Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 10° 3
Sutra: 10° 10° 3
22. siječnja 2020.
Akcija Depaula

foto Kako je bilo samo jednu noć biti beskućnik: 'Znate li kako izgleda božićna bajka na podu javnog zahoda'

Foto I. KRALJ/PIXSELL
Foto I. KRALJ/PIXSELL
Autor:
Objavljeno: 15. prosinac 2019. u 8:03 2019-12-15T08:03:00+01:00

Sretan nam Božić. Kad se budete prenemagali kako ste se prejeli, kako morate na dijetu, kako je u toplom nam domu program na svim televizijama tako dosadan, sjetite se – zahoda na Rivi Boduli. Sigurni smo da će vam sve, pa i milijunta repriza serijala »Sam kod kuće«, nakon toga biti – sreća najveća

Iako poslovično »think pink« stava prema životu, pred vratima jednog od onih modernih javnih WC-a, toaleta, zahoda, kako ih tko već naziva, na Rivi Boduli u Rijeci stajao sam kao skamenjen.

Mislio sam da je riječ o nekoj šali kako bi se razbilo svu muku noći u kojoj smo, u sklopu akcije »Jedna noć pod zvijezdama«, obilazili beskućnike, kako će časna sestra Veronika Mila Popić, ujedno i predsjednica Depaula Hrvatska koji vodi brigu o toj nesretnom i ne baš malom dijelu populacije Hrvatske, reći kako se ipak s nama htjela samo malo našaliti, ali nije bilo tako.

Kucanje i – otvaranje vrata. Na vratima WC-a, toaleta ili zahoda, kako vam drago, dočekao nas je čovjek srednjih godina, poprilično bunovan jer bližio se jedan sat iza ponoći, ali s osmijehom i srdačno sestri Veroniki rekao – o, to ste vi!

A poslovično »think pink« glavu odjednom je zahvatio strah, očaj, tuga, želudac se silno bunio i sve je zajedno djelovalo toliko užasavajuće da je jedina želja u tom trenutku bila začuti nekog filmskog režisera kako viče »cut, rez, prekidaj kadar«.

Nije se dakako javio Matanić ili netko njegove profesije, već je uslijedila bolna, istinita priča. Iz života, kako se u novinarskom žargonu zna nazivati ovakav reportažni stil.

Krenula je priča koja ovoj našoj materijalističkoj civilizaciji daje katastrofalno naličje. Poražavajuća po sve nas s tekućim računima, bankovnim karticama, ma i s nemogućim kreditima i minusima, ali ipak – stabilnih stanovnika Rijeke, Londona, New Yorka, Dublina, svih onih metropola u kojima se održala akcija namijenjena senzibilizaciji javnosti za beskućnike.

Rijeka se jedina u Hrvatskoj pridružila velikoj svjetskoj kampanji spavanja na otvorenom / Foto E. PRODAN

Na podu zahoda, uz »rostfraj« WC školjku bio je prostrt neki stari, izlizan poplun, ležaj nesretnika Milana koji nam je otvorio vrata. Vidjevši nas, pridružio nam se još jedan beskućnik koji je tu nama grozomornu epizodu stavio u sasvim drugi kontekst.

– Loše, loše da mu je?! Pa vi niste normalni, on ima pravu vilu, on je jedan od većih sretnika u našem beskućničkom svijetu. On ima krov nad glavom, a jedina mu je muka što kad lijeva kiša, što kod nas i nije neka rijetkost, svi navalimo kod njega pa nema – privatnosti, komentirao je njegov sunesretnik Ivan.

Humanitarna akcija

Nakon uvodnog dijela programa koji se odvijao u Rijeci, na Trgu 128. brigade u sklopu »Velike svjetske kampanje spavanja na otvorenom« kojom se na globalnoj razini želi ukazati na problem beskućništva što zahvaća na milijune ljudi kojima je egzistencija okrenula leđa, bilo ih je planirano obići.

Rijeka se jedina od hrvatskih gradova pridružila kampanji, a o razlozima zbog kojih svi zajedno moramo promijeniti stav prema beskućništvu te su večeri, bučne s obzirom da je Grad bio prepun ljudi koji su se u sklopu adventskih događanja zabavljali na Korzu i Trgu Riječke rezolucije, govorili književnica Tea Tulić, znanstvenik Sven Maričić, rukometaš Valter Matošević te glumac Denis Brižić.

Časna sestra Veronika Mila Popić, predsjednica Depaula Hrvatska / Foto  M. GRACIN

Glazbeni dio programa na jedan su vrlo ugodan način okupljenima darovali Nikolina Tomljanović i Sandro Bastijančić, kao i grupa Adastra. Finu primorsku maneštru s ječmom i suhim mesom skuhala je Srđana Jevtić, čije su se porcije, baš kao i prigodne majice prodavale kako bi se pomoglo onima što skrbe o beskućnicima.

Sve je izgledalo baš onako kako humanitarne akcije moraju i izgledati. Ali, osim Marija koji je došao do trga, glavnih aktera zbog kojih se sve organizira – nije bilo. Malo istina neobično, mada, pojašnjavali smo si, tko se želi hvaliti svojom nesrećom, što bi dolazili da ljudi tu u njih bulje, da im se čude, neki i da ih osuđuju jer prema poprilično raširenom stavu – beskućnike ne treba žaliti jer su si za sve sami krivi.

I bilo bi tako nekako da sestra Veronika, kad je utihnula glazba na trgu, nije rekla – pokret. Pravac – riječka tržnica. Trbuh grada noću.

Sve je bilo uobičajeno, do zadnje, Demetrove ulice koja sa stražnje strane prolazi pored prelijepe, secesijske zgrade riječke ribarnce, kao i ulice iza nje. Tog je trenutka priča o beskućništvu pretvorena u – život.

– Koliko sam tu? Ako me pamet i pamćenje ne varaju, 18 godina. Mislim, nisam baš tu, pod ovim nadsvođenim prostorom jer spavao sam dugo i kod jedne ribarice, ali da, i ovdje sam jako dugo.

Snažni je kašalj prekinuo Damirov monolog. Elokventan, na pragu pedesete godine života, Damir se u Rijeku, kad mu je sve prekipjelo i kad je sve u njegovom životu puklo, doselio iz Nove Gradiške.

Foto Edi PRODAN

– Dobro mi je ovdje. Mislim dobro... Teško da ti može biti dobro ako si beskućnik, ali s obzirom na status i nije mi tako loše, govorio je Damir podbočivši se nakon što je izronio iz jednog čudnog klupka u kojem je bilo i popluna i deka. Ispod njega madrac. Derutan.

– Nije neki užas kad bi nas se pustilo na miru. Ali ne, nije dovoljno to što smo beskućnici, nego nas još i određeni ljudi, ne znam kako ih nazvati, maltretiraju. Zapišavaju nam ovu našu posteljinu, naše ležajeve, bacaju nam ovo malo stvari koje posjedujemo, tjeraju pse na nas. A kome mi smetamo? Kome? Valjda jedino našoj sudbini, požalio nam se Damir.
Financije? Nisu loše, kako je ustvrdio, jer svakodnevno pomaže u ribarnici. Donosi pune i odnosi prazne kašete ili čisti, za što dnevno od ljudi u ribarnici dobije pedesetak, ma padne i više kuna, tako da je njegov mjesečni budžet oko dvije tisuće kuna. S obzirom da je za četrdesetak beskućnika organiziran svakodnevni ručak u Kući utočišta Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog u Krsnikovoj ulici, te da im je osigurano i kupanje nekoliko puta tjedno, sasvim dovoljno, kako bi rekao Damir.

Toplina ne dolazi

Šutke smo se vratili do Korza. Cajkasta glazba je treštala iz niza kafića. Cika i vika. I dok smo mi stajali sasvim zbunjeni, sestra Veronika primijetila je – valja poći leći. Došao je i taj trenutak, u kojem je nas petnaestak trebalo probati – noć pod zvijezdama. S obzirom da nisam nikad spavao u Bonaviji, bio sam poprilično zadovoljan činjenicom da ću prespavati na njezinoj – terasi. Bio je iza nas postavljen i golemi šator Crvenog križa, čiji su nam se volonteri također pridružili u noćenju, a s obzirom da smo dobili i vreće, bilo je to jedno light beskućništvo.

Nije u Gradu koji teče te noći bilo ni kiše, temperatura iznad 5 stupnjeva, ma djelovalo je kao »piece of cake«. Skidanje cipela i jakne, pa u vreću. Ali... ne da mjehur zaspati. Otkopčavaj vreću, navlači cipele i kreni, žurno, ma jako žurno u potragu za toaletom. Pronašli smo ga stotinjak metara od naše terase s pogledom, »toi-toi« na Trgu Riječke rezolucije bio nam je te večeri – spas.

Pa opet procedura, skidaj, »zipaj« vreću, traži položaj. I dok očekuješ kako će vrlo brzo u vreći postati ugodno toplo, kako će ti iz nje viriti tek nos i oči, kako će ti zapravo biti ugodno noćiti na svježem i čistom zraku, toplina ne dolazi. Pa navlačiš na sebe sve što stigneš. Okreneš se jer spavati se ne može u istom položaju, pa sve padne s tebe. Pa opet navlačiš. Guraš glavu u vreću, pokušavaš se hermetički zatvoriti, ne ide. Pa svako malo zagrme cajke s Korza... Ipak, umor je većinu slomio oko dva sata.

Foto Edi PRODAN

Samo je Mario, beskućnik iz naše grupe, odmah zaspao. Čim je legao, začuo se s njegove pozicije lagani hrčući vibrato. Njemu baš ništa nije smetalo.

Spavalo se do nekih šest ili nešto više sati, a onda je s kamerom i mikrofonom pred nas došla – Maja Brkljača s RTL-a koja nas je napustila nakon koncerta. Za njom i Kanal Ri te HTV.

– Znaš, ovo je možda i najteži dio našeg dana. Spavati se u napuštenim prostorima ili na otvorenom nekako i navikneš. Bude loše kad je kiša i jako hladno, ali sve to nekako prođe. Naša je najveća muka dan – gdje, kuda, kamo i kako. Jer nemaš ništa. Sakriješ svoje prnje u kojima spavaš, najlon vreću u ruke pa bazaj po Korzu, ma najčešće se vrzmamo po centru grada, pojašnjava nam Mario koji je inače, rođen je 1962. godine, završio u današnjoj riječkoj Gimnaziji, tada Šuvarovog naziva CUO KUOIK, smjer kemija-biologija.

Živio je više-manje urednim građanskim životom, s roditeljima. Nakon što su oni umrli, sve je pošlo po zlu. Ostao je bez ičega i završio na ulici.

– Većina beskućnika su ti to postali zbog alkohola. Piju i danas, piju stalno i za sve ih je malo briga. Ja nisam takav, ja ne pijem i baš se nekako i ne volim s njima družiti. Učlanjen sam u biblioteku, a kad je počela raditi do jedan sat noću, meni je to genijalno. Sjedim i čitam. Mnogi mi kažu pa ti si ok, ne piješ, zaposli se, budi podstanar... Neću, ne želim. Možda imaju pravo oni koji kažu kako sam lijenčina, ali ja si mislim – da se ubijam i da ne mogu opet sastaviti kraj s krajem, ma neću, navikao sam ja na ulicu. Da, znaš što mi je jedino velika želja, mislim ako mi ju možeš ispuniti dobro, ako ne – isto dobro... Volio bih imati jedan dobar, malo veći ruksak. Znaš, kad nas vide ovakve s nekom plastičnom torbetinom ili hrpom malih vrećica, svi znaju da smo beskućnici, da smo propalice. Kad bih imao ruksak, ne bi me tako gledali. Da, s ruksakom bih bio nekako – normalan, završio je sa svojom ispovijedi Mario.

I opet tupilo u mojem mozgu. Mi koji sve imamo i stalno smo nesretni zbog onog što nemamo, stojimo pred čovjekom kojem je jedina želja – ruksak. Malo veći, ne mora biti nov?!

Kontrolirano skvotiranje

– Čuli ste i vidjeli. Nije vam bilo ugodno, znam, ali netko o njima mora voditi brigu. Na nama iz Depaula je da to stanje mijenjamo. Bilo bi nam drago da nam pomognete u promjeni percepcije, u želji i nastojanju da se tijekom 2020. godine broj od stotinu beskućnika u najmanju ruku prepolovi, uključila se u priču još jednom sestra Veronika.

Prema njezinim podacima, u Hrvatskoj je oko dvije tisuće apsolutnih beskućnika. Ljudi koji žive na način onih koje smo te noći pod zvijezdama obišli. Onih koji su na rubu takvog statusa je desetak puta više, tako da zbog čitavog niza razloga ne bi bilo čudno ako im se broj i značajno poveća. Kako pronaći rješenje? Dio odgovora dao nam je sam Mario.

Prema njegovom mišljenju, ne treba njima beskućnicima komoditet kakav se pronalazi u Prihvatilištu za beskućnike Ruže sv. Franje. Ne, njima ne treba luksuz, kako Mario definira prostor na Kozali, nego sigurno sklonište, mjesto gdje će oni već formirati svoj red, mjesto gdje neće padati kiša i mjesto gdje se ljudi neće dolaziti pomokriti na njihove madrace. Na neki način nešto kao »kontrolirano skvotiranje«.

Drugim riječima, Grad bi morao neki od napuštenih prostora, skladišta ili hala opremiti sanitarnim čvorom, pa i bez grijanja. Samo da je suho i bez propuha, da se ponekad temeljito očisti.

Mariovo mišljenje možda i nije tako loše jer sve drugo iziskuje troškove održavanja, pa i zapošljavanje jednog ili dvoje radnika. Za tako nešto se ne iznalaze proračunska sredstva, pa umjesto da se pronađe neki srednji put, dozvoljava se da je život u javnom zahodu – beskućnički bingo!

Bilo kako bilo, svatko tko misli kako su beskućnici – tuđa briga, neka ih malo obiđe. Neće više tako misliti. Sami su si krivi? Jesu, ali ako smo civilizirano društvo, ako Rijeka dogodine postaje Europska prijestolnica kulture, pa valjda je ipak naša briga da u njoj baš i ne tako mala skupina beskućnika egzistira na način kako je prije koji milijun godina živjelo biće koje još nije otkrilo kako je u pećini bolje nego – pod zvijezdama.

I da, sretan nam Božić. Kad se budete prenemagali kako ste se prejeli, kako morate na dijetu, kako je u toplom nam domu program na svim televizijama tako predvidiv i dosadan, sjetite se – zahoda na Rivi Boduli. Sigurni smo da će vam sve, pa i milijunta repriza serijala »Sam kod kuće«, nakon toga biti – sreća najveća.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.


Promo
PUST 2020.
Viškovo

PUST 2020.