Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: °
Sutra: ° °
19. listopada 2019.
Užasna cijena

Tek ćemo platiti cijenu kraha brodogradnje: Umjesto varioca i bravara, ostat će trgovci, konobari i sobarice...

Tek ćemo platiti cijenu kraha brodogradnje: Umjesto varioca i bravara, ostat će trgovci, konobari i sobarice...
Tek ćemo platiti cijenu kraha brodogradnje: Umjesto varioca i bravara, ostat će trgovci, konobari i sobarice...
Autor:
Objavljeno: 31. ožujak 2019. u 16:41 2019-03-31T16:41:34+02:00

Da su vlasti kontrolirale koliko je u brodogradnji domaće komponente, i to sve u posljednjih 20 godina, ne bi ih iznenadilo da »para nema, a nema ni brodova«, kako je to nedavno rekao premijer Andrej Plenković. Udio domaćeg proizvoda u brodogradnji prepolovio se u zadnjem desetljeću. Dio ministara ipak je iznenađen, iako im se pred očima dvadeset godina gasila metalska industrija

U četvrtak, na dan kad je Vlada odbila ponudu Tomislava Debeljaka za restrukturiranje Uljanik grupe i time učinila gotovo neizbježnim stečaj u dva brodogradilišta »3. maju« i Uljaniku, statistika Hrvatskog zavoda za zapošljavanje pokazivala je da su u tom trenutku najtraženija zanimanja u Hrvatskoj: konobar, prodavač, kuhar, čistačica, pomoćni kuhar, kuhinjski radnik, vozač, medicinska sestra, službenik i sobarica.

Kraj tranzicije

Ista su zanimanja, možda malo drukčijim poretkom, najtraženija i u Primorsko-goranskoj i Istarskoj županiji u kojima su dva posrnula škvera desetljećima bila među najvažnijim tvrtkama.

Kraj velikih brodogradilišta na sjevernom Jadranu i podaci o najtraženijim zanimanjima u zemlji, pokazuju da Hrvatska privodi kraju »tranziciju«, nestaje industrija koja je stvarala najsloženiji proizvod koji je hrvatsko gospodarstvo moglo ponuditi na svjetskom tržištu, a dominantne postaju uslužne grane. Na završetak tranzicije koja znači funkcioniranje institucija, jasna pravila igre, poštene poslovne običaje, Hrvati će ipak malo pričekati. Ako njih nema, posla u Hrvatskoj, zavarivačima, bravarima ili strojarima iz škverova ostaju oglasi koje na stranicama HZZ-a objavljuju tvrtke koje traže radnike za poduzetnike u Njemačkoj ili Italiji.

Prije dva tjedna i Brodotrogir je zatražio otvaranje predstečajnog postupka, prije sedam godina u stečaj je otišla Kraljevica, gdje se danas ipak posluje i proizvodi, isto kao i u »Viktoru Lencu«. Nije Hrvatska jedina zemlja u Europi u kojoj je »velika« brodogradnja pala zbog europskih pravila i konkurencije iz Azije. Zagovornicima gašenja brodogradnje to su, uz potrošenih 35 milijardi proračunskog novca u brodogradnji, najjači argumenti da se treba suočiti s realnošću i da ne treba plakati za brodogradnjom, nego se treba okrenuti novim industrijama koje neće tražiti veliku financijsku pomoć države da bi pozitivno poslovali. Kao da su inače stabilna gospodarstva postala i ostala ona gdje se država držala po strani i nije davala novac za strateške industrije. Nepotrebno je spominjati desetke milijardi eura koje je primjerice Njemačka iz proračuna dala u spas autoindustrije, pa kad jedna sanacija nije dala rezultata, probalo se opet. Naravno, teško je povlačiti paralele između Hrvatske i Njemačke i između autoindustrije i brodogradnje, ali najveća razlika koja upada u oči je pristup vlasti problemu.

Nema para, nema brodova

Gola je istina da Hrvatska nešto nije dobro radila, ili da njezina brodogradnja naprosto nema budućnost, ako je samo šest godina nakon početka programa restrukturiranja, u kojem su škverovi očišćeni od dugova i još su imali pravo na državne potpore, Brodotrogir zatražio predstečajni postupak, a »3. maj« završio na rubu stečaja. Jedini interes za »3. maj«, odnosno za Uljanik, pokazao je Danko Končar, koji je u prošlom krugu restrukturiranja preuzeo Brodotrogir, a nakon njega Tomislav Debeljak koji je u istom procesu preuzeo Brodosplit. Interesa silnih svjetskih investitora o kojima je govorio ministar gospodarstva Darko Horvat nije bilo, i to opet govori da Hrvatska nešto loše radi ili brodogradnja u Hrvatskoj zaista nema budućnost. Što je od to dvoje više poguralo brodogradnju prema rubu propasti, nikada vjerojatno nećemo moći izmjeriti. Bivši potpredsjednik Vlade i ministar financija Slavko Linić neki dan je za naš list kazao da je podržavanje brodogradnje i izdavanje jamstva, bez obzira na to što se znalo da se brodovi rade s gubitkom, bila ekonomska politika svih vlada od osamostaljenja, jer se tako održavalo i proizvodnju i zaposlenost, ali i brojne tvrtke koje su poslovale s brodogradilištima. I to je istina i vlade su imale pravo na takvu ekonomsku politiku. No, to pravo davalo im je i obvezu da kontroliraju kako se troše krediti za koje su bili jamci. Obvezu da kontroliraju koliko je u brodogradnji domaće komponente, što je uvijek bio jedan od jačih argumenata za to da se državnim novcem osigurava opstanak brodogradnje. Da su vlasti, i to sve u posljednjih 20 godina, to radile ne bi ih iznenadilo da »para nema, a nema ni brodova« kako je to nedavno u Bruxellesu rekao premijer Andrej Plenković. Ne bi ih iznenadilo ni to da se domaća komponenta njima pred očima prepolovila u zadnjem desetljeću. Nejasno je samo kako je to dio ministara iznenadilo, jer im se također pred očima 20 godina gasila metalska industrija.

Loptica odgovornosti

A, nijedna vlada nije ozbiljno provodila nijednu kontrolu, svaki ali baš svaki put poteškoće u bilo kojem brodogradilištu prvo su primijetili mediji, pa su vlade ignorirale ta upozorenja i reagirale su tek kad je poslovanje stalo. Najčešće se njihova reakcija svodila na dodavanje još proračunskog novca u brodogradilišta. U takvoj situaciji hrvatska brodogradnja nije imala nikakve šanse, sve da su joj trendovi na svjetskim tržištima i išli na ruku.

Čak ni zadnja ruka spasa, koju je brodogradnji prije više od godinu dana odlučila pružiti Vlada Andreja Plenkovića nije to zapravo bila. Inače bi premijer javnosti jasno rekao kakvu je odluku donio i što su njezine posljedice. Umjesto toga Plenković nakon odbijanja Debeljakove ponude spominje druga rješenja, ne kaže ništa o tome kakva bi to rješenja mogla biti. Plenković više nije spreman ulagati proračunski novac u brodogradnju, vjerojatno nije siguran ni da bi uz dodatne proračunske milijarde, Debeljakov plan restrukturiranja, uspio i to je ekonomska politika koju je on odabrao. Veliki postotak hrvatskih građana to će i podržati, ali premijer očito želi da kraj proglasi netko drugi pa spominje dodatna rješenja. Njegovi ministri o tome ništa ne znaju, sud u Pazinu na osnovu te odluke i tvrdnji predsjednika Uprave Emila Bulića odgađa stečaj i kaos opet počinje. Sadašnji ministri krivnju za jamstva koja je Vlada platila svaljuju na bivšeg ministra gospodarstva Ivana Vrdoljaka, svog sadašnjeg koalicijskog partnera, a on u intervjuu Novoj tv odgovara da su se ta jamstva koristila u godinama nakon njegovog odlaska iz Vlade i pita se što su radili oni koji su morali provesti nadzor, Hrvatska brodogradnja Jadranbrod, Hrvatska banka za obnovu i razvoj i Sektor proračunskog nadzora u Ministarstvu financija u posljednje tri godine. Dakle, Vrdoljak lopticu odgovornosti vraća u Plenkovićevu Vladu. Onako kako Plenković prebacuje odluku na sudove, a oni je vraćaju na Vladu. Ako brodogradnja u Istri i Rijeci preživi i takvu situaciju, i to u bilo kakvom obliku, ipak je žilavija nego se mislilo. Ako ne netko o tome mora obavijestiti srednje tehničke škole i fakultete, posebice one koji imaju studij brodogradnje, da ubuduće školuju ljude isključivo za inozemstvo ili da počnu obrazovati kuhare i konobare.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.