Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 9° 1
Sutra: 9° 9° 1
6. prosinca 2019.
Zdenko Radelić

Povjesničar objavio knjigu s popisom 7.500 članova Ozne i Udbe: 'Nije na meni da ih slavim ili osuđujem'

Potkraj godine idem u mirovinu i najvjerojatnije će to biti moja zadnja znanstvena knjiga i, vjerojatno, zadnji znanstveni rad - Zdenko Radelić / Snimio Darko JELINEK
Potkraj godine idem u mirovinu i najvjerojatnije će to biti moja zadnja znanstvena knjiga i, vjerojatno, zadnji znanstveni rad - Zdenko Radelić / Snimio Darko JELINEK
Autor:
Objavljeno: 11. studeni 2019. u 7:12 2019-11-11T07:12:03+01:00

Ja sam povjesničar i smatram da nije cilj historiografije da osuđuje ili slavi sudionike prošlosti, nego da se prošlost opisuje i tumači što je objektivnije moguće. Bez obzira na to što je nemoguće biti potpuno objektivan i pisati bez pristranosti i emocija, povjesničar mora raditi upravo tako kao da je to moguće. Tom idealu se može približiti samo onda ako mu je cilj opisivati i tumačiti prošlost, a ne slaviti ili osuđivati njezine sudionike

Povjesničaru Zdenku Radeliću uskoro izlazi knjiga "Obajveštajni centri, OZNA i UDBA u Hrvatskoj (1942-1954.)". Riječ je o dvotomnom izdanju čiji drugi dio sadrži popis 7.504 pripadnika, kako je Radelić precizirao, "sigurnosno-obavještajnoga sustava partizanskoga pokreta i komunističke Jugoslavije" na teritoriju Hrvatske u spomenutom razdoblju. Uz svako ime navodi se njegov kraći životopis. Zanimalo nas je koja je svrha tog popisa, želi li možda autor prokazati te ljude.

- To mi nije bilo ni na kraj pameti, iako vjerujem da će biti onih koji će moju knjigu baš tako doživjeti i komentirati. Ja sam povjesničar i smatram da nije cilj historiografije da osuđuje ili slavi sudionike prošlosti, nego da se prošlost opisuje i tumači što je objektivnije moguće. Dakako, čista objektivnost je nemoguća jer na rezultate istraživanja i njihova tumačenja utječu okolina u kojoj se istraživač odgojio i obrazovao kao i društveno okruženje u kojem živi. Dakle, splet osobnih sposobnosti istraživača, svjetonazor i politička uvjerenja svakog pojedinca, stručnost, moralna čvrstina i utjecaj društvene sredine neizbježno daju biljeg interpretacijama povijesnih događaja. No, bez obzira na to što je nemoguće biti potpuno objektivan i pisati bez pristranosti i emocija, povjesničar mora raditi upravo tako kao da je to moguće. Tom idealu se može približiti samo onda ako mu je cilj opisivati i tumačiti prošlost, a ne slaviti ili osuđivati njezine sudionike. U suprotnome, ako istraživač u prošlosti traži "dobre i loše dečke" pretvara sudionike u svoje suvremenike, u istomišljenike ili, pak, u protivnike. U takvom slučaju se kritičari suočavaju ne samo s rezultatima istraživanja prošlosti, nego i s ideološkim i političkim uvjerenjima samog istraživača, a što nas dovodi na područje političkog aktivizma.

Članovi i doušnici

Možda vam je onda namjera dati ljudski lik tim udbašima, da ne budu i dalje na razini neke apstrakcije?

- Zapravo su nam u historiografiji potrebni takvi popisi jer će mnogima olakšati daljnja istraživanja, a čitatelje upoznati s najvažnijim biografskim podacima onih koji se nalaze na popisu. U svijetu i kod nas objavljuju se brojne knjige iz kategorije "tko je tko", koji sadrže kratke biografije utjecajnih osoba u politici, kulturi i gospodarstvu. Prema tom obrascu se pišu i knjige koje pokrivaju određenu problematiku iz prošlosti. Kod nas je najpoznatija knjiga te vrste "Tko je tko u NDH". Bilo bi korisno kad bismo imali, primjerice, Tko je tko u NRH/SRH, ili, ako će nekome moj popis poslužiti kao primjer, da izradi popis s kratkim biografijama komunističkog državnog i političkog vodstva nakon 1945. Zar ne bi bilo dobro da imamo popis svih hrvatskih članova CK SKJ i članova CK SKH od početka do kraja njihova djelovanja ili, pak, popis svih zastupnika Sabora od 1945. nadalje?

Zapravo su nam u historiografiji potrebni takvi popisi jer će mnogima olakšati daljnja istraživanja - Zdenko Radelić / Snimio Darko JELINEK

Ali, potomcima ljudi s ovog popisa možda biste mogli napraviti neugodnosti. Naročito ako su im predci bili doušnici, a nisu za to znali. Sami ste, naime, napisali da za neke s popisa niste sigurni jesu li bili tek doušnici.

- To nije popis doušnika, nego članova ili pripadnika obavještajnih centara, informativnih i obavještajnih oficira u partizanskim jedinicama te članova OZNE i UDBE. Kao što sam naveo u predgovoru drugog sveska knjige, a koji sadrži popis, iz dokumenata nije uvijek jasno je li pojedinac spomenut kao član, pripadnik sigurnosno-obavještajne djelatnosti ili kao doušnik, a što se u samim počecima partizanskog pokreta i nije uvijek razlikovalo. Razumljivo je da među članovima KPJ nije bilo stroge granice u zaduženjima, pa su, u skladu s prirodom oružane borbe, svi bili zaduženi za prikupljanje podataka, napose na nižim razinama hijerarhije u KPJ i NOP-u. Svi su morali djelovati kao doušnici odnosno obavještajci koji dojavljuju podatke, a poslije su samo neki bili uključeni kao članovi obavještajnih centara, potom OZNE i UDBE. Mogućnost razlikovanja između članova i doušnika manja je u dokumentima iz razdoblja obavještajnih centara, puno veća kod OZNE, a razlikovanje je gotovo potpuno jasno kod UDBE. Kada nisam mogao sa sigurnošću ustanoviti jesu li neki pojedinci bili samo doušnici ili pak članovi obavještajno-sigurnosne strukture NOP-a, uvrstio sam ih u popis da bih izbjegao mogućnost da zbog takvih dvojbi propustim navesti nekog člana za kojega imam podatke. Inače, vaše pitanje podsjeća na to kako su važne društvene okolnosti u kojem se objavljuje neko djelo. Naime, mnogi, kojima možda neće biti drago da spominjem njihovu najbližu rodbinu kao članove komunističko jugoslavenskih sigurnosno-obavještajnih službi, vjerojatno bi me prije 30-40 godina hvalili na sva usta. Međutim, ponavljam, motivi koji su me naveli da se bavim tom problematikom i da objavim popis isključivo su znanstveni.

Namjeravate li možda objaviti popis službenika UDBE odnosno SDS-a do 1990. godine?

- Ne. Već bi i ovaj popis, zapravo, zahtijevao angažman cijelog tima istraživača, a ne pojedinca. Pregledao sam sve bitne i dostupne fondove u gotovo svim arhivima u Hrvatskoj što je bilo izuzetno fizički iscrpljujuće. Sreća, pa mi je taj rad činio zadovoljstvo.

Velika većina ljudi s ovog potpisa su mrtvi. Osim Josipa Manolića i Budimira Lončara.

- Vjerujem da ih ima više koji su još živi, samo što nisu bili na istaknutim dužnostima i nisu javnosti poznati.

Vjerujem da ih ima više koji su još živi, samo što nisu bili na istaknutim dužnostima i nisu javnosti poznati - Zdenko Radelić / Snimio Darko JELINEK

Jeste li kojeg od njih osobno upoznali?

- Prije nekoliko godina, na predstavljanju neke knjige moj me kolega upoznao s Josipom Manolićem s kojim je surađivao 1991. Namjeravao sam se konzultirati s njime oko nekih pitanja u vezi s Oznom, ali s obzirom na način kako sam obradio pojedine teme, takav mi se razgovor nije učinio presudnim. Osim toga, Manolić je u međuvremenu objavio svoja sjećanja.

Revolucionarni fanatici

Kakva je bila struktura tih ljudi?

- Nisam analizirao obrazovnu strukturu, ali sam uvjeren da je vodstvo KPJ angažiralo svoje najbolje kadrove u sigurnosno-obavještajnim djelatnostima i službama. Što se tiče dobne strukture, podatke o godini rođenja imam za njih ukupno 25,69 posto od svih popisanih. Analizirajući dobnu strukturu ustanovio sam da je prosjek godina pripadnika sigurnosno-obavještajnih službi 1945. bio 26 godina.

Jesu li svi bili revolucionarni fanatici?

- Teško mi je to reći. Mogu samo nagađati da ih nije bilo malo. Ideali mnoge učini fanaticima, napose u teškim ratnim okolnostima kada vjerujete da sudjelujete u stvaranju novoga društva i novog čovjeka.

Srbi su, s obzirom na zastupljenost u stanovništvu, bili nadreprezentirani, ali većina u Ozni i Udbi ipak su bili Hrvati.

- Podaci govore da je 1941. godine udjel Hrvata u NOP-u bio 12,5 posto, a Srba 85 posto, dok je 1945. udjel Hrvata bio 61 posto, a Srba 28 posto. Nacionalna struktura u sigurnosno-obavještajnim službama, odnosno u OC-evima, Ozni i u Udbi, bila je još manje razmjerna udjelu Hrvata i Srba u ukupnom stanovništvu Hrvatske. Prema mojim nepotpunim ali, uvjeren sam, reprezentativnim podacima, u sigurnosno-obavještajnoj djelatnosti, odnosno OZNA-i/UDB-i na području Hrvatske do 1954. udjel Hrvata bio je 53,28, a Srba 42,5 posto. Da podsjetim, Srbi su 1948. činili 14,5 posto stanovništva Hrvatske. Navedene podatke izračunao sam na temelju podataka o nacionalnoj pripadnosti 16,46 posto od ukupno 7.504 pripadnika sigurnosno-obavještajnih djelatnosti i službi, koliko sam ih popisao u svojoj knjizi.

U knjizi ima rečenica - "svaki pokret ili stranka u borbi za vlast i njezino održanje te za sređivanje stanja u društvu u ratu i nakon njega koristi i represiju". U tom ste kontekstu vi pisali i o Udbi.

- Tako je. U nastavku sam ustvrdio da represija može biti usklađena s proklamiranim pravilima, državnim i međunarodnim zakonima, ali može biti i suprotna njima i da to napose vrijedi za revolucionarne pokrete i stranke. Htio sam naglasiti da su nastojanje da se zavede potpuna kontrola teritorija, pobjednička euforija i revolucionarni ciljevi bili presudni razlozi da KPJ vojnim i policijskim sredstvima nastoji onemogućiti svoje neprijatelje njihovim fizičkim uništenjem ili društvenom marginalizacijom. Kažnjavanje ratnih zločinaca, obnova jugoslavenske države, proširenje njezinih granica i uvođenje federalizma, a napose uvođenje komunističkoga sustava motivirali partizansko vodstvo na primjenu drastičnih represivnih sredstava u osiguranju svoje pobjede i jednostranačke vladavine. U tome su, osim legalnih, koristili i postupke koji su bili u suprotnosti s vlastitim proklamiranim načelima i zakonima, ali i međunarodnim pravom. U tome su važnu ulogu imale OZNA i UDBA.

Oni su uspostavljali jedan revolucionarni poredak, a još je pritom postojala opasnost od vanjske intervencije, sa Zapada i Istoka. Stoga možda i ne čudi količina terora kojim su se služili.

- Dakako, sa stajališta obnove Jugoslavije, ovaj puta s federalnim sustavom, borbe protiv fašizma i okupacije, međunarodnog položaja Jugoslavije te posebno nastojanje da se izvrši revolucija, djelovanje KPJ i OZNA-e/UDBA-e bili su potpuno logični.

"Mač Partije"

Budući da je OZNA bila "mač Partije", neprijatelje je određivala Partija. Tko su sve bili neprijatelji, kako ih se kategoriziralo?

- Brojne su kategorije neprijatelja i onih koje je trebalo kontrolirati. OZNA je popisivala osoblje državnih i privatnih ureda, obrtnike, odvjetnike i poduzetnike, popisivale je kuće, tvornice, mlinove, trgovine, ljekarne i stanovnike po selima. "Narodnim neprijateljima", kojima su planirali konfiscirati imovinu, osim neprijateljstva prema partizanskom pokretu zajedničko je bilo i to da su bili imućni. Uglavnom su to bili vlasnici tvornica, radionica, trgovina, hotela, gostionica, ljekarni i zubarskih ordinacija. Često su uz njihova imena stajale napomene da su ""ustaše", "koljači" i "šverceri". OZNA je neprijatelje KPJ svrstala u brojne kategorije poput "ustaša", "četnik", "jugonacionalist", "Nijemac", "mason", "haesesovac", "svećenik", "klerofašist", "anglofil", "politički nestalan" i "nepošten". Njima suprotstavljene kategorije bili su "naši simpatizeri" i "naši aktivni članovi" te "pošteni". OZNA je kontrolirala sve institucije. Tajni povjerenici postavljeni su u državne institucije i političke organizacije, pokrivali su sva područja "društvenog, privrednog, političkog i kulturnog života", osim organizacija KPJ. Komunistička vlast osjećala se najugroženijom od HSS-a, a među vojnim saveznicima najviše od Velike Britanije, odnosno njezine obavještajne službe Secret Intelligence Servicea. Dakako, ni u jednom izvješću gdje se spominju strane obavještajne službe ne spominje se sovjetski NKVD, a gotovo u svakom izvješću spominje se britanski Secret Intelligence Service. OZNA je smatrala da je ta služba centar međunarodne reakcije i u lipnju 1945. stavlja je na prvo mjesto u kontraobavještajnom, tj. sigurnosnim zadacima. Prema mišljenju vodstva OZNA-e, "Mačekova klika" željela se nametnuti uz pomoć Velike Britanije.

To se neprijateljstvo manifestiralo na različite načine. U knjizi čak navodite da neprijateljska propaganda nije morala biti javna, dovoljno je bilo da je usmjerena na jednog čovjeka da bi je se okarakteriziralo kao neprijateljsku.

- U literaturi je zabilježeno da su progoni neistomišljenika obuhvaćali sve koji su mislili drukčije i koji su tu svoju misao negdje napisali ili nekome povjerili. Za optužbu da je netko počinio neprijateljsku promidžbu bio je dovoljan izvršitelj i svjedok. Sudovi su 1952. doista dobili tumačenje što je to neprijateljska promidžba: "Za postojanje neprijateljske propagande nije potrebno prisustvo javnosti: propaganda se može vršiti i prema jednoj osobi".

Visoki dužnosnici Partije i OZNA-e koje citirate u knjizi bili su svjesni problema neselektivnog terora i tražili su da se s tim prekine. Vladimir Bakarić je, recimo, tvrdio da u postupanju UDBA-e prema neprijatelju ima i šovinizma i srbovanja, a to je mislio i ministar Dušan Brkić, inače Srbin.

- U ozračju u kojem smaknuća nisu bila iznimka, štoviše, kada su ih organizirale same vlasti, teško je bilo spriječiti nekontroliranu odmazdu. Slučajevi smaknuća zarobljenika ili sumnjivih osoba mimo odluka vodstva i OZNA-e bila su česta. O tome se raspravljalo i na sjednicama CK KPH. Bakarić je na sjednici 6. lipnja 1945. rekao da u odnosu prema poraženima vlada anarhija, a spominjao je i "zulum" i šovinizam. Spomenuto je čak "srbovanje". Zabilježena su mnoga premlaćivanja i strijeljanja zarobljenika, upadi u stanove i nasilničko ponašanje. Stanje se unatoč nezadovoljstvu komunističkoga vodstva nije popravljalo. Na sjednici CK KPH 13. srpnja 1945. rečeno je da jača mržnja između Srba i Hrvata, a da u Slavoniji ljudi bježe u šume u strahu od odmazde. Među stanovništvom se širio strah od OZNA-e zbog "čišćenja sela". Zbog neljudskoga postupaka članovi CK KPH zahtijevali su na sjednici 18. srpnja 1945. da se krivci oštro kazne. Kao primjer nasilja nad zarobljenicima Hrvatima, Ivan Krajačić je iznio slučaj iz Bjelovara, gdje se III. crnogorska divizija "slabo odnosi prema domobranima". Iz Slavonske Požege čak je 180 Hrvata pobjeglo u šumu zbog osvetničkih ispada srpskih šovinista. Na sjednici CK KPH 26. srpnja 1945. Dušan Brkić je upozorio da su u Srijemu i istočnoj Slavoniji "velikosrpski elementi" ubijali zarobljene domobrane. Iako je zahtijevao da se činovništvo očisti od ustaša i da se krivci kazne, tražio je da se u hrvatskim gradovima za načelnike milicije postave Hrvati i da se OZNA pojača dobrim kadrovima. I Vicko Krstulović, ministar unutrašnjih poslova hrvatske vlade i član Politbiroa CK KPH, govorio je da se ubija zarobljene Hrvate.

Spašavanje vojnika NDH

Dakle, osvete Srba nad Hrvatima, zbog zločin počinjenih u NDH, nisu bile rijetka pojava kad je o tome govorila i partijska vrhuška.

- Tako je.

Bilo je, međutim, i slučajeva da je OZNA spasila veći broj zarobljenih vojnika NDH, koje su neke formacije Jugoslavenske armije htjele sve smaknuti. Koliko je to bilo često?

- S obzirom da je vodstvo KPJ i partizanskog pokreta provodilo osvetničko-revolucionarne mjere, OZNA je bila ta koja je trebala organizirati masovna strijeljanja. Istodobno je trebalo ograničiti samovolju drugih jedinica Jugoslavenske armije u kažnjavanju zarobljenika. Međutim, samovolja se nije strogo kažnjavala, što znači da se tolerirala. Može se reći da je u prvim danima nakon okončanja rata kontrola odmazde novim vlastima klizila iz ruku. Odmazda nad pripadnicima poraženih vojski miješala se sa stavom da se treba obračunati sa svim mogućim protivnicima, pa i onima koji će se protiviti budućim revolucionarnim potezima vlasti. Dakle, odmazda je bila posljedica stradanja pobjedničke strane, ali namjera pobjedničke KPJ da onemogući ili smakne ne samo stvarne nego i sve potencijalne neprijatelje. Kako je vrijeme od rata odmicalo, stanje se sve više stabiliziralo i sve je više bilo u skladu s željama državnog i političkog vrha.

OZNA se bavila i obavještajnim radom, zanimljivo je da su pravili popise zaposlenih u pojedinim državnim i gospodarskim institucijama NDH u Zagrebu na osnovu njihovih političkih preferencija. Prema njihovoj procjeni manjina ih je bila proustaški orijentirana.

- OZNA je izradila brojne popise. Primjerice, u Osijeku su popisali činovništvo u kotarskim oblastima, sudovima, poreznim upravama, školama, gruntovnicama, katastarskim uredima, župskim redarstvima, poduzećima, rudnicima, tvornicama, ali i popise podržavljenih trgovina koje su bile predane "zaslužnim licima-ustašama". Popisivali su ustaše, agente Gestapa, agenta UNS-a, "četnička lica", simpatizere kralja odnosno jugoslavenskih monarhista, "anglofile", petokolonaše, sabotere, ali i "sitne narodne neprijatelje". Na primjeru zagrebačke Plive možemo vidjeti da je potkraj 1944. OZNA svrstala vodeće osobe te tvornice u nekoliko kategorija: organizirani ustaša, nastupa ustaški, simpatizira s ustašama, neutralan, anglofil, sklon partizanima i aktivno surađuje s partizanima.

Zaštitnici naroda

Organizacija kakva je bila OZNA/UDBA imala je smisla samo ako su je se ljudi bojali. Ali, vodeći dužnosnici OZNA-e nisu htjeli da je takva percepcija o njima, jer su sebe smatrali zaštitnicima naroda.

- Primjerice, tajnik veleposlanstva SAD-a je u rujnu 1945. izvijestio svoje nadređene da je u Jugoslaviji uspostavljen policijski režim i da vlada opći strah. Režim ima "špijune u svakom bloku i u svakoj zgradi", a na tisuće ljudi izbrisano je s biračkih popisa jer "oni ili njihovi rođaci nisu pristalice Narodnog fronta". "Na sve strane se čuje da je, u poređenju s Oznom, Gestapo bio blaga ustanova". Ante Mandić, predsjednik Komisije za ratne zločine Hrvatske te član bivšeg Kraljevskoga namjesništva, ustvrdio je u lipnju 1946. u pismu Većeslavu Holjevcu, zapovjedniku Vojne uprave Jugoslavenske armije za Istru i Slovensko primorje, da mnogi "dobri ljudi" postupke UDBA-e smatraju gorim od onih koje su primjenjivali fašisti. Slično pismo uputio je u srpnju 1946. Ivanu Krajačiću Stevi, obavještavajući ga o sadističkim postupcima OZNA-e/UDBA-e. U literaturi se citira nepotpisani dokument javnoga tužilaštva, vjerojatno Javnog tužilaštva Hrvatske, koji potvrđuje svu drastičnost postupaka Ozne: "Potrebno je da vidimo zašto je neprijateljima naših naroda uspjelo da OZNA-u predstave kao organ od kojeg se ledi krv u žilama radnom i poštenom svijetu, mjesto da mu bude zaštitnik".

Imate li bilo kakvih saznanja o utjecaju starih udbaških struktura u današnjoj Hrvatskoj?

- Ne bavim se tim dijelom povijesti i nemam nikakvih saznanja o tome. No, sigurno ne može biti govora – a ne mogu vjerovati da uopće ima takvih koji u to vjeruju – da bi bivši članovi nastavljali rad na realizaciji ciljeva UDBA-e, pa tako i na obnovi Jugoslavije i komunizma. To bi bilo previše i za najmaštovitije među nama, pa čak i za pisce znanstvene fantastike. Možda bi mogli govoriti samo o nastojanju bivših udbaša da se izmaknu pažnji javnosti jer bi se, primjerice, objavljivanjem svojih sjećanja, vjerojatno, izložili moralnoj osudi velikoga dijela stanovništva.

Posvetili ste dobar dio vaše znanstvene karijere ovoj pomalo mističnoj organizaciji, jeste li sada zatvorili to poglavlje?

- Potkraj godine idem u mirovinu i najvjerojatnije će to biti moja zadnja znanstvena knjiga i, vjerojatno, zadnji znanstveni rad. No, sve svoje bilješke i kopije dokumenata predat ću mlađim kolegama da nastave istraživanje OZNA-e i UDBA-e. Na Hrvatskom institutu za povijest imamo vrlo sposobne istraživače i vjerujem da će bez obzira na probleme s nedostupnošću dokumenata OZNA-e, a posebno UDBA-e, nastaviti moje istraživanje.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.