Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: °
Sutra: ° °
21. listopada 2019.
Trajalo samo 108 dana

foto Havarija u Bosporu: I nakon 60 godina, tragedija 'Petra Zoranića' ostaje misterij

Havarija u Bosporu: I nakon 60 godina, tragedija 'Petra Zoranića' ostaje misterij
Havarija u Bosporu: I nakon 60 godina, tragedija 'Petra Zoranića' ostaje misterij
Autor:
Objavljeno: 22. rujan 2019. u 11:47 2019-09-22T11:47:58+02:00

Velolučka Riječanka Nilda Lazzo Kurtin za obranu je seminarskog rada iz kolegija Zaštita od požara, na Odjelu sigurnosti na radu Specijalističkog diplomskog stručnog studija Sigurnosti na radu na riječkom Veleučilištu, odabrala dobro poznatu, ali još uvijek nedovoljno istraženu pomorsku nesreću motornog broda, izgrađenog prije šest desetljeća u »3. maju«

Nekako ovih dana, prije ravno šezdeset godina, u »3. maju« je porinut dotad najveći brod sagrađen na riječkim navozima. Bilo je to točno 20. rujna 1959. godine, a radilo se o tankeru dugom 192 metra i nosivosti više od 25.000 tona. U nekim zapisima i na forumima zaljubljenika u brodove može se pronaći podatak da je ta novogradnja 459 originalno bila naručena od jednog grčkog brodara koji je kasnije od njega odustao. Sigurno je da su u riječkom brodogradilištu sagrađena dva takva broda, sister-shipovi. Jedan je zaplovio pod imenom hrvatskog pjesnika Petra Zoranića i bio je perjanica tadašnje trgovačke mornarice bivše države i ponos zadarske brodarske kompanije, preteče današnje Tankerske plovidbe.

Brod blizanac u riječkom se škveru vodio kao novogradnja 460 i nekih godinu dana poslije predan je moćnoj sovjetskog brodarskoj kompaniji Sudoimport. Zaplovio je pod imenom »Trud« i za razliku od »Zoranića« imao je uobičajeni plovidbeni vijek. Ostalo je zabilježeno tek da je nekoliko puta bio u Rijeci, na redovnim dokovanjima.

Bili su to tankeri nosivosti 25.330 tona, dugački 192 i široki 25 metara, a pogonile su ih parne turbine ukupne porivne snage od 12.500 konjskih snaga s kojima su mogli postizati uistinu impresivnih 17,5 čvorova. Ove brojke i karakteristike dobivaju dodatno na značaju kada se ima u vidu da govorimo o razdoblju s kraja pedesetih i početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća. I »Zoranić« i »Trud« ubrajali su se u to vrijeme među najsuvremenije i najmodernije tankere u svijetu. Riječko brodogradilište tijekom svojih je više od 120 godina postojanja izgradilo čitav niz brodova koji su ušli u anale svjetske brodogradnje, u konačnici o tome svjedoče i titule brodova godine koje su ponijeli neki od trećemajskih projekata.

Tanker »Petar Zoranić«, nažalost, ostao je upamćen po svojoj tragičnoj sudbini koja ga je zadesila u bosporskom tjesnacu, kada je u njega udario grčki tanker »World Harmony« i u kojem je živote izgubilo pedeset i troje ljudi – 21 hrvatski pomorac, 29 Grka, dva turska carinika i turski peljar. Bilo je to u noći 14. prosinca 1960. godine, nakon samo 108 dana što je »Petar Zoranić« ponosno zaplovio u floti zadarskog brodara. Riječ je o najvećoj pomorskoj nesreći u hrvatskoj povijesti i jednom od najvećih tragedija te vrste u svijetu.

3865854 (1)

O strahoti i razornoj snazi te pomorske havarije dovoljno govori da je grčki tanker udario u desni pramčani tank »Zoranića« koji je u tom trenutku prevozio najopasniji mogući teret – više od 12.000 tona 90-oktanskog benzina i 11.300 tona dizelskog goriva. Punih 55 dana, sve do 6. veljače, gorio je »Zoranić« u Bosporu, nije ga se uspijevalo ugasiti!

Svjedok nobelovac

Tragedija tankera »Petra Zoranića« ostala je duboko urezana u kolektivnu svijest Zadra i njegovih žitelja, u kojem se svake godine od 1960. godine taj dan prigodno obilježava i odaje počast stradalim pomorcima. Taj 14. prosinca zavio je u crno i primorske i istarske obitelji jer je među posadom »Zoranića«, koja je slovila za pomoračku elitu toga doba, bilo i Riječana, Lošinjana, Istrijana...

Poginuli pomorci

U tragediji tankera »Petar Zoranić« poginuli su zapovjednik Ante Sablić (1919.), II. časnik palube Andrija Grdaković (1933.), III. časnik palube Vasilije Martinović (1935.), upravitelj RTG Marijan Bosanac (1932.), asistent RTG Rade Radulić (1937.), kadet Ranko Kasum (1940.), kormilar Dinko Škifić (1929.), kormilar Ivan Karlić (1920.), kormilar Vjekoslav Stanić (1919.), II. časnik stroja Ivo Hordov (1937.), asistent stroja Ante Božičević (1942.), vođa sisaljki Ante Perušić (1926.), mehaničar Ante Miočić (1936.), mazač Stjepan Visković (1933.), ložač Marko Radan (1923.), ložač Josip Katačić (1928.), čistač stroja Šime Nemarić (1925.), I. kuhar Jure Žunić (1906.), I. konobar Mate Dorkin (1914), II. konobar Zlatko Ivoš (1936.) i električar Miroslav Strenja (1936.).

Zapovjednik je bio iskusni i među svojim kolegama iznimno cijenjeni kapetan Ante Sablić iz Kostrene.
Što se zapravo dogodilo te kobne noći 14. prosinca, kada je gorio Bospor, a eksplozije i plameni jezici visoki više desetaka metara osvjetljavali Istanbul? Ti strahotni prizori urezali su se u pamćenje tisuće i tisuće onih koji su taj pakao promatrali s bosporskih obala, među njima je bio i tada sedmogodišnji nobelovac Orhan Pamuk, koji je to svoje svjedočanstvo kasnije pretočio u esej objavljen u španjolskim novinama »El Pais«.

Je li se tragedija mogla izbjeći? Pitanja su to koja su nakon gotovo šest desetljeća od havarije privukla Nildu Lazzo Kurtin, koja je na temu »Tragedija M/B Petar Zoranić« obranila seminarski rad iz kolegija Zaštita od požara, na Odjelu sigurnosti na radu Specijalističkog diplomskog stručnog studija Sigurnosti na radu na riječkom Veleučilištu. U radu je objavila i kompletan »Experts Report« u kojemu je stručno međunarodno povjerenstvo obrazložilo rezultate svoje ekspertize nesreće, a do dragocjenih je informacija došla i kroz razgovor s jednim od zadnjih živućih članova posade »Petra Zoranića« koji je preživio nesreću, časnikom stroja Srećkom Đuranovićem. Ova rođena Velolučanka, koja već dugi niz godina živi i radi u Rijeci, četiri je mjeseca pripremala, istraživala i prikupljala podatke za svoj rad, pokušavajući otkriti sve dotad nepoznate pojedinosti kako bi došla do traženih odgovora. Ipak, neki detalji iz ove pomorske tragedije zauvijek će ostati obavijeni velom tajne jer na zapovjednom mostu »Zoranića« i grčkog tankera nitko nije preživio. Može se samo nagađati zašto je »World Harmony« plovio krivom, azijskom stranom Bospora, našavši se tako na ruti »Zoranića« i zašto nitko na zapovjednom mostu tog grčkog tankera praktički do posljednjeg trenutka nije shvatio i reagirao na upozorenja sa zadarskog tankera.

Foto Sergej Drechsler

– Uopće nema govora o tome tko je kriv za nesreću, o tome nema diskusije. »Petar Zoranić« dolazio je uz azijsku obalu, po svojoj lijevoj strani kako nalaže pomorski pravilnik, a imali su na mostu i turskog peljara. Znači, sve po pravilu. Bila je vedra, zimska noć i dobra vidljivost, međutim, kako su taman provirili iza jednog rta, nisu mogli na dovoljno velikoj i sigurnoj udaljenosti primijetiti da Grk dolazi po njihovoj strani, i to velikom brzinom. Unutar Bospora bilo je dozvoljeno ploviti brzinom do 10 milja, bez obzira niz ili uz struju. U izvještaju piše da je »Zoranić« mogao ploviti 5 do 6 milja maksimalno, a Grk je vjerojatno plovio brzinom većom od 10 milja, što se navodno nije moglo dokazati, kaže Nilda Lazzo Kurtin.

Gigantska havarija

Unatoč neospornoj krivnji grčkog broda i »Zoranić« je, doduše, jednim malim dijelom proglašen krivim. Pomorsku nesreću istraživala je četrnaesteročlana komisija koju su činili stručnjaci za pomorsko pravo i havarije te stručnjaci pomorskog osiguranja iz Turske i ondašnje Jugoslavije. Trinaest je članova glasovalo za to da je »World Harmony« kriv za nesreću 97 posto, a tanker »Petar Zoranić« samo 3 posto. Međutim, jedan član komisije glasovao je da je tanker »Zoranić« kriv 87 posto, a »World Harmony« 13 posto. Ispostavilo se da je to bio čovjek grčkog brodovlasnika Niarcosa.

3864057

– Ono što je zanimljivo u cijeloj priči jest činjenica da je »Zoranić« bio brod jedne socijalističke države, a »World Harmony« privatni brod, grčkog privatnog kapitala. Oba broda su bila osigurana kod Lloyda. Veći novčani gubitak je imao Grk jer u jednoj socijalističkoj zemlji, vjerojatno se povodilo time, »narod će platiti« štetu, ističe Nilda Lazzo Kurtin, koja i taj mali, relativno minoran postotak krivnje koji je pripisan »Zoraniću« smatra velikom nepravdom jer, prema njezinom mišljenju, zapovjednik i posada zadarskog tankera ni u čemu nisu pogriješili.

– Iako su sa »Zoranića« pokušali sve učiniti da izbjegnu sudar kad su uočili grčki tanker, pomoći nije bilo. Trubili su, išli još više lijevo kako bi oslobodili prostor za manevar, ali »World Harmony« je jurio prema njima kao duh, bez peljara i krivom stranom, priča Nilda koja je uvjerena da je grčki tanker, ta grdosija od 32.000 tona, zasigurno plovio brzinom većom od dozvoljene s obzirom na činjenicu da je pramcem ušao čak 14 metara u trup »Zoranića«.

3864052

– Bila je to havarija gigantskih razmjera i zapravo je pravo čudo da je dvadeset i osam članova posade sa »Zoranića« kao i dvije žene koje su bile na brodu, supruge pomoraca, preživjelo. Uzrok takvih razmjera havarije krio se u činjenici da je »Zoranić« lako zapaljivi kerozin prevozio u pramčanim tankovima dok se dizel nalazio u sredini i u tankovima na krmi broda. Kada se grčki brod zario u desni pramac »Zoranića«, trenje željeza o željezo prouzročilo je iskrenje i momentalno je došlo do eksplozije. Da je kojim slučajem bilo obrnuto, da je u tankovima gdje je bio smješten kerozin bio sporogorući dizel, ne bi se dogodila ovakva katastrofa. Možemo samo zamisliti taj pakao koji je nastao od smrtonosne kombinacije gotovo 25.000 tona goriva, kad se sve to izmješalo, te eksplozije koje su potresale brod, te vatrene kugle i mrlje koje su se razlile po tjesnacu, nošene vjetrom i jakim strujama, pokušava dočarati svu tu strahotu naša sugovornica.

Spasonosna pošta

Tanker »Petar Zoranić« na svoju je fatalnu plovidbu krenuo iz gruzijske luke Tuapse, iz koje je put Hamburga isplovio 13. prosinca, nakrcan s 12.065 tona lako zapaljivog 90-oktanskog benzina i 11.330 tona dizelskoga goriva. Zapovjednik Ante Sablić mnogo je puta prije prošao kroz Bosporski tjesnac, ali se kao iskusan i odgovoran pomorac pridržavao svih propisa i nije mu na pamet padalo da tjesnac prođe bez ovlaštene osobe, takozvanog pilota. Sat iza ponoći, 14. prosinca, »Zoranić« je doplovio u Bospor, a na karantenskoj postaji Bujukdere na zadarski se tanker ukrcao turski peljar.

3864054

– Na »Zoraniću« se dogodila jedna sretna okolnost koja je većini spasila život. Par minuta poslije 2 sata brodski je agent došao na tanker te posadi podijelio pisma iz domovine. Pisma su zapravo trebali dobiti tek u Hamburgu. Radosni su pomorci s nestrpljenjem čitali poštu koja im je netom prispjela. Tako je velika većina posade bila budna i to je mnogima spasilo život, kaže Nilda Lazzo Kurtin.

Prema kasnijim rekonstrukcijama nesreće, »Zoranić« je mirno plovio uz azijsku obalu Bospora, poštujući propise o plovidbi u tjesnacu. Sve je teklo mirno do trenutka kad je 4,5 milja sjeverno od Istanbula, bočno od mjesta Khanueh, na radaru zamijećen veliki brod koji je izravno sjekao kurs zadarskog tankera. Bio je to »World Harmony« koji je prazan, ali pun zaostalih plinova u tankovima od prethodnog putovanja plovio u Crno more, prema Novorossijsku. Istraga je poslije potvrdila da na grčkom brodu, na kojem se nalazilo 40 članova posade i jedna ženska osoba, supruga jednog mornara, uopće nije bilo peljara. Od Grka, spasilo se njih tek dvanaestero.

Na »Zoraniću« su se odmah oglasile snažne sirene upozorenja. Zadarski je tanker upozoravao da skreće ulijevo, još bliže azijskom kopnu, kako bi grčkom tankeru ostavio više prostora za manevar. No, odgovora nije bilo.

3860201

U 2.40 sati, kod Kanlice, pramac velikog crnog tankera silovito se zabio u desnu pramčanu stranu »Zoranića«, ravno u tank s visokooktanskim benzinom. Istog trenutka strahovita eksplozija odjeknula je morskim prolazom između azijskog i europskog dijela kopna, pretvorivši praktički cijeli Bospor u golemo plamteće more. Vatra i eksplozije proždirale su »Zoranića« i »World Harmony«, na kome su eksplodirale benzinske pare u tankovima. Oba broda bila su onesposobljena za samostalnu plovidbu, a vjetar ih je nosio prema obali. Prijetila je opasnost da udare u skladišta nafte, ali se srećom to se nije dogodilo. Svi istanbulski vatrogasci i vojska su intervenirali, no nisu uspjeli spasiti kuće kamo je otplovio »World Harmony« koji se nasukao u zaljevu Beykoz gdje je oganj, zabilježili su kroničari, zahvatio drvene kuće.

Istraživanje nepoznatog

Pitali smo Nildu Lazzo Kurtin što ju je ponukalo da se posveti i istraži baš slučaj tankera »Petar Zoranić«.

– Oduvijek su svi moji u familiji bili vezani uz more. Moj je otac navigavao i imao je prijatelje koji su bili na »Petru Zoraniću«, tako da sam odrasla s tim sjećanjima što se događalo, ali i svega ostalog što se može dogoditi na brodu. Mogla sam za svoj rad istražiti i obraditi bilo koji »few minutes to disaster«, odnosno prometnu nesreću u svijetu, primjerice požar u tunelu Mont Blanc ili nešto slično. Međutim, sve me vuklo prema slučaju tankera »Petra Zoranića«, ta želja da osobno istražim i saznam sve što se oko te tragedije ne može naći na Googlu. U tome sam imala veliku i svesrdnu pomoć ljudi iz Tankerske plovidbe, kojima još jednom zahvaljujem na suradnji. Kada sam došla u Zadar, u sjedište Tankerske, pred mene su stavili 13 registratora. Tijekom svog rada, impresioniralo me što je »3. maj« tada radio. Evo, u Hrvatskoj smo gotovo 30 godina nakon Domovinskog rata, a nekako, kao da smo još uvijek u njemu. Riječko brodogradilište te je 1959. godine, svega 15 godina nakon Drugog svjetskog rata, radilo najsuvremenije, najsofisticiranije brodove toga vremena. Hrvatska je tada imala inženjere, projektante, kompletne resurse i brodogradnju među najjačima na svijetu. Duša me boli kad vidim gdje smo to danas i na što su se sveli naši nekadašnji brodarski i brodograđevni divovi. Znate li da je korčulansko brodogradilište »Greben« prvo u svijetu proizvelo negorivi čamac za spašavanje na svijetu i da se upravo po toj licenci i dandanas proizvode čamci za spašavanje? Na mojoj Korčuli, tom otoku s 18.000 duša, nekad su poslovala dva brodogradilišta, »Greben« i »Leda« te dvije brodarske kompanije, nekadašnja Dalmatinska i Mediteranska plovidba, koji su bili poznati po cijelom svijetu. Danas ih više nema. Radila sam donedavno u firmi koja je u sklopu svoje grupacije bila vezana za brodogradnju. Bilo nas je oko tisuću, ali je krah naše brodogradnje strahovito smanjio taj broj zaposlenih, a kompletna metalna industrija Hrvatske bačena je na koljena. Duša me boli kad vidim gdje smo se doveli jer, po meni, osim prirodnih nepogoda, čovjek je taj koji je uzork svih nesreća i nevolja drugog čovjeka, zaključuje naša sugovornica.

Posada se spašavala skakanjem u more. Međutim, to nije bio konačni spas jer su im prijetile samo nove pogibelji. Bili su to otoci zapaljene tekućine oko broda, koji su se brzo i nepredvidljivo širile i spajale, nošene jakom strujom i vjetrom. More je bilo hladno, oko 10 stupnjeva Calzijusa, zbog čega su morali što prije stići na suho, da se ne bi pothladili, a sve to još su dodatno otežavale morske struje koje su u ovom tjesnacu vrlo snažne.

Dogorjele svijeće

Onesposobljeni »Petar Zoranić« plutao je nošen vjetrom i morskom strujom k obali Selvir Burnu. Udario je pritom još i u turski putnički »Tarsus«. Dvojica turskih carinika koja su poginula bila su na tom brodu.

Naša sugovornica, Nilda Lazzo Kurtin ukazuje da je moguće da je upravo turski kruzer, koji je bio potpuno osvijetljen, indirektno pridonio ovoj tragediji.

– Na dijelu obale gdje se dogodila havarija, s desne strane bio je novi brod »Tarsus« koji je, potpuno osvijetljen, bio na sidrištu pred brodogradilištem. Bio je na sidrištu i opremao se za krstarenje. Jedna od pretpostavki bila je da je kapetan grčkog tankera zamijenio svjetla tog putničkog broda za svjetla od kopna i tako se približio previše azijskoj strani tjesnaca, navodi Lazzo Kurtin.

Je li se ova užasna tragedija mogla izbjeći, pitamo je.

– Ljudski je faktor prouzročio ovu, dotad neviđenu pomorsku tragediju u kojoj je postojao i čitav splet nesretnih okolnosti. Naprosto, sudbina ili, kako stariji ljudi kažu, u datom se momentu na istom mjestu našla grupa ljudi kojima je baš tada dogorjela svijeća. Nemojmo zaboraviti ni da govorimo o, zapravo, samim počecima prijevoza goriva pomorskim putem. Strašno se puno otad promijenilo na unaprijeđenju sigurnosti plovidbe i zaštiti od požara, ali upravo zbog ovog ljudskog faktora zbog kojih je pedeset i troje ljudi izgubilo život tog kobnog 14. prosinca 1960. godine, slučaj tankera »Petra Zoranića« mora biti trajna opomena mladim generacijama i ne smije se zaboraviti, zaključuje Nilda Lazzo Kurtin.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.