Čak je i javnoservilni servis s Prisavlja morao priznati »Zoran Milanović je vijest dana« i smjestiti ga u središnji Dnevnik prije HDZ-a koji je slavio 30 godina postojanja. Grinch se ukazao i odmah ukrao Božić vladajućim natjeravši i samog Andreja Plenkovića da do neba zavapi Kolindi Grabar-Kitarović neka se više izvoli kandidirati.

Nismo na velikom »come backu« čuli i vidjeli od Zorana Milanovića ništa spektakularno, nije to bio nastup za pamćenje, kao da mu je bilo pomalo neugodno pred novinarima što im se vratio, nije se osjećao kao riba u vodi, dvije-tri očekivane fraze, malo posipanje pepelom po vlastitoj glavi, nema više »šaraj, brate, malo šaraj«, godinice se ne daju sakriti, kao ni kilogrami...

Na zagrijavanju nije vozio Zoran Milanović svoj najprecizniji, niti najbrži krug, nije baš uspijevao mijenjati brzine iz prve, čak je zamuckivao i teško artikulirao neke svoje misli, što mu se u najboljim danima ni u ludilu nije moglo dogoditi, ali taj i takav Zoran Milanović za predsjedničku je utrku izborio »pole position«!

Osvojio je naslovnice, nema televizije ni radija koji svoje goste, bili oni dimnjačari ili akademici, ne pitaju hoće li na izborima podržati Milanovića, portali od nas traže odgovor »Kakav će predsjednik biti Z.M. – dobar, loš, zao«, društvene mreže komentiraju njegov slogan »Predsjednik s karakterom«, Hasanbegović ga optužuje da je pokrao vizualni identitet njegove stranke, analitičari zbore da je Kolinda u defenzivi, kladionice... Još jedino kladionice ne primaju uplate za tu političku igru na sreću krajem godine.

Zoran Milanović okupirao je cjelokupni medijski prostor svojim povratkom na javnu scenu, kakav god on bio u svom prvom nastupu i kakve god bile reakcije na njegovu kandidaturu, te postigao prvi cilj svake kampanje, otisnuti se prvim zaveslajem što dalje na izbornu pučinu.

Sada mirno može čekati prve rejtinge profesionalnih anketa te se posvetiti treningu ne bi li se vratio u staru formu. Bez obzira na Milanovićevih novih 15 minuta slave, nepravedno bi bilo zaboraviti i zapostaviti ulogu Davora Bernardića koji je odigrao presudnu ulogu u njegovoj nominaciji pokazavši svoje novo, pobjedničko lice.

Predsjednik SDP-a je u tom četvrtom mandatu koji mu je pao u krilo na EU izborima prepoznao priliku da se dočepa i kruške vlasti sljedeće godine na parlamentarnim. Iako je nakon tog uspjeha nestao iz javnosti, očigledno je umjesto samohvale pripremao teren za Milanovićevo lansiranje u orbitu, što nije bio nimalo lak zadatak.

Nije prošlo nezapaženo da na sjednici Predsjedništva SDP-a nije bilo najvećeg Milanovićevog oponenta i Bernardićevog mentora, utjecajnog potpredsjednika SDP-a Zlatka Komadine, koji i sada šuti kao zaliven.

Bernardić se morao postaviti beskompromisno prema Komadini, kao i prema političkom tajniku Davorku Vidoviću, ne želeći propustiti tu svoju win-win situaciju.

Naime, ništa bolje nije moglo pomiriti dvije suprotstavljene struje unutar SDP-a, od Milanovićeve kandidature. Tim potezom Bernardić ostaje neupitan predsjednik SDP-a do kraja mandata, kojem još ostaje da mirnim putem riješi pitanje suspendiranih članova Predsjedništva SDP-a, i ništa mu više ne stoji na putu čvrste kandidature za premijera.

Da Bernardić ne misli plandovati ovo ljeto već iskoristiti sinergiju povratka političke popularnosti SDP-a i to što sada »mečka igra ispred HDZ-ovih vrata«, kako bi to rekao Fred Matić, pokazao je i konferencijom za novinare na kojoj je progovorio i o akutnim problemima vrlo upitne turističke sezone, ali u prvi plan zasluženo istaknuo SDP-ovu gradonačelnicu Supetra Ivanu Marković.

Poruka da vremena nema za gubljenje te da je natječaj za buduće ministre i saborske zastupnike već sada otvoren, može Bernardiću donijeti samo potvrdu liderstva kako u SDP-u tako i u oporbi koja podržava Milanovića.

Na taj način Milanović i Bernardić zajednički su se otisnuli u nove političke avanture, doduše svatko na svom brodu, ali na istom kursu. Špagi su u moru.