Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 8° 4
Sutra: 8° 8° 4
6. prosinca 2019.
Berlinale

Lapidov mirakul jedan je od vrhunaca ere festivalskog direktora Dietera Kosslicka

Foto: Reuters
Foto: Reuters
Autor:
Objavljeno: 18. veljača 2019. u 10:52 2019-02-18T10:52:16+01:00

Iako su autorove namjere plemenite i iskrene, a teme o kojima govori važne i egzistencijalne, riječ je o dozlaboga pretencioznom ostvarenju koje će podijeliti i kritiku i publiku

Izraelski sineast Nadav Lapid ukazao se festivalskom direktoru na odlasku Dieteru Kosslicku poput mirakula. Nešto poput Isusa na Maslinskoj gori, zadržimo li se na biblijskim pričama iz Lapidove omražene domovine. Da se taj mirakul nije dogodio, Kosslickova era na Berlinaleu ostala bi upamćena po Adini Pintilie, Lone Scherfig, Isabel Coixet i sličnim promašajima, kojih je u recentnoj genezi tog festivala bilo previše. Ovako ćemo Kosslickov oproštaj od Berlinala pamtiti po filmu koji predstavlja jedan od vrhunaca njegove zadnje dekade. Filmu nakon kojeg se na izlazu iz kinodvorane osjećate bolje. Iako to Kosslick nije zaslužio. Možda mu je na ruku išlo preslagivanje »world sales« špilova, jer je Lapidov laureat mogao isto tako završiti na nekom drugom festivalu poput Cannesa da mu se postprodukcija dogodila par mjeseci kasnije.

Je li moguće da se najbolji film 2019. dogodio već na samom njenom početku? Jer doista bi se trebao dogoditi nekakav ultimativni autorski mirakul da izbaci Lapidove ekstraordinarne »Sinonime« s filmskog trona.

Autorski dragulji

Iako ne znamo je li se Lapidov alter ego u tom filmu osjećao, recimo, poput Siniše Labrovića koji se na sličan način pokušavao riješiti zloćudnog hrvatskog tumora transferom u Berlin. Ali nedvojbeno je da je Lapid glasnogovornik svih onih (malih) Hrvata koji su svoju egzistenciju pronašli u Irskoj, Njemačkoj, Danskoj ili nekoj drugoj zemlji, a kojima je hrvatska katolička džamahirija u najboljem slučaju počela ići na živce. Bilo kako bilo, Lapidov sumanuti tragikomični komad eksplodirao je u festivalskoj konkurenciji poput izraelske nuklearne bombe, prizivajući one iste riječi bake Amosa Oza – »Ako više nemaš suza, ne plači, smij se«.

Kosslicku je išla na ruku i činjenica da njemački film nakon »Tonyja Erdmanna« i dalje nastavlja nizati autorske dragulje. Zato nije nikakva slučajnost da su čak dvije njemačke autorice u konkurenciji osvojile srebrne medvjede – genijalna Nora Fingscheidt za najbolji debi (šifra: »Systemsprenger«) i miljenica berlinske i ine inteligencije Angela Schanelec za režiju (šifra: »Ich war zuhause, aber«).

Bilo je tu i nekih drugih iznimnih njemačkih komada, mahom getoiziranih u parelelnoj selekciji Perspektive Deutsches Kino ili u ovogodišnjem iznimnom izdanju Panorame, poput »All My Loving« Edwarda Bergera s Larsom Eidingerom, kojeg je naša publika nedavno mogla vidjeti u sklopu Festivala svjetskog kazališta u »Rikardu III«. Doduše treći njemački film iz konkurencije, Akinova »Zlatna rukavica«, ostao je kratkih rukava, iako je također riječ o iznimnom komadu koji je deformacije tijela i života doveo do krajnjih mogućih granica, igrajući na senzacionalizam filmske slike. Iako je zajedno s Lapidovim »Sinonimima« zaslužio Zlatnog medvjeda za najbolji soundtrack, da takva nagrada postoji, ovdje inkarniran u Adamu i njemačkim šlagerima sedamdesetih.

Festivalska gubitnica

Pomalo je iznenađujuća odluka festivalskog žirija predvođenog Juliette Binoche da Velika nagrada žirija (Srebrni medvjed) ode u ruke Francoisu Ozonu za još jednu priču o pedofiliji u crkvenim redovima (»Grace a Dieu«). No to je više bila nagrada za Ozonovu urgentnost, jer je samo mjesec dana uoči berlinske premijere njegova filma, bogu hvala, francuski kardinal Barbarin optužen za »prikrivanje seksualne agresije« u crkvenim redovima, one iste kojom se u svom komadu pozabavio Ozon, a koja će neke od žrtava kasnije pretvoriti u epileptičare.
Najveća festivalska gubitnica je Teona Strugar Mitevska, čiji se kalkulirani spoj feminizma i pravoslavlja »Bog postoji, ime mu je Petrunija«, često spominjao kao jedan od najizglednijih kandidata za Zlatnog medvjeda, iako je paradoksalno osvojio tek Nagradu ekumenskog žirija. To je još jedan dokaz da ocjene odabranih kritičara navedene na zadnjoj stranici festivalskih izdanja poslovnih filmskih časopisa nisu nikakva garancija za uspjeh filma. Iako se autoričina glumica Zorica Nuševa često spominjala kao najveća favoritkinja za najbolju žensku ulogu, tu nagradu osvojila je superiornija Yong Mei za porteret shrvane majke u finom komadu Wanga Xiaoshuaija »Zbogom, sine« (vidjeli smo je u »Ubojici« velikog Houa Hsao-Hsiena), dok je najboljim glumcem proglašen njen iznimni partner Wang Jingchun.
Ni Srebrni medvjed za najbolji filmski scenarij nije veliko iznenađenje, jer je njegov koscenarist provjereni Roberto Saviano, po čijem je romanu »La paranza dei bambini« Giovannesi snimio istoimeni komad. A nagradu Teddy, koja se dodjeluje najboljem LBGTQ filmu, osvojila je »Priča sa zelenog pleneta« u režiji Argentinca Santiaga Loze, koja priča o frikovima i izvanzemaljcima.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.