Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 11° 1
Sutra: 11° 11° 1
14. prosinca 2019.
Život kao reality

'J*bo vas jezik': Frida Šarar ili kako se postaviti prema prosjeku dok si Srpkinja u Rijeci

Foto Roni Brmalj
Foto Roni Brmalj
Autor:
Objavljeno: 17. lipanj 2019. u 7:39 2019-06-17T07:39:46+02:00

Frida piše pjesme, blogove, društveno-angažirane postove, postavlja tekstove i fotke, odnosno videoklipove iz života na društvene mreže i cijelo vrijeme se igra konceptom privatnosti. Ima i bend koji obećava

Ima tih ljudi koji u nekim, a neki od njih i u mnogim, aspektima svojih života postižu vrijednosti veće od prosjeka. I eto nas već u problemu početne definicije: što su to aspekti života, što su u njima vrijednosti, kako ih kvantificirati i, konačno, što je to prosjek? Odgovor je, dakako, u subjektivnosti, u oku promatrača koji će onda probati baciti svjetlo na rečeni život, ne bi li na neki način ovjerovio svoj stav te ga sam »opipao« u društvenom kontekstu.

Za Fridu sam čuo, ima tome već i 10 godina. Do mene je došlo nešto njenih pjesama, za koje sam tada smatrao da su sasvim dobre, plod zrelog i artikuliranog pjesničkog glasa. No bilo ih je svega desetak. Tada je bilo jasno samo to: žena sasvim dobro trči na 100 metara pojedinih pjesama, no može li odraditi maraton zbirke? Može li zadržati fokus i ne rasplinuti se? To nisam znao.

U sljedećih desetak godina Frida je doselila u Rijeku, postala Šarar, supruga Ivanova, rodila dijete (sve će to biti važno i za ovaj tekst, vjerovali ili ne), objavila tu knjigu pjesama, ali bila začetnikom i još nekih inicijativa, projekata, ulančanih akcija koje su je prometnule u glavnoga aktera ovoga teksta.

On je, tekst, ujedno i ovjerovljen Fridinom pojavom, koju susrećemo, nipošto slučajno, u njenom stanu, u njenom kontekstu.

- Ja sam ti žena s kauča – reći će mi autoironično i obrambeno dok se još uvijek privikava na činjenicu da je novinarska ekipa Novog lista došla k njoj službeno o nečemu razgovarati.

U stanu nismo slučajno, zato što je on dio jednoga koncepta koji možemo radno nazvati »Fridin život kao reality show«. No nećemo krenuti njime; krenut ćemo zbirkom, da bismo dali što je moguće veću šansu i ovjerovljenje konceptu koji okuplja ovaj tekst.

Halter ego

Knjigu je pod odličnim naslovom »Halter ego« objavila izdavačka kuća VBZ, a njeno predstavljanje, inače odlično zamišljeno i izvedeno, upriličeno je na nesvakidašnjem za to mjestu – klubu Život – u kontekstu VBZ-ova sajma Vrisak. Predstavljanje knjige ujedno je lansiralo i prvi muzički singl bračnog para Šarar, što je dio pak drugoga koncepta o kojem će ovdje biti riječi. No ne još; prvo poezija.

Valja pritom krenuti od jedne pjesme koja je napravila pravi kuršlus u regiji. Vjerojatno je znate, ili ste za nju čuli, ako u posljednje vrijeme niste spavali na internetskim/društvenomrežnim ušima.

Pjesma se zove »Jebo vas jezik«, i ide ovako: »nemoj da je nekome/palo na pamet da mi kaže/kojim jezikom da govorim./ja sam kruševljanka./babe su mi se rodile i udale/u istom selu./govorim kosovsko-resavskim dijalektom/koji je iskvaren/životom u beogradu./ja sam beograđanka./u ličnoj karti mi piše vračar./petnaest godina sam provela u tom gradu./tamo mi živi marta./moj beogradski govor vonja na čarapane./ja sam riječanka./došla sam ovde i rodila hrvata./muž mi je hrvat./on često govori srpski./naš mali sin za ručkom vikne »mrkva, bre!«/mrkva je kraće nego šargarepa./zaljubila sam se u hrvatske reči/još kad sam gledala smogovce./išla po kući i pozdravljala mamu/sa »bok stara«./za mene jezik nikada nije bio/nedodirljiv i svet./moj jezik je topao i živ,/potpuno pitom, spava mi u krilu./moj jezik je moj, a ne vaš./oblikovao ga je moj život,/moje babe, muževi i sin./jezik mi nisu dale države i institucije./nisu mi ga zadale akademije./ne determinišu ga daleki kanoni./ja sam jezik./i govoriću kako mi se prohte./ne bojim se jezika, niti mu se klanjam./ljudima je jezik nešto daleko i strašno,/sistem u ime kojeg su spremni da mrze./bog kojem se klanjaju/ti nepismeni ljudi,/profesori i pisci,/ceo život proveden u čitanju i pisanju,/a jezik im se nije približio ni korak./čeprkaju po njemu iz daleka,/kao deca po mrtvom štakoru/uz pomoć dugačkih štapova./govore meni kako da govorim./moj jezik isparava iz tela./miriše samo na mene./i niko mu neće postavljati pravila/koja iz mene isključuju/babe, muževe i decu,/a svode me na države i nacije./jezik nema oblik nacije./ja nemam oblik nacije./imam oblik sebe./jezik je moj.«

Iz ovoga je jasno nekoliko stvari. Frida, kojoj je jezik jako važan u artikuliranju svoga značenja, govori amalgamom temeljno srpskoga jezika, pa ćemo mi u Novom listu to poštovati i u njenim izjavama. Time ćemo ujedno naljutiti one kojima ova pjesma ide na jetra, a koji misle da bi u Hrvatskoj Srbi imali govoriti isključivo hrvatski (takve ih stvari ne smetaju toliko kad su u pitanju druge nacije, naravno).

Jasno je, dakle, da ova pjesma artikulirano iznosi svoj temeljni antinacionalistički stav; ona brani pravo na jezik kao život, a ne kao smrt klanjanja (onim) konvencijama koje služe kao smokvini listovi za šovinizam, isključivost bilo koje, a najčešće nacionalističke prirode. Pitam Fridu što se tu dogodilo, kako je to cijela regija pukla na jednoj pjesmi.

- To je bilo par dana pre promocije knjige. Napisala sam tu pesmu revoltirana jer celi život sam govorila drugačije i bila neki autsajder, izrod, pa sam konačno došla ovde, gde pričam kao Srpkinja. Ne mogu reći da sam imala neprijatnih situacija, ali osećaš tu tjeskobu drugačijosti tvog jezika, nije to svejedno. Okidač za pesmu bila je žena koja mi je pisala nakon mog posta o tome kako se na hrvatskim radiostanicama ne emituje muzika ne ekavici i kako mene treba da bude sramota što živim u Hrvatskoj i pričam srpski. I onda sednem i napišem tu pesmu u kojoj želim da se obračunam sa svetom, da ću pričati kako ja hoću, da neću robovati jeziku.

I sad, ja to objavim, iz ličnih motiva, međutim desi se najveće ludilo ikada. Prije par meseci imala sam taj post o narodnjacima, kad je umro Šaban Šaulić, pa sam mislila da nema šanse da se ponovi ta priča. I to je bio post o Šabanu, a ko ne bi hteo to da čita. Ali ovo je pesma o jeziku. O jeziku, pa koga to zanima, i još pesma! Ali onda je krenulo, i shvatila sam da to neću moći pratiti. Na kraju, kad sam radila proračun šerova, shvatila sam da je ta pesma napunila Marakanu. Pa me onda zovu izdavači, javljaju mi se s HRT-a da bi snimali dokumentarac itd., a povod je bila samo ta pesma. Ludo, ha – pita nas Frida, na što se ne možemo ne složiti.

No poezija, ova barem u knjizi, imat će vjerojatno nešto skromniji doseg, onako kako to uostalom poeziji, koja voli margine, i dolikuje. Knjiga je dugo nastajala, još dok nije bila uopće ni ideja knjige, koja je zapravo okupila izbor iz Fridina ukupnog opusa, ili barem onog od granice od 17 godina. Znam da se Frida dugo opirala uopće ideji objavljivanja knjige, no na kraju je uvjeravanje urednika Drage Glamuzine presudilo i knjiga je konačno bila vani.

Blog i društvene mreže

Pitam Fridu je li zadovoljna njome i je li se što promijenilo u njenom pisanju nakon objavljivanja, ima li osjećaj da je zatvorila jedno poglavlje pa da može otvoriti novo.

- Knjigom sam prezadovoljna, ali nije ona uticala na to kako se osećam ili menjam način na koji pišem. Valjda je tu prije neko odrastanje, sazrevanje, što menja teme o kojima pišem. Kad sam bila mlađa, mnogo više sam dramila, bilo je ljubavnih pesama, a sad me ljubav kao tematika ne zanima. Pišem o braku, o razmiricama, o smrti, starenju, gubicima, o roditeljstvu. Mislim da ću još puno pesama da napišem sinu, jer to je nešto što se meni trenutno dešava. Pišem samo o svojim emocijama, mojoj realnosti – kaže Frida, koja svoje tekstove, pri čemu ne samo poeziju, nego i društveno-angažirane dulje ili kraće tekstove objavljuje što na društvenim mrežama, što na blogu. Za početak me zanima blog.

3321015

- Blog sam nedavno otvorila, nakon što sam objavila knjigu. Dugo sam imala odbojnost prema tome, jer kad si bloger pišeš s namerom da je to unapred forma s porukom, a ja sam dotad po društvenim mrežama pisala spontane misli i nisam to brendirala. Ali kad sam videla koliko ljudi na inernetu pita za knjigu ili hoće da čitaju što ja pišem u tom mom »rialiti šou«, gdje pišem o Borisu, svađama sa Šararom i slično, odlučila sam da ga otvorim – kaže Frida.

Što se društvenih mreža tiče, Frida je tu pionirka i jedan od prvih utjecajnih njihovih korisnika. Kraljica Twittera svojedobno čak. No kako kaže, koliko god da ih voli, one za nju nisu fatalne.

- Nisam od njih zavisna. Ja danas mogu da budem, a sutra mogu i da odem. Tako mogu da zatvorim i da otvorim Twitter. Ali znam da neću više nikad da budem Kraljica Twittera, jer Twitter se promenio, ja sam se promenila. Nisam spremna ni toliko vremena tamo da provodim. To je jedna masovna mreža, a ne intimna, kako je bilo kad smo počeli. Mnogo mi je ugodnije, možda zato što sam omatorila, na Facebooku – govori Frida, koja je svoga sadašnjeg muža »upoznala« upravo na Twitteru.

Pravo je sada vrijeme za taj famozni »Život kao rialiti šou«, Fridino javno izlaganje vlastite intime, u formi lajt društvenoangažiranog aktivizma, no prepunog supruga Ivana, sina Borisa, kućnih, lijepih i manje lijepih situacija koje onda neki, dakako, tumače kao čisto prostituiranje intime. Čak i Fridina najbolja prijateljica.

- Pa mene je ona blokirala, jer je nervira što toliko privatnosti iznosim i ne želi to, a s druge strane prati moj blog i to jeste njen fazon, to odobrava – kaže Frida.

I sve se to razotkrivanje događa u eri GDPR-a i povećane paranoje oko mogućnosti narušavanja privatnosti. No Frida je pritom rezolutna: ona svoju privatnost ne doživljava kao nešto što se ima skrivati, jer ona nema što kriti, ni moralno ni ikako drugačije. Dakako, svjesna je i mogućnosti da joj sin zamjeri što je iznosila toliko njihove intime, ali u eri reality showa to se sve stubokom mijenja. I dalje me zanima što ona zapravo ima od toga.

- Meni je internet jedan poseban svet, jedna realnost koju ja kreiram. Tu ja držim stvari pod kontrolom. Možda moj internet i nije toliko dokumentaran koliko se čini. On je možda onakav kakav bih ja htela da je svet, ili moj život. To i dalje ne znači da se ja sad foliram da sam neko drugi. Ono što se meni čini lepim, to može biti i svađa, i ako mi je tako nešto lepo i ima neku poetiku, ja ću to da objavim. Evo, rekla sam ti već, moja najbolja drugarica nije razumela kako sam ja fotkala sebe kako plačem.

Ali ja sam plakala, posvađala sam se sa Šararom, gadno, pa sam tamo onda legla na pod i ridala pola sata. Onda sam se pogledala i bila sam sva razmana od maskare i bilo mi je to lepo. I fotkala sam se, stavila to na fejs i objasnila kako smo se svađali. I tad će ona: »Pa ti nisi normalna! Pa šta ti to znači? Ovo je pornografija emocija...« Ali zašto bismo kačili samo lepa osećanja, zašto je samo osmeh pred objektivom iskren, a plač nije – pita se Frida i odgovara svojim društvenomrežnim, internetskim životom.

Fotografije i glazba

Jedna od Fridinih aktivnosti koje, u duhu naše početne premise o iznadprosječnosti, ona radi sadržajno i spomena vrijedno, tiče se fotografiranja. Danas, kada smo svi fotografi, jer fotoaparati su integrirani u ključne naprave modernoga doba, dobru je fotografiju sve teže izolirati u moru isprazne fotografomanije. Jedan od lijepih koncepata na koje se u tom moru ipak može naići neobavezne su i nepretenciozne Fridine fotografije fasada i prozora/balkona na kojima se suši odjeća. Jedan je to od onih momenata na koje vam je netko tebao svrnuti pozornost da biste znali da ste to već primijetili.

3321014

Zanimalo me kako je to počelo.

- Ja imam ovu zgradu preko puta i to je tu počelo, u ovom stanu, i ta zgrada ima neku neverovatnu fasadu, koja je užasno fotogenična, ovako sva hrapava, siva, pomalo morbidna, baš izgleda kao neka distopija i ima taj raspored prozora i roletni kao neki Tetris, u kojem se stalno dešava nešto drugo. Da mogu, samo bih tu zgradu slikala i napravila izložbu o njoj. Moju prvu i omiljenu fotku koju sam napravila zovem Summertime sadness, gde s te fasade vise kupaći kostimi s nekim plavim palmama. Tako je to počelo. Razmišljajući šta me privlači da to radim, shvatila sam mi je zapravo privlačno to što ljudi nesvesno izbacuju svoju intimu vani, ne razmišljajući o tome, dakle gaće, čarape, posteljinu.. i svi mi to vidimo – kaže Frida, pa na pitanje ima li želju napraviti izložbu, odgovara da bi to voljela, ali da još nema dovoljno materijala. No radit će na tome.

Posljednji koncept koji bi ovdje trebalo istaknuti tiče se muzike. Pod imenom Porno brak, Frida i Ivan Šarar su na njenom predstavljanju knjige lansirali u eter i njihov prvi glazbeni singl, za koji je ona napisala tekst, a pretežno on muziku. Singl je tekstualno fino balkanski sirov, a muzički upakiran u fini elektro pop. Kad sam ga čuo prvi put, pomislio sam da je konačno izašao projekt koji bi mogao redefinirati pojam folka u kontekstu generacija odraslih na tzv. dobroj muzici.

Možda ne onako kako je Damir Imamović redefinirao pojam sevdaha, inkorporirajući u njega svoj pokušaj bijega od sevdaha u jazz pa onda povratak razmetnog sina u njegovo okrilje, jer ta redefinicija nije s ovoga svijeta, ali barem tako da ne ide u karikaturu ili ono famozno figa-u-džepu eksploatiranje cajka-momenta, koje se, kao, izruguje turbofolku, a zapravo mu se ulizuje.

Kad sam s tom idejom suočio Fridu, objasnila mi je da oni već sada imaju četiri singla, svaki potpuno drugačiji od drugoga.

- Te pesme su toliko različite da ćemo morati dobro potražiti nit koja bi ih povezala. Ali imamo i želju da napravimo neku pesmu koja bi... e, sad, ja bi volela da obradimo neki narodnjak, a Šarar bi voleo da ga napravimo, baš pravi. Ali ja bi neku obradu, jer ja pevam narodnjake i znam da ih pevam, imam te trilere, tako da bih uzela neki klasični narodnjak, samo bih možda napravila malo drugačiji aranžman, ali Šarar bi da baš od temelja pravimo novu pesmu. Ali sigurno imamo u planu nešto od toga – kaže Frida, napominjući da bi sredinom ljeta trebao izaći sljedeći singl, onda najesen treći, i četvrti pred Novu godinu.

Što se tiče nastupa, Frida ih se grozila do predstavljanja zbirke, ali sada je sve malo lakše. No ipak svjesna je da opreza treba biti.

- Ma nećemo to sad da forsiramo, jer je glupo da sada guramo samo tu jednu pesmu. Malo moramo staž da steknemo. Ja sam ti kao pevač potpuni amater, niti sam išla u neku školu pevanja niti se time bavim. Ja jesam pevala uvek, par puta i u kafani; svaki put kad mi se ukazala prilika da uzmem mikrofon pevačici, a jednom sam čak i zaradila bakšiš - kaže Frida, na što dodajem da ako uz to još izađe i u križaljci, može reći da je uspjela.

- Pa Šarar je izašao u križaljci, a ja sam dobila bakšiš. I to ti je taj Porno brak! - točno zaključuje Frida.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.