Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 11° 26
Sutra: 11° 11° 26
20. studenoga 2019.
Međuzemlje

Komentar U Hrvatskoj je za zaleđivanje povijesti zadužen - HDZ

Foto: Patrik Macek/PIXSELL
Foto: Patrik Macek/PIXSELL
Autor:
Objavljeno: 24. veljača 2019. u 21:35 2019-02-24T21:35:07+01:00

Modernizacijski procesi su teški, često i bolni. Dokazuje to i tri godine dug postupak pokušaja uvođenja novog kurikula nastave povijesti u hrvatski obrazovni sustav. Pripovijest o povijesti dobro je znana: tri su kurikula bila na raspravama, što stručnim što javnim, a ta su tri kurikula bila varijanta izvornog pomalo pejorativno, pomalo ladičarski nazvanog »Budak – Koren« (po profesorima Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Nevenu Budaku, glavnom tvorcu Strategije znanosti, obrazovanja i tehnologije i Snježani Koren važnoj članici Stručne radne skupine za povijest koja je oblikovala ishodišni model kurikula). No, niti jedna od tih varijanti, svim doradama usprkos nije bila dovoljno dobra, u prosincu prošle godine osnovana je nova radna skupina sa zadatkom da doradi kurikul povijesti. Na dan kada je ministrica imenovana radne skupine za brojne predmete, bio je to 12. prosinca, javno savjetovanje o kurikulima za te predmete još je trajala, završila je 15. prosinca. Što je radila radna skupina doznali smo 7. veljače kada je započelo novo, četvrto, savjetovanje o kurikulu povijesti. Novo izdanje kurikula nije dorađeno nego cjelovito prerađeno, toliko da mijenja ideju, postavke i predloženu izvedbu starog. Uspoređivati dva predložena kurikula je besmisleno. Novi kurikul, o kojem je javno savjetovanje završilo ovoga petka, demonstrirao je koliko su modernizacijski procesi teški. Ponekad su toliko teški da je onima koji su za vođenje procesa zaduženi jednostavnije od njih odustati nego ih pokušati provesti u djelo.

Od svega se odustalo

U svom tom cirkusu s kurikulom povijesti ima i nešto paradoksalno – bude li usvojena aktualna varijanta kurikula neće se u nastavi promijeniti ništa suštinski, što znači da se stanje neće bitno pogoršati. Povijest će među učenicima ostati na istoj razini na kakvoj je sada: u osnovi dosadan predmet u kojem moraju bubati mnoge doista nepotrebne činjenice (mnoge činjenice u svakome se predmetu moraju usvojiti, pa tako i u povijesti), a zašto ih moraju bubati ne znaju ni oni ni njihovi nastavnici, predmet je to za koji moraju izdvajati mnogo vremena i energije, a u tome ne vide nikakvu svrhu. Dakle, povijest će ostati pri dnu.

Izraz »pomalo ladičarski« za »Budak - Koren« nije slučajan. Njih se svrstava među povjesničare koji svjetonazorski pripadaju lijevom dijelu spektra, a da se rasprava uporno nastoji prebaciti na standardnu hrvatsku lijevo-desnu priču jasno je iz komentara pristiglih na javno savjetovanje, ne samo na aktualno, nego i na prijašnja. Raspravlja se o onome što je predloženo, ali i o tome da je predloženi kurikul (upravo »Budak - Koren«) protunacionalni. Nije teško iščitati, kolikogod se od toga bježalo i kolikogod se to izbjegavalo javno izgovoriti, da se lijevo-desni sukob prelio i na to kako bi nastava povijesti trebala biti organizirana i provedena.
Cementiranje nastave povijesti kakva jest – i kakva se s malim promjenama provodi desetljećima – ima sasvim drugu funkciju, ona ima funkciju cementiranja povijesti i cementiranja načina na koji ona tvori sadašnjost i živi u njoj. Od toga da se razvije kritičko mišljenje, da nastavnici imaju određenu autonomiju u izvođenju nastave, a da se učenicima pruži makar prilika da samostalno razmišljaju o povijesti, donose zaključke, pa i kritički promišljaju, od svega se toga odustalo. Novopredloženi kurikul je takav da za to jednostavno neće biti vremena, baš kao što za to nema vremena ni u sadašnjoj nastavi povijesti, a baš to je jedan od razloga prilične nepopularnosti povijesti među učenicima.

Što manje pitanja

Nastava povijesti ima politički cilj i njega je u četvrtak na sjednici Vlade jasno formulirao premijer Andrej Plenković – »da nove generacije jako dobro znaju što su vrijednosti Domovinskog rata, a isto da se vrlo jasno određuju o pitanjima poput holokausta, uz osudu onih režima koji su bili najgori tijekom Drugog svjetskog rata. Mi tu nemamo nikakvih dilema kada je riječ o ustaškom režimu«. Dilema nema, osim povremeno u slučaju pozdrava »Za dom spremni«, osim komemoracija u Jasenovcu na kojima se posljednjih godina bez dileme šuti, osim proslave Dana antifašističke borbe (državni je to praznik) kada u Brezovicu pored Siska ne dolazi više nitko iz državnog vrha. Jasno je da je cilj nastave povijesti, bude li usvojen predloženi kurikul, uspostaviti hrvatsku nacionalnu državu kao najviši i konačni cilj hrvatske povijesti. Nije to ništa novo u nastavi povijesti. Hrvatska država i državotvornost bili su važan dio nastave povijesti i u socijalističkom razdoblju i u nacionalnoj povijesti najvećim se dijelom pratila politička povijest i hrvatski otpori raznoraznim zavojevačima (od ranosrednjovjekovnih, preko Mletaka, Turaka, Habsburga, istina s pokojim modernizacijskim procesom, do Mađara). U socijalizmu je konačni cilj povijesti bio komunizam koji se, doduše, u nastavi povijesti nije obrađivao jer, eto, nije bio ostvaren, ali smo zato svrhovito bili u socijalizmu i samo je bilo pitanje vremena kada ćemo uskočiti u komunizam. Takvo doživljavanje povijesti pretočeno u tako organiziranu nastavu povijesti samu povijest zaleđuje. U prošlom sistemu, socijalističkom i prošloj državi, Jugoslaviji, za zaleđivanje je bio zadužen Savez komunista. To je zaleđivanje značilo što je moguće manje propitivanja povijesti, posebno u nastavi, posebno one etape koja je slavodobitna za Savez komunista, a na potpuno perverzan način bilo je uobličeno u Zakonu o zaštiti lika i djela Josipa Broza Tita. U ovom sistemu, liberalno-demokratskom, i u ovoj državi, Hrvatskoj, za zaleđivanje je zadužen novi čuvar povijesti, a to je Hrvatska demokratska zajednica. To zaleđivanje znači, baš kao i u prošlom razdoblju, što je moguće manje propitivanja povijesti, svakako u nastavi (zato je praktično zatrpati povijest i nepotrebnom faktografijom, da se ne stigne misliti), posebno one etape, a to je etapa koja traje od 1990. godine, koja je slavodobitna za HDZ. I posljedice toga već imamo izvan učionica. Kad je već država proglašena za konačnu svrhu i najvišu vrijednost hrvatske povijesti jasno je da je stvoritelj države zaštićen. Počelo je s time da se pojedince kažnjava zbog onoga što misle o Franji Tuđmanu i to javno kažu i usput im se zabrani pristup spomeniku Franji Tuđmanu, provodi se tako da policija gotovo mahnito traga za osobom koja je narisala srp i čekić na spomeniku Tuđmanu. I tu sigurno nije kraj. Jedino još ne znamo je li ovo kraj početka ili početak kraja i, ako je početak kraja, što to ide svome kraju, a ako je kraj početka kakav to mrak počinje.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.


Promo
PayDo parking aplikacija