Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 10° 2
Sutra: 10° 10° 2
22. siječnja 2020.
20. obljetnica vađenja antičkog kipa

Svjedok izronjavanja Apoksiomena: 'Uhvatio sam ga za palac, odmah su mi rekli da se to ne smije'

Brončana statua – ponos Lošinja / Snimio Bojan PURIĆ
Brončana statua – ponos Lošinja / Snimio Bojan PURIĆ
Autor:
Objavljeno: 2. svibanj 2019. u 13:32 2019-05-02T13:32:39+02:00

U trenutku kad se našao pred nama na brodskoj palubi ni približno nismo mogli spoznati njegovu grandioznost i umjetničku vrijednost. Ležao je na šljunku u metalnom sarkofagu. Obrastao i pomalo nagrižen, odlomljene glave, oštećene noge. Uhvatio sam ga za nožni palac. Pretpostavljam da je bio palac. I, odmah su me ljudi od struke glasno upozorili da se to ne smije raditi

Iznenadio me poziv iz redakcije. Ne zbog prijedloga da napišem tekst, nego zbog teme i njena povoda. U subotu, 27. travnja, obilježava se 20. obljetnica vađenja Apoksiomena. Osobno, rađe upotrebljavam termine izronjavanja ili dizanja s morskog dna.

Dvadeset godina, je li moguće, pitam sam sebe. Čini mi se da je bilo nedavno, unatrag desetak godina. Zauvijek su mi ostali u sjećanju mnogi detalji tog velikog događaja, od prvog telefonskog poziva iz Malog Lošinja, do trenutka kad se pojavio ispred mene na morskoj površini.

Dan ranije, u predvečerje, nazvao me s Lošinja prijatelj, danas pokojni Rade Manzoni. Nažalost, mnogi akteri priče o Apoksiomenu više nisu među nama, uz mnoga imena moram dodavati ono »pokojni«.

Rade Manzoni informirao me o »senzacionalnom pronalasku vrijedne antičke statue u lošinjskom podmorju, o čemu proteklih dana bruju čitav otok«. »Priprema se njegovo izvlačenje, budi spreman, ja ću te nazvati«, rekao je i još je dodao da je »lošinjski akvatotorij pun policije i specijalaca«, da čuvaju vrijedno nalazište.

Snimio Damir ŠKOMRLJ

Iste večeri u redakciju je pristigla službena obavijest iz resornog ministarstva: »Kod otočića Orjule sutra se iz mora vadi antička skulptura«. Sve je dogovoreno kroz nekoliko minuta!

45 metara pod morem

Sljedećeg jutra u Brestovi čekamo ukrcaj na prvi trajekt. Dogovoreno je i prebacivanje do morskog lokaliteta kod Orjula, Zoran Tomić i njegova ekipa čekaju u Lučkoj kapetaniji. Brzo, koliko brzo se može putovati na otok, pa još dalje do nenaseljenog otočića, našli smo se na palubi broda »Zvonko«, velikog radnog broda lošinjske tvrtke specijalizirane za podvodne radove u vlasništvu Vlade Balenovića. Usidren je bio blizu sjevernog rta otočića Vele Orjule.

Dvije godine šutnje

Kao što obično biva, Apoksiomen je otkriven slučajno. Belgijanac Rene Wouters osoba je kojoj se posrećilo ono o čemu maštaju milijuni ljudi, nadasve zaljubljenici u prošlost i otkrivanje njenih tragova. Ronio je u akvatoriju Velih Orjula, snimao podmorje i – odjednom spoznao da se rukom drži za ljudsko koljeno. Nakon prvog šoka i detaljnijeg zagledavanja, shvatio je na što je nabasao. Apoksiomen je otkriven, izvučen na površinu i kopno, krenula je obnova, danas blista u muzeju. 
Belgijskog ronioca mnogi su slavili, bili skloni uzdignuti ga na pijedestal heroja, bio je nagrađivan i odlikovan. Za sva vremena, međutim, bez odgovora je ostalo pitanje: zašto su protekle dvije godine od nalaza Apoksiomena do njegove prijave hrvatskim vlastima? Rene Wouters ponio ga je sa sobom u grob.

Dizanje antičke sklupture, tako su je tada nazivali, privuklo je na stožerni brod manju grupu znatiželjnika i puno više službenih osoba. Vrijeme je sporo prolazilo… Na dubini od 45 metara izmjenjivale su se ekipe ronilaca, a na brodu neizvjesnost je rasla. Na dnu mora nikada se ništa ne radi na brzinu, bez obzira na značenje onoga što se radi. Svaka brzopletost u tim uvjetima može biti kobna. A, nije ni lako raditi čovjeku u stranom ambijentu trodimenzionalnog kretanja.

S pomoćnog broda »Zrinski« na ekranu smo povremeno pratili što rade ronioci dolje, na dnu. Jedan je nosio kameru na glavi, a imali su i tonsku komunikaciju, s površine su im davana uputstva. Slika nije bila naročita, more na dnu dosta se zamutilo, nazirala se tek nekakva nepomična silueta i pokreti ronilaca. Ništa impresivno za površnog promatrača…

Apoksiomen, Snimio Damir ŠKOMRLJ

Čekanje se razvuklo, pričamo samo o jednoj temi, mijenjam sugovornike, upoznajem ljude raznih struka, ronioce, muzealce, konzervatore, ljude iz ministarstava. Saznao sam i priču o pronalasku statue, službenu i onaj dio što nikada nije potvrđen, a što je tih dana prepričavan na Lošinju. Upoznao sam i pronalazača – taj »sretnik« bio je Rene Wouters, ronilac amater iz Belgije. »Samo jedan totalni amater mogao je ovdje roniti i ovo naći, nema ribe, dno je totalno nezanimljivo, nema se što snimiti, ni tražiti«, komentirao je Vlado Balenović, dugogodišnji poznati ronilac. I njega već dugo nema…

Pitanja bez odgovora

Uz sva saznanja o Apoksiomenu što su kroz dva desetljeća ponuđena hrvatskoj javnosti, neminovno se vraćamo pitanju: kako je takvo djelo dospjelo u hrvatski Jadran, u lošinjski akvatorij blizu nenaseljenog otočića Vele Orjule? I izvan standardnih ruta plovidbe. Tu se redaju samo pretpostavke, nema decidiranog odgovora. Neki povjesničari smatraju da su ga Rimljani prevozili iz Grčke prema nekom od sjevernojadranskih gradova, da ga je vjerojatno kupio neki bogati patricij za ukrašavanje svoje vile ili ljetnikovca. U tijeku plovidbe, vjerojatno, došlo je do brodoloma, možda ih je zahvatilo nevrijeme… Apoksiomen je dospio na morsko dno i ostavljen nama Hrvatima u trajno nasljeđe.

Izvlačenju nikad kraja

Tada sam, prvi put, čuo naziv apoksiomen. Pisali smo ga s malim »a«, jer nije vlastito ime. Tek kasnije u nas je postao Apoksiomen. Nestrpljivo smo ga čekali, da vidimo kako izgleda, eventualno pokušamo saznati kako je dospio na dno mora u lošinjskom akvatoriju. Sunce se počelo naginjati prema zapadu i – konačno, pokreće se brodska dizalica. Opet bez žurbe… Svi smo na krmi, netremice gledamo u dubinu i ne vidimo da se bilo što dolje događa, ili miče…

Moglo bi i u Lošinju!

Kada se stišala početna euforija, nazočnima se kratko obratio Božo Biškupić, tadašnji ministar kulture. Istaknuo je značenje trenutka, naznačio veliku povijesnu i kulturnu vrijednost antičke statue, uz opasku da će u Hrvatskoj imati odgovarajući dom. Nije decidirano rekao, ali se dalo naslutiti da misli na Zagreb. Marinko Šepuka iz Lučke kapetanije glasno je primijetio: »Moglo bi to biti i u Lošinju!« 
Pomalo zbunjen takvom upadicom ministar je odgovorio: »Jasno, moguće je i na Lošinju, ako se stvore odgovarajući uvjeti.« 
Danas svi znamo – Apoksiomen je stalni stanovnik Malog Lošinja!

Izvlačenju nikad kraja. Vitlo se prokleto sporo vrti, stječe se dojam da je sajla duga stotinu metara. Dizaličar je na sredini broda, ne vidi more gdje bi trebao izroniti »neznanac iz dubine«, pa mu uputstva daje Krešo Lekić, dugogodišnji direktor brodogradilišta u Nerezinama, danas u dobrim spominjanjima.

»…Pomalo vira… ferma… majna… vira… vira pomalo …«, komandira Krešo. Svi nagnuti preko krme zurimo u duboko plavetnilo. Konačno..! Izronio je, nakon dva tisućljeća snivanja na dnu našeg Jadranskog mora, vidimo ga… Polako, oprezno, sarkofag izrađen posebno za njega spušta se na pripremljeno postolje. Na trenutak, na brodu je zavladao muk, pa slijedi spontani pljesak. Čuju se pucnji, otvaraju se boce pjenušca. Ushićenje je veliko!

Naslovnica Novog lista , snimio Vedran KARUZA

Pozdravio sam ga istog trena kad je brodska dizalica spustila metalni sarkofag na palubu, uhvatio za nožni palac. Pretpostavljam da je bio palac, jer na onako obraštenu tijelu detalje se teško moglo razaznati. I, odmah su me ljudi od struke glasno upozorili da se to ne smije raditi. Poslije sam tog čovjeka sreo nekoliko puta, davao mi je mnoga stručna objašnjenja. Smiljan Gluščević iz Arheološkog muzeja u Zadru, jedan od naših vodećih znanstvenika podmorske arheologije.

A dalje – poznata priča

Uzbudljiv dan dosegao je vrhunac! U trenutku kad se apoksiomen našao pred nama na brodskoj palubi ni približno nismo mogli spoznati njegovu grandioznost i umjetničku vrijednost. Ležao je na šljunku u metalnom sarkofagu. Obrastao i pomalo nagrižen, odlomljene glave, oštećene noge. Vidljiva je, međutim, bila njegova statura. Oni koji ga prvi put vide u muzeju ne mogu sebi prispodobiti njegovu sliku i izgled u trenutku izronjavanja. Arheolozi i povjesničari »na licu mjesta« davali su nam objašnjenja. Sat povijesti na brodu, na otvorenom moru.

Diže se brodsko sidro, počeo je razlaz. Apoksiomen će prenoćiti u Malom Lošinju. A dalje..? Objašnjenje mi daje stručno najmjerodavnija osoba – Miljenko Domijan, međunarodno priznat i cijenjen hrvatski konzervator. U trenu su nas zbližili otočni korijeni, nudi mi dosta informacija. »Najprije će se obaviti desalinizacija«, govori Domijan. Pomislio sam, temeljito će ga isprati slatkom vodom, ne baš vatrogasnim šmrkom, nego jačim tuširanjem. »To je dugotrajni proces što će potrajati oko dvije godine. Potom slijedi restauracija, ona će još duže trajati«, objašnjava Miljenko Domijan.
Nastavak priče o Apoksiomenu dobro je poznat hrvatskoj i međunarodnoj javnosti. Prvo poglavlje ispričano je na moru, na brodu »Zvonko« i gumenjaku Lučke kapetanije.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.


Promo
PUST 2020.
Viškovo

PUST 2020.