Dobro je što se Aleksandra Kardum gotovo punih devet godina nakon objavljivanja svog trećeg romana „Pratim te“ (2010.), iznova vratila ovom književnom rodu. Jer „Soba moje sestre“, njen četvrti roman, iznimno je dojmljiva literarna analiza depresije, sve češće i opasnije bolesti današnjice. Svoj roman triptih sastavljen iz tri cjeline (Soba moje sestre, Crni pas, Ona druga) autorica gradi kroz priče koje u početku izgledaju nepovezano da bi se, što roman više ide kraju, počele uočavati vidljive poveznice među likovima i zbivanjima da bi na kraju roman profunkcionirao kao homogena cjelina vezana tematikom opisa života nekolicine depresivnih osoba koje pripadaju različitim vremenima i sociološkim okvirima, ali ih u tužnu priču spaja pakao depresije, zlokobni crni pas (u ovom romanu simbol za depresiju), kojeg se nikako ne mogu riješiti.

Genetsko nasljeđe

Taj crni pas ne bira žrtve ni po godinama, ni po spolu, ni po socijalnom položaju, pa tako u ovom svake pažnje vrijednom romanu svjedočimo udarima tog psihološkog crnila na umjetnicu (Marta), bankovnu činovnicu (Stela), intelektualca (Ivan) ili pak običnu ženu iz provincije (Senka). Uz genetsko nasljeđe koje definitivno ima velikog utjecaja na razvoj te bolesti, svi spomenuti likovi imali su većih ili manjih poteškoća u djetinjstvu i pri odrastanju, a zajedničko im je i to što njihova najbliža okolina – s rijetkim izuzecima – nije u stanju shvatiti i prihvatiti njihovu bolest i dati im nužnu potporu, ponajprije zbog nerazumijevanja, kao i činjenice da depresija nema poput niza drugih bolesti lako uočljive i vidljive simptome. Svaki od depresijom zahvaćenih likova ovog romana u svom stvarnom životu ima osobu (suprug, djeca, ljubavnik...) koja pati zbog pogubnog utjecaja depresije, ali ne zna kako se s time nositi. Upravo na toj opreci zdravi – bolesni Aleksandra Kardum gradi zanimljivost svoje priče, jer je čitatelj i nesvjesno motiviran zauzeti stranu, odnosno početi razmišjati o toj bolesti i načinima na koje ju je moguće pobijediti.

Mračne epizode

Stilski je pak autorica roman izgradila na prevladavajućim strukturama dijaloga i unutarnjeg monologa, odnosno opisa svijesti i misli depresivnih likova. Dijalozi joj služe ponajprije za „direktan prijenos stvarnosti“, vlo su životni, spontani i uvjerljivi te nam visokom razinom direktnosti dramskog teksta donose svijet svakodnevice u kojem su vrlo česti sukobi plimom depresije zahvaćenog pojedinca s okolinom koja ne razumije što se zbiva i (pre)često optužuje nesretnika zbog bezvoljnosti, neaktivnosti ili neizvršavanja obveza. S druge su pak strane sjajni pasaži roja misli depresivaca kroz koje Kardum daje sliku psihe tih pojedinaca inzistirajući na bezvoljnosti i malodušnosti kao glavnoj karakteristici tog stanja. Iz tog kolopleta odnosa rađaju se bolne, mučne i mračne epizode koje čitatelja teško mogu ostaviti ravnodušnim, jer su uobličene u sjajan literarni izraz koji ostavlja vrlo upečatljiv dojam, čak i kad je riječ o pomalo užasavajućim scenama poput ubijanja vjernog psa u završnom dijelu romana.

Dramskom i epskom autorica, pogotovo na stranicama koji se bave sviješću i podsviješću likova depresivaca, uspješno dodaje i elemente lirskog kako u pojedinim epizodama tako i u cjelokupnoj slici ovog romana koji tužnim pričama jednostavno mora izazvati sućut kod čitatelja, čime, uz nedvojbeni estetski užitak, ovaj roman ostvaruje i svojevrsnu nadknjiževnu i nadumjetničku funkciju, što je još jedan plus za „Sobu moje sestre“, mračnu priču koju treba pročitati i nad njome se zamisliti.