Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 16° 3
Sutra: 16° 16° 3
23. listopada 2019.
Različit tretman

Za razliku od grafita na "Tuđmanu" za razaranje tisuća antifašističkih spomenika nije kažnjen - nitko

Foto Igor Soban / PIXSELL
Foto Igor Soban / PIXSELL
Autor:
Objavljeno: 1. veljača 2019. u 7:38 2019-02-01T07:38:08+01:00

U Hrvatskoj je srušeno, oštećeno, oskrvnuto ili uklonjeno od pogleda građana 2.964 spomen-obilježja. I lokalna statistika je šokantna: u Dalmaciji, od 1.030 antifašističkih spomenika srušena su 482. U bivšoj općini Makarska rušenje je bilo 100 posto

U kakvom su odnosu tri tisuće nekažnjeno razorenih spomenika antifašizmu i hapšenje mladića zbog grafita na postamentu spomenika Franji Tuđmanu? Kako objasniti da policija nikad nije pronašla – a vjerojatno ni tražila – autore ustaških grafita po cijeloj zemlji, a u ovom se slučaju upustila u potjeru dostojnu ozbiljnih kriminalaca?

Kako to, da organizirana miniranja antifašističkih spomenika ni u jednom slučaju nisu bila »oštećenje tuđe stvari«, a nešto crne boje pod Tuđmanovim spomenikom sada odjednom jest? Kako je moguće da javnost ravnodušno promatra nezapamćenu devastaciju spomeničke i civilizacijske baštine ove zemlje, ali se zato zdušno uključuje u potjeru za grafiterom koja uistinu podsjeća na hajku? Odgovori su poznati: desničarska instrumentalizacija policije i pogubni revizionizam koji je uhvatio korijena; sve to na podlozi sveprisutnog ekstremnog nacionalizma.

Kao iz Brešanovog filma 

Priča kao da je iz Brešanova filma: u noći s 5. na 6. siječnja, nepoznati je grafiter na postamentu spomenika prvome hrvatskom predsjedniku u središtu Zagreba nadrljao brzopotezni grafit lišen estetske ambicije, u obliku srpa i čekića. Nepretenciozna crtarija – premda, istina, na simbolički osjetljivom mjestu – naciju je digla na noge, a policiju i na nožne prste: deset dana nakon što je grafit osvanuo – ali odmah dakako i obrisan – objavila je fotografije nadzornih kamera, a mediji su se zdušno uključili u potjeru: »PREPOZNAJE LI GA ITKO? Ovo je čovjek koji je oskvrnuo spomenik prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu!«, vrištalo je s portala Jutarnjeg lista. I dakako: dva dana kasnije, osumnjičenik je uhićen, zadovoljno će izvijestiti policija, »zahvaljujući suradnji s građanima, a ujedno kvalitetnim i korisnim informacijama«. Nacija je mogla odahnuti: »opasni kriminalac« napokon je iza rešetaka, s kaznenom prijavom za »oštećenje tuđe stvari« i perspektivom dvogodišnje kazne zatvora. Štoviše: osim fotografije, istog mu je časa objavljeno ime i dob, kao da je stvar već presuđena, i kao da ne postoji presumpcija nevinosti, koja se, eto, poštuje za osumnjičene ubojice, ali ne i za anarhističke grafitere.

No šalu na stranu. Odvjetnik Anto Nobilo za naš će list ocijeniti kako šaranje tog grafita »u formalno kaznenom smislu jest kazneno djelo oštećenja tuđe stvari«, jer stavak drugi odgovarajućeg članka Kaznenog zakona izrijekom propisuje kažnjavanje onoga tko »crtežima ili natpisima neovlašteno mijenja izgled zidova, motornih vozila ili drugih površina«. Istodobno, složit će se Nobilo, može se taj čin smatrati vandalizmom, jer se nagrđuju pročelja, ali smatra kako bi »primjerenija kazna bila plaćanje troškova čišćenja«. To bi, predlaže, trebalo vrijediti i za maloljetne grafitere, a naročito njihove roditelje.

– To bi trebala biti poanta kažnjavanja te vrste: platiti troškove saniranja štete, i tako shvatiti da je riječ o društveno nepoželjnom djelovanju, a manje represija u smislu kazne zatvora, smatra Nobilo. Jer, Filipu Drači – tako se zove 24-godišnjak koji se odvažio na svoj mali anarhistički politički performans – prijeti i do dvije godine zatvora, premda Nobilo očekuje bitno blažu kaznu, financijsku ili uvjetnu, a ipak ne haps.

Grijeh države 

Foto Pixsell

No promotri li se Dračin čin i sudbina u širem kontekstu, stvari, od parodije, poprimaju fizionomiju tragedije. »Od 1990. do 2000. godine«, stoji u knjizi »Rušenje antifašističkih spomenika u Hrvatskoj 1990-2000«, koju je prije šesnaest godina objavio Savez antifašističkih boraca Hrvatske, »u Hrvatskoj je, prema nepotpunim podacima, srušeno, oštećeno, oskrvnuto ili uklonjeno od pogleda građana 2.964 spomen obilježja, među kojima su 731 spomenik i druga spomen obilježja od velike umjetničke i kulturno-povijesne vrijednosti te 2.233 različitih spomen obilježja koja predstavljaju, uz pijetet prema žrtvama, i humanističke vrijednosti za lokalne sredine, za obitelji, za potomstvo«. Lokalna je statistika šokantna: u Dalmaciji, od 1.030 antifašističkih spomenika srušena su 482, što je »blizu pedeset posto«. »U bivšoj općini Makarska rušenje je bilo 100 posto«.

– Očigledno je riječ o masovnome rušenju, za koje nitko nije kažnjen, komentira Anto Nobilo. »Često se«, podsjeća, »koristio eksploziv, ugroženi su bili ljudi i opća sigurnost. To je grijeh države. Ona je očito zauzela blagonaklon stav, što se vidi iz činjenice da porušeni spomenici u pravilu nisu obnovljeni.« Uostalom, proširit će zaključke Nobilo, »iza rušenja spomenika, kao i iza razaranja srpske imovine i sličnih kaznenih djela, na ovaj ili onaj način stajala je država, bilo tako da je žmirila na akcije ljudi iz policije i vojske, bilo tako da su takve čine faktički organizirale ćelije države.« Nobilo kaže kako »zna slučaj u Karlovcu, gdje su miniranja vodili čelni ljudi HDZ-a«. Eksploziv, naime, »nije dostupan običnim građanima: u pravilu se čuva u skladištima vojske i policije, pa se do njega ne može bez zaštite države«.

– Kada vidimo da za sve to nitko nije kažnjen, da nijedan spomenik nije obnovljen, da nitko nije uhićen ni sankcioniran, jasno je da je politički stav države bio da se dopusti i tolerira uništenje partizanskih spomenika, kako bi se izbrisali tragovi Narodnooslobodilačke borbe (NOB), kaže Nobilo.

Ustaški simboli 

»Uhićenom grafiteru zamjeram samo to što je srp i čekić nacrtao crnom, a ne crvenom bojom«, smije se predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske (SABH) Franjo Habulin. U izjavi za naš list, prekidajući duhovitost, kaže kako »definitivno ne treba oštetiti spomenik, ali postavlja se pitanje odgovornosti svih koji su po zapovijedi rušili spomenike NOB-a«.

– Nitko nije odgovarao za porušenih 2.964 spomenika antifašističkoj borbi. Ti spomenici, naročito oni koji su bili umjetnička djela, vrijednost su i bogatstvo zemlje. Pa nisu to obični stupovi!, kaže Habulin. On će podsjetiti na još jedan detalj ove bizarne priče: »Zapravo je i autor spomenika trebao predvidjeti srp i čekić negdje na kipu, jer se Franjo Tuđman borio u NOB-u, ali i u socijalističkoj revoluciji.« Predsjednik Antifašističke lige Zoran Pusić podsjeća kako je »Franjo Tuđman veći dio života živio pod tim simbolom, i bio jedan od njegovih glavnih promotora, jer ne treba zaboraviti da je generalski čin stekao kao čovjek zadužen za partijsku čistoću u JNA«.

Foto Ivo Čagalj / PIXSELL

Ustaški simboli, pak, čijih je grafita puna Hrvatska, drugi su problem. »Godinama se ne brišu, a oni, za razliku od srpa i čekića, jesu simboli zločinačkog režima, i trebali bi biti zabranjeni čak i po nalazima notorne Plenkovićeve komisije za povijest«. Anto Nobilo će dodati kako u se Hrvatskoj »brzo otkrivaju i sankcioniraju ilegalne akcije s lijeve političke scene, kojih gotovo nikada i nema, ali se zato daleko uvijenije i opreznije postupa sa sistematskim i organiziranim akcijama ekstremne desnice. Zapravo, prema njima se faktički i ne postupa, nego se rade kompromisi: sjetite se samo ploče s ustaškim »U« u Jasenovcu, koju se vlast nije usudila maknuti, nego ju je preselila koji kilometar dalje«. Odvjetnik dodaje kako je »dugotrajna revizija povijesti očigledno ostavila traga među ljudima, naročito u školama, gdje se uistinu svašta uči«.

Montirani proces 

»U narodu smo već napravili reviziju povijesti, i tako učinili nešto sasvim različito od Europe. Sve to čudi tim više jer je Hrvatska žestoko i masovno bila na strani antifašista, i u postotku imala jači antifašistički pokret nego ijedna zemlja porobljene Europe. Umjesto da se time ponosi, Hrvatska – prije svega zahvaljujući vlasti HDZ-a ali i sprege crkve i HDZ-a – dopušta da revizija povijesti uzme tolikog maha«.

To je jedna strana problema. Drugu, ne manje opasnu, rasvjetljava Zoran Pusić. »Postupanje prema Filipu Drači smanjuje, a ne da povećava, vjerodostojnost policije. Podsjetilo me to na događaje u Splitu devedesetih godina, kada je u zrak odletjelo više od tisuću zgrada i lokala, a da policija nije pronašla nijednog počinitelja. E, ali onda je u rekordnom roku pronašla navodne počinitelje miniranja prostorija stranke Dalmatinska akcija (DA), pa je više ljudi – uključujući i Zorana Ercega, nedavno pretučenog pod istim tim Tuđmanovim spomenikom – nekoliko mjeseci ležalo u zatvoru. No onda je na Vojnom sudu u Splitu organiziran veliki proces, pa se čak i ondje dokazalo da je riječ o montiranome procesu i podmetnutoj eksploziji. Ni ti događaji nisu povećali, nego smanjili povjerenje u efikasnost policije. Štoviše, jasno su ukazali na instrumentalizaciju policije, koja je za demokraciju pogubna i apsolutno nedopustiva. Tako i danas: neke stvari policija nikako da riješi, dok neke previše napuše, kao što je bio slučaj s odnosom prema Zoranu Ercegu i čovjeku koji ga je pretukao na otvorenju Tuđmanova spomenika.« Naposljetku, zaključit će Pusić, »Dračina komična grafiterska pobuna protiv spomenika konvertitskom samodršcu prerasla je u »kontroverzno višeznačan« policijsko-politički skandal – baš kao što su kontroverzno višeznačni i Franjo Tuđman, ali i njegov spomenik«.

Mesić: Izbacite neofašizam iz javnog prostora

»Situacija je opasna, jer očito postoji usmjerenje koje tolerira ustašizaciju i neofašizam. To ih očito ne smeta, a smeta im akcija pojedinca koji je izrazio nezadovoljstvo, i sada mu prijete visokim zatvorskim kaznama. Doduše, s obzirom na to kakvi se sve falsifikati povijesti objavljuju po medijima i u knjigama, nije ni čudo da policija reagira kako reagira«, komentirao je za naš list bivši predsjednik Republike Stjepan Mesić.

»Kako to«, pita bivši predsjednik, »da policija nije pronašla nikoga tko šara slovo »U« s križem u sredini? Kako to da nije uhvatila nikoga tko crta kukasti križ? Ne čujem da je netko zbog toga priveden, kao što ne čujem ni da mu je sudac za prekršaje naložio da to prebriše. A moramo priznati i neke činjenice, koje su grafiteru po Tuđmanovom spomeniku olakotne okolnosti: Tuđman je od 1941. do 1971. živio pod znakom srpa i čekića. To je sasvim nešto drugo od onih koji su rušili tisuće spomenika NOB-a, a nisam čuo da je netko zbog toga osuđen«, kaže Mesić. Upitan kako zaustaviti taj masovni negacionistički val, koji se očito prelijeva i u institucije, Mesić odgovara kako valja »početi od škole, da se ondje uči što se u povijesti uistinu dogodilo«. »Drugo, iz javnog prostora treba isključiti neofašizam, koji je uzeo previše maha«.

Mesić smatra važnim istaknuti koga, zapravo, simbolizira »ušato »U« s križem u sredini«, znak tako čest na zidovima hrvatskih gradova. »To je bio znak križara, ustaša koji su se vratili ili 1945. nisu ni otišli u emigraciju, nego su napadali i ubijali organe vlasti, zaustavljali vlakove i palili javne zgrade. S njima su vojne okršaje imali i milicija, i KNOJ, i OZNA, i vojska. U tim se bitkama ginulo. One su koji su poginuli na strani vlasti pokopali bi u njihovim mjestima, a križare bi zakopali ondje gdje su poginuli. I sad se javljaju neki, od Karamarka na prvom mjestu pa nadalje, koji te ljude proglašavaju »žrtvama komunističkog režima«. Pa oni su vlast napadali oružjem, palili općinske zgrade i seljačke radne zadruge – bili su čiesti teroristi. O tome nitko ne govori. Dapače, čak i službene osobe idu na takva mjesta, i klanjaju se onima onima koji su napadali legalnu vlast«, podsjeća bivši predsjednik.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.