Bile su devedesete. Sredina. Vinka, koji je u Novom listu znao biti doslovno po čitave dane i noći, napao je jedan od kolega, danas poznati riječki izdavač. Bilo je tu verbalnog natezanja, ma svega pomalo. Tadašnji direktor, jedan od najznačajnijih u povijesti Novog lista, je, onako lakonski, štiteći stalno zaposlenog i u piramidi moći jako dobro pozicioniranog radnika – a Vinko uvijek bio samo honorarac, bez da ikoga obavijesti, ma ni ne sluteći što zapravo radi, potpisao nalog, potom dostavljen portiru, kako se zbog sukoba koje izaziva Vinku Peršiću – zabranjuje ulazak u zgradu Novog lista!

Bile su devedesete. Sredina. Vrijeme bez digitalnih spravica i mobilnih telefona. Tekstovi su se istina pisali na računalima, ali su nakon toga snimani na diskete te printani da bi opet bili prepisivani kako bi mogli nakon montaže stići do tiskarskih ploča. Nije dakle bilo današnje brzine u komunikaciji pa je vijest o »zabrani Vinka« do najznačajnijeg glavnog urednika Novog lista svih vremena, Veljka Vičevića stigla – dan kasnije.

Veljko je pak u to doba, sredinom devedesetih, bez pretjerivanja, bio najznačajniji glavni urednik ne samo Novog lista, nego kad bi ga se kompariralo s drugim medijima – bio je broj jedan u svim kategorijama. Kao kasnije Janica u skijanju. Bio je dakle osoba koju je »tuklo« sa svih strana, bezbroj pitanja i kontakata, ma bio je po prilici jedno 25 sati na dan uronjen u – novinarstvo.

I znate što je taj i takav Veljko Vičević učinio kad je saznao da je njegovom honorarnom suradniku, i to mozaičnih rubrika koje su u pravilu uvijek bile negdje pri dnu vrijednosne skale dnevnih novina, zabranjen ulazak u Novi list? Uzeo je obični arak »trgovačkog papira«, jer Veljko, iako horoskopska »djevica«, nije nikad patio od forme i nekog pretjeranog vanjskog sklada, ali da: u uređivanju novina bio je – brutalno precizan, i na njemu napisao: peticija za povratak Vinka Peršića u redakciju Novog lista. Ne vrati li se Vinko, svi odlazimo. I dakako, prvi se potpisao. Uzeo je arak i rekao: evo deca, tu van je, ki se slaže neka se potpiše.

Potpisali su se dakako svi koji su bili prisutni, direktor se još jednom ispričao na ishitrenoj reakciji. Vinko se ekspresno vratio. I ostao do zadnjeg dana.

A bio je ne samo briljantni novinar, bio je, što se vidi i iz ove epizode, neumorni borac za samobitnost novinarskog poslanja, za slobode i neovisnost. Bio je naprosto simbol modernog novinarstva kakvo ni dan danas, odnosno danas sve manje i manje, razumije dobar dio novinara, da o top urednicima ni ne govorimo. Uostalom, teško da bi se danas, Vinko je k tome u pravilu bio potplaćen, itko digao i pokrenuo »Veljkovu peticiju« u zaštiti tamo nekog honorarca.

K tome, uvijek je donosio vrhunsku »robu«. I nikad nije tražio – ekstra novac. Bio mu je bitan tek toliko da plati »režije«. I kupi napolitanke.

Sjećam se i niza njegovih kontakata koje je u »mojoj kancelariji« znao telefonski obavljati s vrhunskim hrvatskim, ali i svjetskim glazbenim i filmskim umjetnicima. Njegov dolazak do Akija ili Husa, Čolića, da o Severini koja ga je naprosto obožavala ni ne govorim, bio je kao prolazak noža kroz putar.

Ili jedna talijanska storija. Naš jako poznati nogometni manager, Riječanin, vozio ga je u Sanremo. Išli su istim putem, pa zašto ne. Ušli su u jednu od prostorija, svojevrsni »back stage« u kojem su se okupljali izvođači s najpoznatijeg talijanskog festivala.

– Dolazimo ti mi tako u Sanremo, pričao je kasnije taj manager koji i dan danas prijateljuje s najvećim imenima nogometne scene, ugledam ti ja Jovanottija. Kažem, Vinko, gle Jovanotti! U taj se čas poznati pjevač okrene, ugleda Vinka, rastegne osmijeh od uha do uha, i znate što je rekao: Ciao Vinko, come stai! Kad je to isto nekoliko minuta kasnije napravio, dakako na engleskom jeziku, i Sting rekao sam: samo je jedan kralj novinarstva u Hrvatskoj: Vinko Peršić!

I je, bio je upravo to: osoba koja je do zadnjeg dana živjela novinarstvo. Na globalnoj razini. Ispričavao se ovih dana kako će biti neaktivan do Valentinova, ne osjeća se nešto dobro, pa se onda vraća...

Vinko me držao za svog kozmičkog oca, Mrva mu je bila jednaka takva majka. Bio je od nas stariji, ali je uvijek tvrdio da smo svi mi zajedno zapravo potvrda Einsteinove »Teorije relativnosti«, da smo zapravo potvrda prostorno-vremenskog diskontinuiteta u kojem sin može biti stariji od roditelja. Neka tako bude i dalje. Negdje ćemo se već sresti.