, moramo odgovoriti i na pitanje imaju li suze neku ulogu, odnosno neki pouzdan efekt u komunikaciji pojedinca s drugim ljudima, dakle neku komunikacijsku funkciju.  Iako se čini da su stvari banalne i da suze naprosto drugima pokazuju da je čovjek tužan, naša istraživanja ukazuju na druge mogućnosti, primjerice da suze »signaliziraju« drugima da nismo opasni, da smo bespomoćni i da smo izgubili kontrolu. U tom smislu bi suze potencijalno trebale poticati ljude na neka pro-socijalna ponašanja i to je ono što mi trenutno istražujemo. Jedna linija naših istraživanja bavi se time  kakvima vidimo ljude koji plaču -  kao dobre, pouzdane, prijateljski nastrojene, neagresivne ili ih vidimo kao previše emocionalne. Zanima nas, između ostalog, ukazuju li suze generalno  na prisutnost jedne emocije ili one služe kao dodatak  različitim emocionalnim ekspresijama, kao nešto što ih pojačava ili smanjuje i može njihove efekte čak okrenuti u drugom smjeru. Kada se radi o efektima na samu osobu koja plače, ispitujemo i utječu li  suze na toleranciju na bol, pa i na promjene u nekim kemijskim procesima u organizmu koje se onda očituju u određenim ponašanjima. Primjerice, ako očekujemo da će se povisiti razina hormona onda opažamo ponašanje na koje utjeće taj hormon, recimo spsobnost prepoznavanja emocija. To je empirijski puno bolje nego da ljude samo pitamo kako se osjećaju, jer je činjenica da ljudi često odgovaraju onako kako misle da istraživač od njih očekuje, što je poznati problem istraživanja koja se oslanjaju samo na iskaze ispitanika, pojašnjava Gračanin.

Pozitivna reakcija

Kroz šest dosad provedenih eksperimenata prošlo je između 400 do 500 ispitanika, a još ih je toliko sudjelovalo i u nekim jednostavnijim dodatnim on-line simulacijama. Iako mu je od silnih istraživanja teško izdvojiti što mu se čini najzanimljivije, iznimno je primjerice zadovoljan s »friškim« rezultatima koji pokazuju da plakanje smanjuje agresiju. 

– Na to ukazuju preliminirani rezultati iz linije istraživanja o tome kako plakanje utječe na druge ljude: čini se da ljudi, automatski i nesvjesno, prije pozitivno nego negativno reagiraju kad vide uplakano lice. Kad smo pak u drugom istraživanju simulirali situaciju suda i dali ispitanicima da na temelju informacija o počinitelju kazne i njegove fotografije dodijele kaznu, pokazalo se da počinitelji koji su na fotografiji vidno uplakani dobivaju manje kazne i percipiraju se boljim ljudima, priča Asmir koji jednako vrijednim dijelom projekta vidi i rad na usavršavanju što objektivnijih načina istraživanja ovog inače empirijski teško dohvatljivog i etički vrlo osjetljivog područja. Osmisliti, naime, kvalitetni eksperiment vezan uz plakanje sve je samo ne jednostavno, a znanstvenici ponekad moraju biti i prilično maštoviti. 

– Da bi, na primjer, ispitali da li plakanje utječe na neurokemijske procese vezane za percepciju boli, »tjeramo« ispitanike da, prije i nakon što plaču, stavljaju ruke u hladnu vodu. U Nizozemskoj, primjerice, u eksperimentima imamo problem što ispitanici previše plaču - čini se da sjevernjaci naprosto više plaču, što je već primjećeno i u nekim ranijim istraživanjima. U našim eksperimentima ta se kulturalna razlika posebno primjećuje u slučaju ispitanica – Nizozemke plaču puno više od Hrvatica. No osim što je to zanimljivo saznanje, nama zapravo predstavlja problem, jer nam treba određeni broj ispitanika koji na neke podražaje ne plaču kako bi usporedili razlike. Nadalje, važno je što se u našim eksperimentima pokušavamo što manje oslanjati na iskaze ispitanika.  Na primjer, dajemo im zadatke da se približe ili udalje nekom podražaju, manipulirajući pri tome situacijom da li su prethodno vidjeli uplakano lice ili nisu, pri čemu proučavamo brzinu kojom to rade, kako bismo vidjeli pozitivnu ili negativnu reakciju. Kad ih rasplačemo,  općenito pokušavamo pronaći što inovativnije načine da neopaženo mjerimo ponašanje, a da se što manje oslanjamo na njihove odgovore kako se osjećaju, pojašnjava Asmir.

Mjerenje promjena

U tom kontekstu, riječki znanstvenik s nizozemskim kolegama upravo radi na uređaju za prepoznavanje suza u oku. Ideja možda zvuči banalno, no iako postoje razni sustavi koji s kombinacijom kamera i softvera savršeno detektiraju mišićne facijalne ekspresije, i dalje, kaže Gračanin, ne postoji sustav koji bi precizno mjerio što se, glede emocija, događa u ljudskom oku. 

–  Razvijamo napravicu koja će omogućiti da se precizno mjere promjene koje se događaju kako bi još lakše vidjeli da li su razne emocije popraćene sa suzama. Zahvaljujući tehnologiji mikro-senzora koju pri tome koristimo, nadamo se da ćemo doslovno moći ispitanicima dati određeni zadatak, pustiti ih da šeću okolo i pri tome promatrati da li im se nešto događa u oku, pojašnjava Gračanin.

Nabrojani primjeri samo su neke od linija istraživanja na kojima on i kolege trenutno rade, a među eksperimente koji se trenutno tek provode spada i primjerice  provjeravanje hipoteze da li suze osjetom mirisa djeluju na seksualno ponašanje. U cijeloj priči oko »plakanja« posebno je zanimljiva i činjenica da će se riječki znanstvenik uskoro vratiti na matično Sveučilište i tamo nastaviti s istraživanjima, te dodatno osnažiti suradnju s inozemnim znanstvenicima, što inozemni odjek ovih istraživanja čini posebno važnima za hrvatsku i riječku znanost.   

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.