Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: °
Sutra: ° °
22. listopada 2019.
Bolesno društvo

ZEMLJA MRŽNJE I LAŽNOG DOMOLJUBLJA: HDZ je najodgovorniji za toleranciju nacionalističkog nasilja

Foto Ivo ČAGALJ/PIXSELL
Foto Ivo ČAGALJ/PIXSELL
Autor:
Objavljeno: 16. lipanj 2019. u 18:00 2019-06-16T18:00:17+02:00

Mržnja je emocija koja se lako generalizira. Kad nema Srba, mrzi se Tovare, Purgere, Riječane, Hercegovce. Kad nema pedera, crnaca ni muslimana mržnja lagano prelazi na katolike i žene. Nema sreće za Hrvatsku dok najviši političari mirno sjede dok se na stadionu skandira »ubij Srbina« 

Da, premijer Andrej Plenković i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović osudili su nasilje osnovano na nacionalnoj mržnji koje se dogodilo u Viškovu i na Braču. Ali da, također točno, riba smrdi od glave i sve dok vlast ne da sudstvu jasnija očekivanja o tome kako sankcionirati govor mržnje, a kamoli fizičko nasilje, promjena u društvu neće biti, slažu se naši sugovornici, odvjetnik Anto Nobilo, sociolog i stručnjak za nasilje u sportu Dražen Lalić, i autor nikada provedene kurikularne reforme u obrazovanju Boris Jokić.

Eskalacija nasilja koja je buknula u Hrvatskoj u zadnje vrijeme, a pogotovo prema pripadnicima manjina, i to srpske manjine, pri čemu su vinovnici vrlo često mladi ljudi koji su rođeni poslije Domovinskog rata i sigurno nemaju traume izravno iz rata, otvorilo je pitanje u kakvom društvu živimo, u kakvom obrazovnom sustavu se školuje ova generacija, i kako spriječiti daljnji rast negativnog trenda nasilja.

Premijer jest, doduše, rekao kako oštro osuđuje nasilje i nesnošljivost usmjerenu prema pripadnicima nacionalnih manjina, povodom smrti Radoja Petkovića iz Kastva, te je čak zatražio od sudstva i represivnog sustava »da se neprihvatljivi, primitivni i divljački ispadi zaista oštro sankcioniraju«, jednako i kao što je predsjednica Grabar-Kitarović izjavila kako pojedinci ovakvim ponašanjem narušavaju sliku svoje zemlje, no svi znamo da se povici »ubij Srbina« ili podrav ZDS na stadionima ili koncertima ne sankcioniraju nego se ignoriraju i prešućuju kao da ne postoje.

Sudstvo pod kontrolom

Naravno, čelnik SDSS-a Milorad Pupovac vrlo je jasno odgovorio na ovu situaciju, rekavši kako njihova kampanja za EU izbore, sazdana na poruci »Kako je biti Srbin u Hrvatskoj«, sada nažalost kroz posljednje primjere nasilja vrlo egzaktno odgovara na to pitanje.

– Evo sad vidite kako je biti Srbin u Hrvatskoj, rekao je Pupovac nakon što je Radoje Petković iz Kastva poginuo zbog fizičkog napada na njega, nakon što su na Braču pretučeni mladi Slavonci zbog svog naglaska sličnog srpskom jeziku, te nakon što su pokraj Orahovice te u dalmatinskom zaleđu napadnute, paljene i kamenovane kuće pripadnika srpske manjine u tim selima.

Hrvatska ima svu potrebnu regulativu za kažnjavanje takvih djela, no postavlja se ipak pitanje što je razlog da policija i sud ne poštuju vlastite zakone, u kojima jasno piše da se radi o nedopuštenoj retorici i govoru mržnje, a čak ne izriče adekvatne kazne ni kad dođe do fizičkog nasilja? Odvjetnik Anto Nobilo zaključuje da je, naravno, riječ o nedostatku političke volje HDZ-ove vlasti da sankcionira takve pojave, a pritom »pravosuđe nikad nije bilo pod većom kontrolom izvršne vlasti nego danas«.
– Vrlo, vrlo sofisticirano uvedena je kontrola vlasti nad sudovima i sucima. Točno se zna kako tko od sudaca diše, a znamo kakva su očekivanja ove vlasti kad su ovakvi prekršaji ili slučajevi u pitanju: vidjeli smo da su počinitelji napada na Srbe u Supetru na Braču, iako su primijenili fizičko nasilje i glasno po ulici vikali »gdje su Srbi, nađite nam Srbe«, odmah pušteni, mada su neki od njih imali zabilježena ranija kaznena djela slične naravi u svojim dosjeima. A takve stvari vidimo čak i u nekim top sudskim predmetima. Suci osluškuju tu klimu, tu atmosferu koja lebdi u zraku sukladno političkoj volji aktualne vlasti, čak i oni »poznati« i visokorangirani, a što da onda tek rade oni na nižerangiranim sudovima. Oni sude kako se od njih politički očekuje, a jasno je da ova vlast nema namjeru primjenjivati zakon kod kažnjavanja takvih povika mržnje, kaže Nobilo.

Zakoni se ne poštuju

Naime, represivni sustav bi ionako trebao biti zadnja karika u tom lancu – svi drugi faktori trebali bi biti važniji, od političke volje, samih zakona koji se donose, itd.
– Najodgovorniji ljudi u ovoj državi potpuno otvoreno toleriraju nacionalističko nasilje. Sve dok predsjednica Republike na stadionu mirno sluša takvo »navijanje« i ne reagira svojim odlaskom na pozdrave ZDS i slično, dotad i publika na tim stadionima, a to su uglavnom mlađi ljudi, dobiva time poruku da se radi o prihvatljivom ili čak poželjnom ponašanju. Ili, pogledajte retoriku političara – zbog sakupljanja svojih političkih bodova na desnici, njihova je retorika često otvoreno nacionalistička, kaže Nobilo.

Jasno je, kaže Nobilo, da bi sudovi, ako raste trend nasilja, trebali određivati strože kazne. Isticanje fašističkih simbola mora se kažnjavati, tu nema nikakve rasprave, ili izjave koje otvoreno potiču širenje mržnje, no zbog te atmosfere straha od politike, to se ne događa, a takva kaznena djela imaju zakonski sasvim dovoljne zapriječene kazne. I samo da se zakon poštuje, problem bi se vrlo uspješno riješio. Dakle, ne treba politika donositi nikakve nove zakone i regulativu, dovoljno je samo da jasno poruči što je poželjno ponašanje sudaca u takvim slučajevima. Zbog opasnosti od ponavljanja djela ili utjecaja na svjedoke, svi takvi počinitelji imaju osnovu za zadržavanje u pritvoru, kaže Nobilo.

Nažalost, dodaje, sama činjenica da se u Hrvatskoj »pod normalno« govori o tome da je sudstvo pod utjecajem dnevne politike, samo je dokaz da je kompletno društvo nakrivo nasađeno i – bolesno.

– Političari govore uglađeno, ali nacionalistički i šovinistički. Kako onda ne očekivati da se takva nasilnička retorika ne prelije na ulicama i u samo nasilje, zaključuje Nobilo.

Profesor Dražen Lalić kao sociolog bavi se osobito i navijačkim skupinama, a stadioni su u Hrvatskoj baš najčešće mjesto nacionalističke i šovinističke klime. Što smo pogriješili da mladi tako reagiraju?

2302487

– Sustav je evidentno propustio socijalizirati mlade ljude u Hrvatskoj. Danas je među mladima normalno za pripadnika srpske manjine reći da je »četnik« ili »četnikuša«, iako se možda ti ljudi nisu ni rodili kad je trajao Domovinski rat. I ova beba što je danas rođena kao pripadnik manjine isto je valjda »mali četnik«? To su stravični stereotipi koji su se razvili u hrvatskom društvu prema srpskom narodu. A problem je što sustav na to praktički nikad ne reagira, kaže Lalić. Eto, dodaje, građanski odgoj nikad nije uveden, djecu u školama »odgaja« samo vjeronauk, u drugim predmetima propušta se govoriti o moralnim vrijednostima čovjeka, uostalom mlade formira i estrada i sport, a znamo što se dopušta na koncertima Thompsona ili na utakmicama. Čak i ugledni sportaši, koji bi mladima trebali biti primjeri, otvoreno koriste ZDS i na stadionima, i van njih u svojoj retorici, kaže prof. Lalić.

Nema Srbenke 

– Kao društvo, dopustili smo da se razvije hrvatski etnocentrizam koji profilira poželjnu sliku »dobrog Hrvata«, nasuprot svima ostalima. Kako je do toga došlo? Pa dovoljno je reći da u ovih 29 godina Hrvatske HDZ drži vlast veliku većinu vremena, i ovaj obrazovni sustav je njihov produkt. To je nacionalistička i tradicionalistička politika, uz militarizaciju društva u kojem su jedino branitelji poželjne moralne vertikale. Pa pogledajte zadnji slučaj, gdje je nastavnik u jednoj školi kažnjen opomenom pred otkaz jer je na Facebooku napisao da djeca u Vukovaru uče iskrivljenu istinu o Domovinskom ratu. Mitologizira se Domovinski rat, kao da druge povijesti nismo imali, kao da nije postojao Matija Gubec, niti Matija Ivančić, niti intelektualci poput Miroslava Krleže, a niti ZAVNOH. Evo baš pišem jedan tekst o tome da je samo u pet dana na Sutjesci poginulo više pripadnika dalmatinske partizanske brigade nego ukupno pripadnika 4. gardijske u cijelom Domovinskom ratu. I ranije su ljudi ginuli za Hrvatsku. Naravno da treba djeci govoriti o važnosti Domovinskog rata, ali ne kao ključa nacionalne hegemonije, govori Lalić.

Podsjeća da se upravo kroz obrazovni sustav i kulturu najučinkovitije se vrši »kontrola nad ljudima«, a to je u HDZ-ovoj Hrvatskoj dovedeno do savršenstva. Nažalost, čini se da su mladi socijalizirani baš u smjeru u kojem je to politika htjela, ali ta ista politika sada ima problem rasta nasilja.

– Ako mlad čovjek nema gdje pogledati film Srbenka, ako naša javna televizija, koja bi trebala biti televizija za sve ljude, ne prikazuje takve filmove, ti mladi nemaju niti gdje vidjeti istinu o Domovinskom ratu i novijoj hrvatskoj povijesti. Unedogled mogu samo gledati sadržaje o Domovinskom ratu koji im se serviraju, nažalost potpuno krivo intonirani. Pa pogledajte, Domovinski rat je bio inkluzivan, većina ljudi u njemu je sudjelovala ne zato jer je mrzila Srbe, nego jer je branila svoje domove, i to samo od dijela srpskog naroda, ne svih. Ali hajde ti to objasni jednom Torcidašu od 20 godina ako možeš! Čak i u jednoj Rijeci, koja je uvijek bila cijepljena od nacionalizma, Armada je zauzela takvu istu poziciju – kolektivističku i rigidnu, kaže profesor Lalić.

Naravno, i on ističe odgovornost politike za rješenje tog negativnog trenda:

– Politika ima ogromnu zadaću da policiji i sudovima objasni da se na takav govor mržnje odmah adekvatno odgovara. Sjetite se što Torcida Riječanima uzvikuje: »Gori šugava Rijeko, puna si Srba, ali ne brini, ima dosta vrba«. Na takvu situaciju odmah bi javna tv trebala održati jednu emisiju Otvorenog, policija bi trebala raditi svoj posao, možda bi se i utakmica trebala prekinuti. Ali ne dogodi se ništa, baš ništa. Pa i to sve s Miloradom Pupovcem – kakav je on »četnik«? Znam ga dugo, pa on je partizansko dijete, kakve veze s četnicima on ima? On je baš hrvatski rodoljub, toliko je dobrog napravio sve ove godine u vremenima tenzija, no netko drugi u ovoj državi određuje tko ima ekskluzivno pravo biti hrvatski rodoljub. Ne može to biti svatko, misli ta masa. A rodoljub je onaj koji štiti svoju domovinu i bori se protiv mržnje, a ne onaj koji je raspiruje. Konstituiralo se nekakvo zamišljeno ekskluzivno hrvatstvo, a masa će valjda odlučivati tko ima pravo biti u tom krugu, ili možda braniteljske udruge, govori Lalić.

Naravno, po njemu stvar je jasna: ZDS treba biti zabranjen ne samo zakonski, nego i u praksi. Tu je odgovornost politike više nego očita. Vlast mora tražiti da se takvi momentalno uhićuju, pa će reda itekako biti, a mladi će shvatiti da je to jednostavno neprihvatljivo, zaključuje Dražen Lalić.

Promocija nasilnika 

Prema mišljenju psihologa i stručnjaka za organizaciju obrazovnog sustava Borisa Jokića, događaji u Supetru na Braču znatno su složeniji od problema netrpeljivosti i mržnje prema određenoj etničkoj skupini. On upozorava na problem rasta mržnje općenito:

– U Hrvatskoj kronično nedostaju aktivnosti i sadržaji usmjereni mirnom rješavanju sukoba, prihvaćanju drugih i drugačijih, poticanje građanskog odgoja i obrazovanja. Problemi su to koji nadilaze i mogućnost pozitivnog utjecaja sustava odgoja i obrazovanja. Mržnja i nasilje u hrvatskom su društvu sustavno poticani od strane onih koji vode Hrvatsku. U svojem poigravanju s mržnjom i surađivanju s onima koji mrze, hrvatski političari zanemaruju njezinu prirodu. Mržnja je iskaz nezrelosti i nesigurnosti. Protiv mržnje se treba boriti na način da se osuđuje, izolira i ne promiče baš kao što je to učinila gradonačelnica Supetra Ivana Marković. Nasilnike i mrzitelje se ne drži uz sebe i ne promovira. Ako ni zbog čega drugoga, onda zbog toga što je mržnja emocija koja se vrlo lako generalizira. Kad nema Srba, mrzi se Tovare, Purgere, Riječane, Hercegovce. Kad nema pedera, crnaca ni muslimana mržnja lagano prelazi na katolike i žene. Nema sreće za Hrvatsku dok najviši političari mirno sjede dok se na stadionu skandira »ubij Srbina«. Zaboravljaju da za svaki taj poklič postoji »ubij Purgera«, »ubij Tovara« i »Šugava Rijeko, smrdljivi grade, pobit ću pola tvoje Armade. Šugava Rijeko, puna si Srba, ne brini Rijeko, ima još vrba«, ponavlja Jokić isti fenomen koji je uočio i prof. Lalić.

Jokić upozorava: »Zaboravljaju da je noga u trbuh djevojke iz Vukovara mogla završiti i u tijelu njihovih kćeri i sinova. Zaboravljaju da su svojim riječima i toleriranjem mržnje prema Hrvatima, Srbima, Romima pridonijeli tome da se normalna ljudska ponašanja poput zauzimanja za napadnute i slabije smatraju herojskim činovima. Ti urlici tog jutra na Braču, ti udarci zbog srpskog jezika, te ruke okrvavljene od udarca rođenog Bračanina koji staje u obranu nedužno napadnutih nisu urlici, udarci i ruke nekih alkoholiziranih huligana. Djelo je to onih koji desetljećima vode hrvatsko društvo u spiralu nasilja iz koje se teško izlazi. Na sreću usprkos njima Hrvatska je i zemlja ljudi koji su spremni prihvatiti, pomoći i ljudski se žrtvovati«, zaključuje on.

U izvještaju američkog State Departmenta o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj za 2018. godinu kao najveći problemi ističu se korupcija, nasilje i prijetnje nasiljem prema novinarima, azilantima i migrantima te prijetnje pripadnicima etničkih manjina. Pozivajući se na pravobraniteljicu za ljudska prava, u američkom Državnom tajništvu za vanjske poslove ističu da je diskriminacija na nacionalnoj osnovi bila najzastupljenija, i to posebno prema osobama srpske i romske nacionalnosti. Kažu da su se Srbi suočavali s govorom mržnje, grafitima i uništavanjem spomenika kao i znatnom diskriminacijom u pravosudnom sustavu, posebno u smislu nestalih osoba. Srpsko narodno vijeće, ističe se u izvještaju, utvrdilo je da su protuprosvjednici često kršili pravo slobodnog okupljanja tako da su izvikivali prijetnje i koristili se govorom mržnje tijekom mirnih srpskih komemoracija, kao i da je policija pružila znatnu zaštitu nedavnoj srpskoj komemoraciji u gradu Glini.

U izvješću se podsjeća i na izvještaj Europske komisije protiv rasizma i netolerancije (ECRI) Vijeća Europe koji je zabilježio eskalaciju govora mržnje. Istaknut je rast nacionalizma među mladima, često u obliku veličanja ustaškog režima iz Drugog svjetskog rata, te rasizam i ksenofobija prema Srbima, Romima, lezbijkama, homoseksualnim, biseksualnim, transrodnim i interseksualnim osobama te izbjeglicama u medijima i na internetu, uvredljiv govor prema romskoj populaciji, pa čak i fizički napadi na te skupine i na njihovo vlasništvo. U izvješću se ističe da vlasti nisu dovoljno uspješno osudile govor mržnje i promicale toleranciju.

Također je naglašeno da manjinske skupine imaju problema prilikom zapošljavanja, stanovanja, pristupa obrazovanju i zdravstvenoj skrbi te na temelju spolnog opredjeljenja, rodnog identiteta i rodnog izražavanja. LGBTI nevladine organizacije istaknule su da pravosuđe neravnopravno postupa u slučajevima diskriminacije, pri čemu su mnogi od njih nerado prijavljivali kršenje prava zbog zabrinutosti u vezi s neučinkovitim pravosudnim sustavom i straha od daljnje viktimizacije tijekom sudskih postupaka. Nevladine organizacije izvijestile su da su istrage govora mržnje protiv LGBTI osoba i dalje nezadovoljavajuće. Policija je u samo dva od 19 slučajeva u 2017. godini pokrenula sudski postupak.

Nažalost, porast nasilja doista nije povezan samo sa nacionalističkim ispadima – od 2012. do 2017. u Hrvatskoj 90 žena ubili su njihovi trenutačni ili bivši partneri ili bliske osobe, a statistika govori kako na jedno prijavljeno nasilje u obitelji dolazi barem deset neprijavljenih slučajeva. Pritom sudovi od ukupnog broja zaštitnih mjera koje policija predlaže, usvajaju samo njih 15 posto.
Statistika govori više od ičega, a na vlasti je da se pravi slijepa, ili da uredi hrvatsko društvo.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.