Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 3° 1
Sutra: 3° 3° 1
11. prosinca 2019.
Na kraju krajeva

SINIŠA PAVIĆ Biti u strahu nikad nije bilo lakše

Ivo Cagalj/PIXSELL
Ivo Cagalj/PIXSELL
Autor:
Objavljeno: 1. rujan 2019. u 13:16 2019-09-01T13:16:51+02:00

Bio je to jednostavno blagoslov, makar je trebalo vremena dok se ta istina nije i osvijestila. Isprva, zadatak k’o zadatak, presica k’o presica, no kad čovjek ukuca ime Franko i prezime Grgić izbaci tražilica podatke koji fascinirati moraju i laika. Svjetskog prvaka u plivanju nismo imali sto godina, ako smo ikada. To što mu je 16, što je junior i što ono seniorsko zlato tek treba zaslužiti, nimalo ne kvari veselje.

Svjetski prvak na 800 metara, pa svjetski prvak na 1500! I to s vremenima od kojih boli glava, sa svjetskim rekordima, s rezultatima kojima je sam sebe činio bržim i boljim za desetak sekundi. Hm, vrijedno je svakog poštovanja, ali 16 godina!? Što od tako mladog čovjek uopće možeš čuti!? Bit’ će to, misliš, tek još jedna tiskovna konferencija u nizu za koje će novinari pitati ‘kako si se osjećao dok si se penjao na postolje’, a on će govorit da je bio ponosan, i iznenađen, i da su ga preplavila emocije, i da je čast plivati za svoju zemlju…. Samo, ovaj put je sve bilo drugačije.

Ovaj put za stol je, uz svog trenera, sjeo momak kojem se mane ne da naći. Skroman, posvećen onom što voli, elokventan, iskren, razuman, svjestan svojih godina i svoga uspjeha i to taman toliko da ga ne prebaci i da ostane na zemlji čvrsto i koliko treba da sutra i opet može zorom skočiti u bazen i tjerati sebe da bude još bolji. U zemlji u kojoj je težnja za boljim predmet podsmjeha, melem je vidjeti momka od svojih 16 koji samo želi biti brži i bolji.

Lako je, užasno lako bilo i jest, biti ljubomoran na Franka Grgića. S niti desetak godina više, a kamo li s dvadeset, ili trideset više, lako je biti malčice jalan na njegovu predanost. Ili na lakoću s kojim će za svog prijatelja i kolegu i sparing partnera Marina Mogića kazati da »njega nema bez mene, kao što mene ne bi bilo bez njega«, a onda ga i zagrliti htjeli fotoreporteri to ili ne. Sve se čini jednostavno, ma svejedno nije posve jasno ostarjelim cinicima kako to možeš trenirati još jače kad te zamor materijal stisne i kako možeš tako nonšalantno gledati na sve te ponude koje već stižu s najboljih američkih sveučilišta. Ma, Franku je, kaže, ovdje dobro. Dobro jer ovdje ima sve; ima trenera, ima sparing partnera, ima majku da mu napravi čokoladnu tortu, a bazen je bazen i ovdje i u Americi. Sve je jednostavno u tog momka, toliko da od puste jednostavnosti čovjek na prvu ne vidi koliko je finih slojeva utkano u kovanje ovog uspjeha. A utkane su barem dvije velike istine bez kojih uspjeha u nas vjerojatno u današnje doba i ne može biti.

Priča tako kaže kako je nakon pustih sportova u kojima se okušao i u svima bio dobar, Franko otišao put plivanja jer mu je majka kazala da je to najpametnije. Odnosno, reče mu ona kako u grupnim sportovima uspjeh ovisi o mali milijun sitnica, odnosa, rodbinskih i inih veza, dok si u bazenu sam. Tu je plivač i tu je štoperica i vrijeme na cilju koje ti nitko ne može ukrasti ni pobiti ni zanijekati. Možda i zbog toga Franko voli od starta krenuti oštro, odvojiti se da ga nitko ne napadne i onda tjerati po svom. Reći će, taktika je takva. Samo, više je to od taktike u današnje doba, dobar recept za bijeg od masovnog koji nas kani usisati prije nego li nas ispljune. Biti kao Franko Grgić, baciti se u svoju stazu pa plivati svojim tempom pomičući vlastite granice, a sve sa smiješkom na licu kakvog nose oni koji znaju što im je od života činiti, čini se jedino smisleno. Zato je gledati i slušati mladog prvaka s metra i pol razdaljine bilo blagoslovom koliko i bijegom od svega što nam zadnje vrijeme svakodnevica nosi.

Pobjeći u svoje male svjetove, to je jest rješenje makar privremeno. Krenuti, recimo, naokolo pa vidjeti što je to od murala i minijatura gradskim zidovima donio projekt »Okolo«. Stara fasada kad oživi, kad se na njoj nađe recimo portret kakvog dobroćudnog diva što se zaštitnički nad grad natkrilio, sve biva drugačije i ljepše. A ne treba puno; mudar netko da projekt smisli, umjetnik da zidove oslika i bjegunac koji će to voljeti vidjeti. I humanitarni brudeti što se kuhaju uz more, ili se igra briškula i trešeta, i to je veliko i to je bijeg u oazu koja pruža osjećaj dobra i koristi. Bježati ne da se može, nego se bježati mora, ako je iole pameti ostalo u glavi. U protivnom ostaje biti dio mase koja se valja (ne)kontrolirano i po potrebi, uvijek isto nasrćući tamo gdje je sustav najtanji ne bi li sve ostalo isto do vijeka, ne bi li isto mrzili i isto ne voljeli. U masi je lakše lagati sebe da se utrka na 1500 metara može plivati i trčati tako da u prugu jednu skoči nas sto i da smo pri tom svi najbrži na svijetu. Nismo, samo smo sporiji.

Tužnije naslovnice odavno nije bilo. Kristijan Vukasović umro je od straha. Od straha se, eto, itekako može umrijeti. Umro je Kristijan od straha sa svojih 18, u zatvoru u kojem je završio jer je zapalio par stabala maslina. Istraga će doduše tek pokazati svoje, uvijek istraga nešto svoje pokaže, ali ostati će mali milijun pitanja. Zašto? Zašto je momak s trećim stupnjem invaliditeta, liječen na psihijatriji, završio u zatvoru gdje je od straha umro. Istraga će pokazati svoje, uvijek pokaže, ali lako je pretpostaviti da je Kristijan Vukasović u jednom trenu postao tek nevažno ime na komadiću papira, slučaj poput stotine drugih, predmet kojeg valja na brzinu riješiti i tko zna što još ne. Možda ga, tko zna, nitko pravo ni vidio nije prije nego su ga stavili u istražni zatvor. Istraga će, nema sumnje, jer u pravilu je istragama tako, pokazati da je sve bilo po zakonu, jer zakon je takav krut i ne pazi na nijanse. Samo, ostati će za vazda te naslovnice koje kazuju da se i od straha može umrijeti. U današnje doba, u 21 stoljeću, u uređenoj zemlji i članici još uređenije EU.

Biti u strahu nikada nije bilo lakše, osjećati se nelagodno nikada nije bilo češće. Strah da se ne bi što krivo reklo, štogod krivo napisalo, koga krivo pogledalo, nekog dobronamjerno kritiziralo, strah da se ne pogriješi, strah da nećeš uspjeti, strah da nisi dovoljno onakav kakav se danas traži, da si drugačiji. Kraj svih zakona i propisa gura nam se zakon jačeg, bučnijeg, nasilnijeg. Pa bježimo. Pa nas je jednostavno strah, a nikog nema da taj strah otjera taman da se straha svakim danom više plašimo.

Prebrzo se u ovoj zemlji stari, pa je i zato lako biti mrvicu jalan na onog tko je sa 16 našao svoju stazu i njom brodi ka vlastitom zadovoljstvu. A opet sve bi i trebalo biti jednostavno. Valja makar pokušati, a onima koji sami ne znaju naći put kojim će gaziti i obarati vlastite rekorde pomoći da svoje staze nađu. Da trče i plivaju dobrom cilju posvećeni, bez bojazni da će im za vratom puhati masa nevoljnika koji sami plivati ne znaju pa i zato sav taj silan trud ulažu u to da dokažu kako nam se ‘plivanja’ valja bojati. U nas se prebrzo stari, ali za klince još ima vremena da naših strahova nikad ne osjete. Vrijedno je to promjena baš svake vrste.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.