Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 16° 4
Sutra: 16° 16° 4
15. studenoga 2019.
Drugo mišljenje

ZDENKO DUKA Nije problem samo ćirilica u Vukovaru

Foto: D. KOVAČEVIĆ
Foto: D. KOVAČEVIĆ
Objavljeno: 25. srpanj 2019. u 17:46 2019-07-25T17:46:31+02:00

Rješavanje pitanja nestalih zaista je težak proces koji dvije zemlje trebaju zajedno rješavati. Svaka žrtva jednako je bolna za njihove najbliže. A ono koliko o jednim ljudima zna, ili ne zna, ili neće kazati Beograd, gotovo jednako toliko o drugim ljudima zna, ne zna ili neće kazati Zagreb - o tome gdje su ljudi nestali i gdje su eventualno pokopani

Na sjednicu saborskog odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina koji je raspravljao u utorak o odluci Ustavnog suda o suglasnosti vukovarskog gradskog statuta s Ustavom RH i Zakonom, nije došao niti jedan zastupnik HDZ-a. To lijepo pokazuje što misle i o ljudskim pravima, i o pravima nacionalnih manjina. Dalo bi se zaključiti da ih niti za jedno niti za drugo, a osobito za manjinska prava jer je ta tema bila na dnevnom redu - nije briga.
Miloradu Pupovcu se mogu neke stvari prigovoriti, on mnoge iritira, ali je potpuno u pravu kad kaže da ili ćemo imati mirnodopsko vrijeme u punom smislu te riječi, u kojem zakoni neće biti suspendirani, ili ćemo kazati da još uvijek živimo u nekoj formi izvanrednog ratnog stanja. Ali, naravno, mora se onda objasniti i našoj javnosti i svjetskoj zbog čega je i četvrt stoljeća poslije rata i dalje izvanredno stanje. »Volio bih znati zašto se u Hrvatskoj prema Srbima primjenjuje politika izvanrednog stanja, suspendiraju njihova prava i održava mržnja«, kaže Pupovac.

Ako još uvijek praktički imamo izvanredno stanje u kojem se onda ne poštuje Ustavni zakon o ljudskim pravima i pravima nacionalnih manjina koji je još 1991. godine prvi put donesen, onda je to potpuni neuspjeh hrvatske politike u jednom važnom segmentu koji je srž multietničke i multikulturalne Europe. Naš predsjednik Vlade je nudio nekadašnjem ukrajinskom predsjedniku Petru Porošenku da preuzme i primijeni model mirne reintegracije Vukovara i istočne Slavonije iz 1998. godine na pobunjene proruske oblasti na istoku Ukrajine. Čak da su Ukrajinci i Rusi to prihvatili, sada bi bilo fer da ih upozorimo da je model bio uspješan 1997. i 1998. godine, ali da je on posljednjih godina propao jer tamo nema uvjeta za poštovanje Ustava i zakona za nacionalnu manjinu.

Štoviše, vukovarski gradonačelnik se u trenucima inspiracije poziva na Božji zakon, a kad je taj na snazi, onda su i Ustav i svjetovni zakoni suvišni.
Svjedoci smo kako i predsjednica Republike podržava ideju gradonačelnika Penave da dok nisu procesuirani svi ratni zločinci, Srbima ne treba dati prava koja oni imaju po Ustavu i Ustavnom zakonu. Naravno da to znači smrt pravne države. A gradonačelnik uopće i nije taj koji »daje« ili »ne daje«, dapače, on nema ništa s tim, to su pitanja poštovanja Ustava i zakona i o tome odlučuje Vlada, a nadzire parlament.

Prema Penavi bi Srbi, valjda kao neki kolektivni zločinci, kolektivno trebali odgovarati zato što hrvatska država možda nije efikasna u procesuiranju ratnih zločina. Osim toga, sumnjamo da Penava i njegovi istomišljenici znaju što su to ratni zločini i da razlikuju krivnju za ratne zločine od nošenja pobunjeničke uniforme, pa i ratovanja na ‘drugoj’, ‘suprotnoj’ strani. A za to su 1997. godine predsjednik RH Franjo Tuđman i hrvatska vlada dali opći oprost, amnestiju, pomilovanje. Za sve one koji nisu počinili ratne zločine kako bi se postigao mir i živjelo u miru. Svaki rat ima svoj kraj. Kad se govori o istraživanju ratnih zločina, ne treba valjda posebno ni spominjati, jer znamo gdje živimo, da za nekoliko desetaka Vukovaraca Srba koji su u Vukovaru ‘nestali’ prije početka rata 1991. nikad nisu provedene ozbiljnije državno-odvjetničke istražne radnje.

I kad se govori o ukupnom broju nestalih u ratu u Hrvatskoj, ovdje se već godinama, zapravo otkad je HDZ na vlasti, ne želi spominjati i nacionalna struktura oko 1600 u ratu nestalih hrvatskih državljana. Prema ranijim podacima Ministarstva branitelja iz 2015. godine, 930 nestalih osoba je hrvatske nacionalnosti, a 680 srpske. To su sve hrvatski državljani, a u taj popis može se dodati i 200 osoba sa srpskim državljanstvom koje su nestale na području Hrvatske.

Što iz toga možemo zaključiti? Da nije lijepo manipulirati javnošću pa stalno sugerirati kako Srbi i Srbija znaju gdje su naši nestali i iz toga stalno pokušavati izvlačiti neke bolesne političke bodove. Ne, rješavanje pitanja nestalih zaista je težak proces koji dvije zemlje trebaju zajedno rješavati. Svaka žrtva jednako je bolna za njihove najbliže. A ono koliko o jednim ljudima zna, ili ne zna, ili neće kazati Beograd, gotovo jednako toliko o drugim ljudima zna, ne zna ili neće kazati Zagreb - o tome gdje su ljudi nestali i gdje su eventualno pokopani.

Komentira jučer potpredsjednik HDZ-a i ministar Oleg Butković da je vrijeme da se razgovara o dvojezičnosti u Vukovaru, no da je Vukovar »osjetljivo« mjesto. Nije samo Vukovar »osjetljiv«, »osjetljiva«, čak i »preosjetljiva« je nažalost i cijela Hrvatska. Netko brižljivo proizvodi i njeguje tu »preosjetljivost«. Teško da je za to krivo onih četiri posto nekako još preostalih Srba.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.