Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 17° 6
Sutra: 17° 17° 6
20. listopada 2019.
Opatijski dragulj

Najstariji hotel na Jadranu radi već 135 godina: 'U zlatna vremena prodavalo se i po 550 kila škampi a la carte'

Foto S. Drechsler / privatna zbirka Vjekoslava Zaheja
Foto S. Drechsler / privatna zbirka Vjekoslava Zaheja
Autor:
Objavljeno: 6. travanj 2019. u 9:18 2019-04-06T09:18:39+02:00

U zlatnim vremenima prodavalo se i po 550 kila škampi a la carte Bila su to druga vremena. Škampi na buzaru, na žaru, pohani, pa onda jastozi... pričaju Kvarnerovi umirovljeni djelatnici Ante Zekić i Duško Načinović, koji se prisjećaju i vremena kada se na terasu hotela Kvarner nije moglo ući bez odijela i leptir mašne, jer doći u Kvarner bio je pojam

Za Opatiju je 2019. godina – godina značajnih obljetnica. S obzirom da je vila koja je prva na ovim prostorima otvorila vrata turistima, Villa Angiolina, izgrađena davne 1844. godine, što se smatra »godinom kada je sve što će kasnije obilježiti ove krajeve započelo«, to znači da Opatija obilježava punih 175 godina turizma. Četrdeset godina nakon Ville Angioline koja se nalazi u istoimenom parku, a u kojoj je danas sjedište Hrvatskog muzeja turizma, Opatija je dobila i svoj prvi hotel – u to vrijeme, 1884. godine, hotel Quarnero, danas Kvarner, najstariji hotel na Jadranu.

Samo je jedan prvi 

Ovaj hotelski dragulj, jer samo jedan može ostati zapisan kao prvi, slavi 135. rođendan i bez obzira na sve transformacije koje su ga tijekom povijesti pratile, a zadnja i ne tako davna rekonstrukcija 2014. godine kada je detaljno obnovljen, »obogatila« ga je i za dograđeni kat – objekt uz lungomare, uz njegovu mlađu sestru, depandansu Villu Amaliju izgrađenu 1890. godine, zauzima posebno mjesto u srcu zaljubljenika u Opatiju.

U brojnim knjigama koje se bave poviješću turizma i posebno transformacijom »stare dame« iz malog primorskog mjesta sa svega nekoliko »kućic beleh«, u mondeno turističko odredište, može se pronaći dosta informacija iz razdoblja kada je hotel Kvarner, nakon samo deset mjeseci intenzivnih radova izgrađen i otvoren u proljeće 1884. Nekadašnje vinograde obitelji Tomašić zamijenio je prvi hotelski objekt na rivijeri, ali i u cijeloj Hrvatskoj.

Zbirka Vjekoslava Zaheja

Glavni i odgovorni za izgradnju hotela Kvarner, od ideje do realizacije, bili su ljudi iz Društva južnih željeznica na čelu s ravnateljem Friedrichom Juliusom Schülerom, vrlo sposobnim menadžerom. Izvorni je plan bila izgradnja sanatorija za plućne bolesnike, budući da je Opatija od samog nastanka, kao klimatsko lječilište bila magnet za bogatu klijentelu željnu oporavka organizma i ulaganja novca u smjeru »kupovine zdravlja«. Zbog toga se groblje koje se nalazilo u neposrednoj blizini premjestilo, no crkva sv. Jakova je ostala, te je ona i danas prva susjeda prvog hotela na Jadranu.

Već i prije zadnje transformacije, kada je Kvarneru nadograđen kat, što se u razdoblju između dva svjetska rata dogodilo i Villi Amaliji, ovaj je hotel s obilježjima secesije i neoklasicizma doživljavao preinake. Južni dio hotela je najstariji, dok je njegov sjeverni dio u početku udomljavao tople kupke povezane s hotelom natkrivenim hodnikom. Pred hotelom, do same obale mora, bila je terasa, u ono vrijeme uz kavanu koja je bila među najpoznatijima u Europi, a koja je kasnije povučena s obalnog puta. Na mjestu gdje su se ranije nalazile tople kupke, podignuta je 1913. jedna od najpoznatijih dvorana u Opatiji, čuvena Kristalna dvorana koja i danas ugošćuje najsvečanije opatijske događaje i balove poput primjerice Bečkog bala i maturalnih zabava. Na terasi hotela Kvarner nastupali su mnogi poznati glazbenici, a zlatne i ne tako davne godine joj je svakako obilježio Ivo Robić, legendarni hrvatski pjevač kojemu su u spomen ovdje postavili bistu. Danas ovaj hotel sa četiri zvjezdice nosi ime Grand hotel Kvarner-Amalia, budući da se sastoji od glavne hotelske zgrade i depandanse Ville Amalia.

Hotel je u vlasništvu Liburnia Riviera Hotela, a s koliko profesionalnog žara, ljubavi i radnog zanosa se nekad u njemu radilo i pronosilo ime Opatije ne samo diljem bivše države, već i po cijelom svijetu, ispričali su nam dugogodišnji djelatnici, a danas umirovljenici, Ante Zekić i Duško Načinović.

Foto Sergej Drechsler

Cijeli život »u kužini« 

Kroz njihova svjedočanstva, saznajemo više i o zlatnim godinama hotela Kvarner, LRH-a i opatijskog turizma u vrijeme kada su im ostali tek »puhali za vratom« i učili od njih, a zatim neki od njih i prerasli učitelje...

– Cijeli sam svoj život »u kužini«, na brodu, u restoranu i u hotelu. U Kvarneru sam radio ukupno 26 godina, od čega 25 kao šef kuhinje i godinu dana kao pomoćnik. Počeo sam raditi 1969., a 70. sam radio u Atlantiku kao šef kuhinje i iz tog hotela prešao 1974. u Kvarner na mjesto šefa kuhinje gdje sam radio do mirovine 1999. godine. Čovjek sam s 42 godine radnog staža. Deset godina sam i plovio na putničkim brodovima Jadrolinije i izučio temeljito kuharski zanat – započeo je svoje prisjećanje na mlađe dane Ante Zekić, za sve što je učinio ujedno i dobitnik nagrade Grada Opatije za životno djelo.

– Sjećam se da smo u hotelu Kvarner u vrijeme moje mladosti puno radili. Živjeli smo u ono vrijeme s tri stvari: za gosta, za struku i za kuću. Nismo gledali što ćemo dobiti, već što ćemo pružiti, a tek onda nas je zanimalo što ćemo dobiti. Nažalost, danas više nije tako, sve se izokrenulo. Ugostiteljstvo se danas promijenilo i više nije onakvo kakvo je bilo u vrijeme kada su nas odgajali za te poslove. Kvarner je bio hotel s izuzetno dobrim poslovanjem. U zlatnim vremenima smo ljeti, tijekom šestog, sedmog i osmog mjeseca, dok je radila terasa, prodavali i po 550 kilograma škampi a la carte. Bila su to druga vremena. Škampi na buzaru, na žaru, pohani, pa onda jastozi... Više se tražila riba i morski plodovi, nego meso. Gosti su bili kvalitetni, a sjećam se vremena kada se na terasu hotela Kvarner nije moglo ući bez odijela i leptir-mašne. Doći u Kvarner je bio pojam i ljudi su znali gdje dolaze i kakvu će uslugu za uloženi novac dobiti. Nije niti kod nas uvijek sve bilo sto posto napravljeno i mi smo znali pogriješiti, ali je osnovno to da smo se trudili i jako voljeli svoj posao. Bio je priznat, cijenjen i plaćen. Kad sam kao mladić prvi put »ušao u kužinu« i počeo učiti zanat, nisam ni 16 godina imao... A kuhar je u ono vrijeme istovremeno trebao biti ne samo kuhar, već i mesar, pekar i slastičar. Meni je ležalo skoro sve, a najviše – slana kuhinja. Nakon broda sam najprije došao raditi u restoran Lovor u Opatiji, zatim u Atlantik, pa u Kvarner – prisjetio se Zekić.

Visoka razina usluge

Po njegovim riječima, kada je o hotelu Kvarner riječ, bez obzira na okolnosti koje su se s godinama promijenile, uspijevao je više-manje zadržati visoku razinu usluge. Međutim, kada se počelo štedjeti na kadrovima, sve manje cijeniti kuhare i konobare i drugo osoblje, normalno je i da se kvaliteta usluge iz godine u godinu nije mogla podizati, već jedino stagnirati.

Zbirka Vjekoslava Zaheja

– U najjačoj uspomeni vezanoj za hotel Kvarner i Opatiju do danas su mi ostale 1978. i 1979. godina. Osvojili smo tada međunarodno priznanje, zlatnog kuhara na natjecanju Conca d'oro internazionale u Milanu gdje se natjecalo 16 zemalja, a hotel Kvarner je osvojio prvo mjesto. Zatim smo 1979. imali svjetsko prvenstvo barmena, te čak 920 večera u hotelu. Kada smo sve to odradili – završio sam na prvoj pomoći! – posvjedočio je bivši šef kuhinje u hotelu Kvarner, po čijim riječima danas nažalost kuhari više ne bi znali čak niti telca tranširati, o zahtjevnijim mesarskim poslovima da se i ne govori.

– Mi smo ovdje u hotelu Kvarner po četiri telca tranširali u petak, da bismo imali potrebno meso za cijeli tjedan. Danas je meso već pripremljeno, dobivaju se pripremljene šnicle i sve drugo što se kasnije priprema za goste. Sjećam se kako je u vrijeme festivala u Opatiji u Kvarneru bilo posebno ludo, prava divota. To čovjek ne može vjerovati, a prisjećam se i novijih vremena, recimo Dore, kada smo imali 950 ljudi na toplo-hladnom bifeu – istaknuo je legendarni šef kuhinje u najstarijem hotelu u Opatiji.

Puno se radilo i zimi 

U priču se uključio Duško Načinović, još jedan provjereni »majstor svog posla« i dugogodišnji zaposlenik hotela Kvarner, koji je napredovao od naučnika, konobara, pomoćnika šefa rajona, šefa rajona, zamjenika šefa sale, do šefa sale i na kraju direktora hrane i pića, zapravo druge najvažnije funkcije po hijerarhiji u hotelu koji možda ima čak i veću odgovornost od samog direktora.

– Došao sam u hotel Kvarner s 15 godina i najprije doktorirao na čišćenju i glancanju poda. Došao sam kao naučnik, a doktorirao sam i na brisanju pribora u kuhinji. Snašao sam se, bilo nas je dosta učenika i bili smo smješteni u hotelu, gore iznad terase. Došao sam 1961. godine, a učili smo razne poslove, sve ono što treba znati u hotelu. Nakon vojske, vratio sam se u hotel i do 2004. godine kada sam otišao u prijevremenu mirovinu, ostao raditi u Kvarneru. Bio je to hotel koji je tijekom svoje povijesti ugošćavao manifestacije svjetskoga glasa, naprimjer velike kongrese kirurga, i bilo je teško pronaći slobodan termin. Kao šefu, posao mi je bio zahtjevan i psihički i fizički, ali među ljudima je ranije bilo više zajedništva i posao se lakše odrađivao. Puno se radilo. Zima je bila posebno naporna, pa je za konobare posao ljeti na terasi došao gotovo kao neka vrsta odmora. No, zimi je bilo teško, jer dvorana je velika i prima i do 600 ili 700 ljudi, od novogodišnjih dočeka i kongresa, do maturalnih zabava u veljači i ožujku od četvrtka do nedjelje, festivale da ne spominjemo, po tri-četiri dana ludnice u sali, pjevači, publika... Najveći je problem bio što se sve događalo u istom prostoru koji je trebalo stalno mijenjati i prilagođavati vrsti događaja. Serviralo se sve ručno, od gosta do gosta, a danas je tu uglavnom hladno-topli stol, nema one draži posluge, život ide brzo naprijed... No, tko taj posao nije volio – ne daj Bože da mu daš gosta »u ruke« i to je isto i nekad i danas. Za ovaj posao treba puno ljubavi, a drugačije se ne može i ako nije tako – treba promijeniti struku. Hotel je imao stalne goste, a iza 60-tih i početkom 70-tih svi su hoteli zapravo imali svoje stalne goste. Dok nisi posijao, ne možeš požeti i to je staro pravilo koje i danas vrijedi. Da se tako radilo, da se više ulagalo u kvalitetu kadra i u stalne goste, da im se ponudilo sadržaje i da se nije dozvolilo izgradnju zgrada »mamutica«, možda bi Opatija danas bila kao Monte Carlo, tko zna – podvukao je Načinović.

Emocije »eksplodirale« zbog podignutog kata

Kada smo dotaknuli temu podizanja kata na povijesnom objektu, emocije su »eksplodirale«.

– Srce me boli zbog ovoga što se dogodilo. Sjećam se 1969./70. godine kad smo u to vrijeme renovirali hotel Kvarner, pokojni direktor Miro Ivančić je tražio da podignemo kat, ali nam nisu dali. Konzervatori su to zabranili, bez obzira što smo tada to namjeravali izvesti puno ljepše nego li se izvelo danas. Ali nažalost, vremena su se promijenila... Nešto što se prije nije smjelo niti pomisliti, danas je dozvoljeno. Opatija je nekad bila ponos. Bila je pojam za Europu i za svijet i kada si negdje putovao i rekao da dolaziš iz Opatije, odmah se znalo da se radi o vrhunskoj destinaciji. Hotel Kvarner je bio pojam za cijelu obalu, od Kopra do Ulcinja. Danas to više nije tako, a do toga je došlo po mom mišljenju ponajviše zbog toga jer se nije dovoljno ulagalo u kadrove. Treba u budućnosti više ulagati u ljude, u struku i to je po meni jedini dobar smjer. Na primjer, LRH bi morao u sezoni imati tridesetak naučnika, kuhara i petnaestak konobara i dati im sve uvjete da bi mogli učiti i napredovati. A toga danas nema – zaključio je Ante Zekić, 80-godišnji »majstor kuhinje« koji na temelju iskustva zna da je čovjek istinski ključ uspjeha u turizmu.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.