Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: °
Sutra: ° °
20. listopada 2019.
Kinematografija sjevera

Dragan Rubeša o novom islandskom filmu: Halla i Inga nemaju vremena za suze

Dragan Rubeša o novom islandskom filmu: Halla i Inga nemaju vremena za suze
Dragan Rubeša o novom islandskom filmu: Halla i Inga nemaju vremena za suze
Autor:
Objavljeno: 23. rujan 2019. u 7:08 2019-09-23T07:08:19+02:00

Tsunami islandskog filma na bjelosvjetskim festivalima polariziran je na aktiviste poput Benedikta Erlingssona (»Halla ide u rat«) i Grimura Hakonarsona (»The County«), te autore poput Hlynura Palmasona (»Bijeli, bijeli dan«) u kojem Keaton susreće Kiarostamija na isti način kao što se i bijelo nebo u njegovu prosedeu spaja sa snježnim krajolicima, a granica raja i zemlje postaje sve nevidljivija, kad mrtvi počinju komunicirati sa živima.

Tako to kazuje islandska poslovica koja se referira na autorov misterij i ambivalentne emocije. Iako je Palmasonov komad premijerno prikazan u kanskom »Tjednu kritike«, a koji će večeras moći vidjeti i publika Art-kina u sklopu »Motovuna u Rijeci«, prije svega film o težini žalovanja, ali i melankolični komad o ljubavi i mržnji garniran humorom bez smijeha u kojem konstantno potisnuto nasilje upijaju sirovi islandski krajolici. Jer, da bi savladao bol, Palmasonov stari Islanđanin ima dvije mogućnosti – likvidirati suparnika ili vječno roniti suze.

Mliječni monopol

Na isti način i novi komad Runara Runarssona (šifra: »Jeka«) koji smo ljetos vidjeli u Locarnu, priziva Kiarostamijev »24 Frames«, ali i estetizirane tabue Roya Anderssona (šifra: »O beskraju«). Sada su u igri ni manje ni više nego božićnih »56 Frames«, svedenih na gotovo sociološki diskurs, u kojima se njihovi akteri izgubljeni u iću i piću umaraju od praznika, usamljeni sjede ispred TV ekrana, promatraju more, nestrpljivo čekaju otvaranje poklona, svađaju se i zaljubljuju, pokazuju svoju dobru i lošu stranu. Poput Anderssonovh zombija, sve se svodi na rigoroznu geometriju pomno razrađenog mozaičnog kadra, čija fiksna kamera promatra vanjske i unutarnje islandske krajolike.

U jednoj od ranijih autorovih scena, djelatnik pogrebnog poduzeća otvorit će lijes koji otkriva beživotno anđeosko tijelo dječaka. Tada će se oglasiti pogrebnikov mobitel na koji mu se javlja njegov sin. Život i smrt. Ubrzo upoznajemo usamljenog muškarca koji je u mikrovalnoj pećnici podgrijao božićnu večeru. Dvije bolničarke u kolima prve pomoći koje tješe narkomana. Čistačicu muzejskog odjela prepariranih beštija, koja se u suzama suočava s bivšim mužem, koji je odveo njihovu djecu na božićne praznike, kao što je to učinio i lani. No koliko god Runarsson priziva Anderssonove naracije, one puno duguju i Norvežaninu Bentu Hammeru. Iako je autorov montažer Jacob Secher Schulsinger, koji je surađivao s Von Trierom, ali i s Rubenom Ostlundom (šifra: »Kvadrat«). A soundtrack uključuje i bivšeg člana Sigur Rosa Kjartana Sveinssona.

Za razliku od tih gubitnika, Halla i Inga nemaju vremena za suze. One su krenule u rat. Halla je u islandskom tisku opisana kao »ekoteroristkinja«, dok strijelom gađa kretenske dronove, uništava dalekovode i ratuje protiv energetskih korporacija koje siluju njene vulkanske krajolike. Iako je Hallin rat za očuvanje ekosistema imun na mistifikacije i njene su geste krajnje konkretne u žanrovskom spoju akcijskog filma, groteskne komedije i etno mjuzikla koji bazdi na Kusturicu, ali i ekscentrični krik protiv društvene kontrole. Čak i kad majčinstvo dovede u pitanje njenu ekološku misiju. S druge strane, Hakonarsonova heroina Inga (glumi je Arndis Hronn Egilsdottir kao nekakav islandska varijanta Olivie Coleman) ratuje protiv monopola islandskih mljekarskih zadruga. Jer, kažu da je ovčarstvo za dečke, a mljekarstvo za djevojčice. Potonje inkarnira mljekarska farma u fiktivnom Erpsfjoduru koju vode Inga i njen muž.

Amazon i turizam

Djeca su ih napustila u potrazi za egzistencijom. Sve se svodi na razgovore o Amazonu (globalizacija) i vikendicama (turizam). Nije dakle pitanje hoće li se njihova farma zatvoriti, nego kad će se to dogoditi. Iako trauma postaje inicijator Ingine akcije, kad ona kreće putem Facebooka u rat protiv lokalnog mljekarskog kartela/zadruge, inkarniranog u njenom moćniku Ejyolfuru i njegovu jednako moćnom terencu marke Mercedes, koji priziva islandskog premijera Sigmundura Davida Gunnlaugssona, člana islandske Napredne stranke (Hakonarson je prevodi kao »Agrarnu partiju«), nešto poput islandske varijante našeg Tolušića, koji je nabildao listu euroskeptičnih populista. S tom razlikom što je koalicija prvog spomenutog otišla kvragu otkrićem njegovih računa u egzotičnim poreznim oazama, kojima se bavi najnoviji Sodergberghov komad (šifra: »The Laundromat«).

Ali mlijeko i gnojivo nisu jedini proizvodi koje kontroliraju islandske zadruge, već je riječ o supstancama koje im Inge u akciji građanskog neposluha (doslovno) baca u lice. Tako će mlijeko istuširati fasadu lokalne zadruge, a uvezeno gnojivo okončati na robusnom ljigavom terencu njena korumpiranog monopoliste. Dobili smo nešto poput feelgood spoja #MeToo naracija i mljekarske verzije Franka Capre. U filmu u kojem Hallin džemper s nordijskim dezenima zamjenjuje trliš Inge, zviždačice dobrih namjera. Umorne od robotiziranih operacija koje tjeraju njenu farmu da proizvodi što više mlijeka.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.