Pod prijetnjom otkazivanja punomoći odvjetnika Veljka Miljevića, Zdravko Mamić otkazao je najavljenu konferenciju za novinare iz svoje stalne baze u Međugorju koje je već izvjesno vrijeme njegovo utočište u bijegu od hrvatskog pravosuđa.

Pitanje je koliko još. Osječki Županijski sud je, naime, prije nekoliko dana izdao nalog za raspisivanje tjeralice protiv bivšeg čelnika Dinama i, shodno tome, pokrenuo postupak njegova izručenja iz Bosne i Hercegovine.

Istodobno, Mamićev brat Zoran postao je sportski direktor Dinama! Ništa se, kad su Mamići u pitanju, ne događa slučajno. Kao državljanin Bosne i Hercegovine, Zdravko Mamić »preselio« je u svoju »drugu domovinu« neposredno prije negoli je u lipnju prošle godine na osječkom sudu nepravomoćno osuđen na šest i pol godina zatvora zbog izvlačenja oko 116 milijuna kuna iz Dinama.

Zoran Mamić (četiri godine i 11 mjeseci) i ostali osuđenici iz iste Uskokove optužnice (Ivan Pernar - četiri godine i dva mjeseca, Damir Vrbanović - tri godine) nisu imali potrebu bježati pred hrvatskim pravosuđem jer njihove vremenske kazne nisu »probile« granicu (pet godina) takozvanog obligatornog istražnog zatvora.

Iako je osuđen za isto kazneno (ne)djelo kao i brat Zdravko, Zoran Mamić još uvijek je slobodni građanin Republike Hrvatske pa doista nema formalno-pravnih akata koji bi priječili njegovu novu maksimirsku inauguraciju budući da, prema važećem Zakon o sportu, u hrvatskim sportskim udrugama ne smiju raditi jedino pravomoćno osuđene osobe!?

Koliko god nakaradno zvučalo da će sportsku politiku kluba promišljati isti čovjek koji ga je dokazano oštetio za 116 milijuna kuna, Zoran Mamić uvelike koristi blagodati, u hrvatskom nogometu već izvjesno vrijeme važećeg »Zakona braće«, u kojem se, od svih temeljnih načela suvremenog sustava ljudskih prava, najviše cijeni presumpcija nevinosti, pravni mehanizam što nalaže da je svaka osoba nevina dok joj se ne dokaže krivnja.

U slučaju Zdravka i Zorana Mamića, do pravomoćnosti jedne presude i okončanja novog sudskog procesa uslijed druge Uskokove optužnice koja Mamiće tereti da su s još nekolicinom osoba (Zdravkov sin Mario Mamić, Damir Vrbanović, Sandro Stipančić, Nikky Vuksan) organizirali zločinačko udruženje i sklapanjem fiktivnih ugovora između Dinama i više stranih tvrtki, odnosno ispostavljanjem računa o plaćanju nepostojećih usluga za transfere igrača, oštetili klub iz Maksimirske 128 za više od 144 milijuna kuna.

Svi su, naravno, nevini dok se ne dokaže suprotno. Ne samo da su Mamići nevini, nego su i pozvani p(r)ozivati vodeće državne autoritete (Andrej Plenković, Kolinda Grabar-Kitarović) ne bi li zaustavili pokušaj preuzimanja Dinama pojedinih osoba koje smatraju »nositeljima organiziranog kriminala u Hrvatskoj«.

Dok istodobno vodi sve (ne)izvjesniju bitku s hrvatskim pravosuđem i interesnim skupinama ljudi s ove i one strane zakona koji žele (za)vladati Dinamom, Zdravko Mamić iskoristio je posljednju priliku kontrole nad klubom postavljajući brata Zorana za sportskog direktora.

Pritom nije mario što je klub, koji je u njegovu odustvu konačno prodisao punim plućima, opet nepovratno izgubio imidž, a hrvatski nogomet postao teatar apsurda u kojem (nepravomoćno) osuđeni kriminalci od premijera i predsjednice traže da ih zaštite od kriminalaca!?

Koliko god besmisleni postali učestali međugorski monolozi Zdravka Mamića pod krinkom konferencija za novinare na kojima ga nitko ništa ne pita, šteta je što jučerašnja »pressica« ipak nije održana.

Sve upućuje da bi opet, ali u svojoj množinskoj izvedenici, zaživio čuveni Mamićev poklič: »Nećete, razbojnici!«. Do neke druge prilike, u Međugorju ili Osijeku, treba jedino definirati koga smatrati razbojnicima... One koji viču ili prozvane?