Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 8° 4
Sutra: 8° 8° 4
22. siječnja 2020.
Životna priča Miroslava Matića

Konobar koji je služio predsjednike: 'Rekli su mi da brzo postavim stol za dvoje, a onda sam ugledao Tita...'

snimio Roni Brmalj
snimio Roni Brmalj
Autor:
Objavljeno: 15. prosinac 2019. u 17:15 2019-12-15T17:15:00+01:00

Franju Tuđmana poslužio sam na Danima Bevande u restoranu Opera hotela International. Stipe Mesić je pak u Bevandi bio dvaput na ručku, Ivo Josipović vrlo brzo nakon što je preuzeo predsjedničku dužnost, a aktualna predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u nekoliko navrata, i službeno i s familijom, otkrio je ovaj legendarni konobar.

Tko je bio tko na opatijskoj gastro sceni, tko se posvađao oko najobičnijeg limuna, i koliko se dnevno u restoranu prodalo škampi, samo su neki od detalja s margine bogate životne priče opatijskog konobara Miroslava Matića, koji već 28 godina radi u restoranu Bevanda, a tijekom svog života posluživao je čak pet predsjednika, Tita, Franju Tuđmana, Stipu Mesića, Ivu Josipovića i aktualnu predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović.

No, osim te činjenice, ovaj dugogodišnji turistički djelatnik turističku je Opatiju upoznao u dušu, kao i njene goste, a kroz svoj radni vijek stekao doista bogato radno iskustvo.

Bogato iskustvo

I reći će s ponosom, uvijek imao vrlo korektan odnos s kolegama. Sve je počelo još 1973. godine.

Opatija je nekad bila puna i zimi

Opatija je nekad imala zimsku i ljetnu sezonu. Naime, zima se bazirala na domaćem gostu, uglavnom su to bili diplomati, političari, rukovodioci... Uglavnom, točno se znalo koji gost dolazi u koju sobu i koji stol mu se priprema. I tako svake godine. Pa ljudi su onda u Opatiji boravili i po tri, četiri mjeseca pa nije čudno da je Opatija bila i zimi puna šetača, živa, prisjetio se Matić govoreći o Opatiji nekad i danas. A nekad, doznajemo, nije bilo toliko sezonaca.
- Nije bilo toliko sezonskih radnika jer je osoblje trebalo i zimi. U konačnici se taj zimski period zaključio s pozitivnom nulom, ali su ljudi radili, isplaćivalo se plaće, gosti su trošili u opatijskim kavanama, restoranima... Svi su imali koristi, dodao je.

– Inače sam rođen u Kupresu, a 1973. sam godina došao u Opatiju obzirom da sam u Rijeci imao barbu koji je radio u Rafineriji nafte Rijeka. Ustvari je bilo pitanje kamo ću, odnosno koju srednju školu upisati, pa je jedna od opcija bila da odem u školu za automehančara u Sarajevu. Međutim, meni je puno draže bilo ići ovim putem. Prijatelj mog strica koji je radio u riječkoj rafineriji u to je vrijeme bio Dujam Knežević, direktor u hotelu Opatija, koji me odmah po dolasku u Opatiju primio u hotel na praksu. Tako da sam i prije nego je u rujnu škola uopće počela, počeo raditi u turizmu, ha, ha... Za mene onako mladog, dolazak u hotel je bio kao dolazak u Hollywood. Još i sad se sjećam kako mi je šef sale Josip Žigo rekao, »mali kupi crne hlače i cipele, te leptir mašnu«. To je bio standard. Bijelu košulju smo dobili u hotelu i ona je uvijek morala biti savršeno ispeglana i uštirkana... Sve je moralo biti kao po špagi, prisjetio se svojih početaka u turizmu naš sugovornik dodajući kako je u vrijeme njegova školovanja sustav bio takav da su učenici pola godine imali nastavu u školi, a pola u hotelu ili ugostiteljskom objektu tako da su nakon završetka škole bili spremni za tržište rada. U hotelu Opatija je radio tijekom čitavog školovanja, a po završetku škole slijedio je odlazak u vojsku.

4185079

Posebno putovanje

Raspoređen je u Beograd u takozvanu Titovu gardu. Jednom su prilikom tako tražili konobare i kuhare koji će s Titom ići u pratnji na njegovim putovanjima po bivšoj Jugoslaviji. A kako je bio školovani konobar, i k tome još iz opatijske škole, koja je bila pojam u cijeloj državi, primljen je u pratnju.

- Jednom smo tako išli u Bugojno gdje je Tito imao lovište i tamo smo bili 15 dana, nakon čega smo išli u Split pa na Brijune. Išli smo vojnim mercedesima, i mogu reći, to je bilo jedno posebno putovanje. Nevjerojatno. Mogu reći da sam dobro prošao kada su me uzeli u tu pratnju. Sjećam se da je plaća bila 150 tisuća dinara, što je bilo znatno više od vojničke.

1

Mi smo na Brijunima bili smješteni u objektu »Jurina i Franina«, odnosno u objektima u kojima su spavali svi iz pratnje, od onih zaduženih za osiguranje, do vozača, kao i nas koji smo brinuli za hranu ljudi koji su radili na Brijunima. A kako se dogodilo da sam služio samog Tita? Titov čovjek zadužen za lovišta i općenito životinje na otočju, sjećam se da se zvao Šandor, stalno je dolazio kod nas na ručak, a posebno je volio juhu od cvjetače koju je sjajno spremao kuhar Ante Bakotić.

Konobar je poput psihologa

Dobar konobar mora biti u neku ruku i psiholog, te dobro znati procijeniti gosta. A isto tako znati i navike gostiju s pojedinih tržišta. Dok su Talijani oduvijek bili skloni povjeriti se preporukama konobara, Nijemci su, doznajemo, ipak više skloni naručivati s karte. Žele znati koliko jelo košta i što sadrži. Tako funkcioniraju i Britanci, kao i Amerikanci. S time da su gosti iz SAD-a prilično znatiželjni, te u detalje pitaju sve o onome što jedu i piju.
- Meni je uvijek drago kada mi gost ukaže povjerenje i prepusti se mojoj preporuci. Doduše primjećujem kako su se nekad gosti možda ipak više oslanjali na preporuke. No nikad nisam imao nikakvih problema s gostima. Uvijek prema njima nastupam pošteno, otvoreno. Kao kod kuće. Kada dođete u nečiju kuću i očekujete da vas domaćin lijepo primi, kao svog, i tako se ja ponašam ovdje u restoranu. Ljudski, što svatko cijeni, reći će ovaj iskusni konobar.

I jednom prilikom su mi rekli, brzo, brzo, postavi stol za dvoje jer stiže Šandor. I ništa, postavio sam u separeu stol, kad sa sporednog ulaza dolazi Šandor, ali i - Tito. Nisam mogao doći k sebi, tada je bilo pojam vidjeti Tita, kamoli ga posluživati. A bili su ustvari u obilasku otočja i njegovih životinja te su došli na tu poznatu juhu od karfiola. Inače, i nakon završetka služenja vojske, znao sam dolaziti na Brijune kao vanjski suradnik, kao i mnogo osoblja upravo iz Opatije. Iz Ičića je bio i osobni konobar Tita, kao i jedna Opatijka koja je bila osobna kuharica, prisjetio se tih brijunskih dana Matić. A koji je tada ustvari imao nepunih 20 godina. Prisjećajući se tih dana, ispričao je kao je Tito iste godine na Brijunima slavio Novu godinu, a uz ostale goste, tu je bila i velika zvijezda Tereza Kesovija...

Dobra ekipa

Nakon toga ponovno se vratio, dakle, u Opatiju gdje je radio u hotelu Opatija i to 1978. do 1984. nakon čega je prešao u hotel Zagreb. Tih godina je bio i šef sale te je pod sobom imao i po dvadesetak ljudi.

– To je bio jedan lijep dio života, mada je sve bilo drugačije. Jako puno smo se družili. Redovito smo se nalazili nakon posla, stvarno je bila dobra ekipa ljudi, reći će Matić. U hotelu Zagreb je radio do početka 90-ih godina, dakle ratnih godina kada su onamo smješteni prognanici. Tih je godina razmišljao hoće li otići raditi u inozemstvo, obzirom da mu je otac već radio u Njemačkoj, ili ostati u Opatiji.

4185087

Slučaj je htio da je presudio jedan susret na benzinskoj pumpi na Slatini. A i tada je već imao obitelj.

– Pa slučaj je htio da su se jednog dana na benzinskoj sreli jedan moj kolega i Branko Bevanda. I Branko mu je rekao kako traži konobare i tako sam na preporuku otišao na razgovor za posao u restoranu Bevanda. Sjeli smo 10 minuta i Branko mi je samo rekao - »javi se Mikiju i počni raditi odmah«. I to je bilo to! Tako sam 18. travnja 1992. počeo raditi u restoranu Bevanda. Ono što je danas možda teže zamisliti jest da je za osoblje od 20. lipnja do 15. srpnja bio godišnji odmor nakon čega bi kretala špica sezona. Ferragosto je bio tu. A ferragosto nekad? Pa kad bi otvorili u podne restoran, već je 20 gostiju iz Italije čekalo pred vratima. Odmah su neki rezervirali i večeru. I u kolovozu gotovo da niste mogli vidjeti gosta koji nije Talijan. A jelo se sve, mi smo funkcionirali bez karte, jer su tražili ono što se tog dana nabavilo. Mi smo imali te poznate hladne salate, jelo se škampe, riba, jastozi, hlapovi.

4185084

I stvarno se škampa prodalo i po 10 do 12 kilograma na dan. No tada ih se i moglo nabaviti u takvim količinama. A na dnevnoj bazi bi prodavali 50 do 60 kilograma ribe. Svaki stol je jeo i hladno predjelo i međujelo i ribu ili škampe. A imali smo i tu takozvanu ješku, kao smo zvali ona naša kolica s po 18 zdjelica s raznim salatama, od hobotnice, bakalara, do puževa, marinada i drugog. I zamislite kada je gost gladan došao u restoran i vidio tih 18 vrsta predjela, ha, ha... Nije bilo bolje ješke, ispričao je naš sugovornik.

Degradacija struke

Struku se derogiralo. Rekao bih, naime, da je uvriježeno mišljenje kako svatko može biti konobar i onda u hotele ili restorane dolaze raditi ljudi koji nisu nikad radili u struci. To je greška i u kadrovskoj politici u Hrvatskoj, bez jasnog cilja što želimo. Problem je i što nema dovoljno stipendija. Mi smo posljednjih dvadeset godina imali možda dva, tri naučnika, koji su nakon škole doista i ostali raditi u struci. I to je šteta. Ovo jest fizički naporan posao, a možda još više ljude odbija to što u dane kad su ostali slobodni, dakle, za vikende, blagdane, u večernjim satima, vi radite. I tu je potrebna velika potpora obitelji tako da stvarno moram istaknuti svoju suprugu Goranu, po struci medicinsku sestru, te moje tri predivne kćeri koji sve to prolaze sa mnom. Imam doista divnu obitelj, istaknuo je s ponosom naš sugovornik.

Bevandin rižoto

Reći će kako je Bevanda bio u mnogim stvarima avangardan, pogotovo u ponudi. Uz ostalo, ovaj je legendarni opatijski ugostitelj organizirao svake godine gostovanje u Zagrebu. Točnije Dane Bevande u restoranu Opera hotela International. Posljednja put je to gostovanje održano 1992. i te je godine jedne večeri stigao i tadašnji predsjednik Franjo Tuđman. Na meniju je bila klasična riblja ponuda, uz ostalo i Bevandin rižoto.

- Znalo se reći »ako nisi bio u Bevandi, kao da nisi bio u Opatiji, a ako nisi jeo Bevandin rižoto, kao da nisi bio u Bevandi«, ha, ha... Inače, Bevanda je bio prijatelj s Ćirom Blaževićem, a Ćiro je bio dobar s obitelji Tuđman tako da su Tuđmanova supruga i kći nekoliko puta kasnije ponovno bile u našem restoranu. On poslije nije dolazio.

4185088

Nakon toga je na redu bio Stipe Mesić, on je ovdje u restoranu bio dvaput na ručku. Ivo Josipović je, pak, ovdje bio na ručku vrlo brzo nakon što je preuzeo predsjedničku dužnost i to s tadašnjim srpskim predsjednikom Borisom Tadićem. Sjećam se da su na ručak stigli brodom. A aktualna predsjednica je ovdje bila u nekoliko navrata i službeno i s familijom, otkrio je ovaj legendarni konobar. Na pitanje ima li tremu kada u restoran stignu dužnosnici ili druge poznate osobe, jednostavno je kazao – ma ne, nema treme, to je rutina. Biti profesionalan i odraditi posao najbolje što možeš, i to je to.

A govoreći što bi poručio mladim ljudima koji se žele ili se školuju za konobara istaknuo je kako se čovjek uvijek na neki način izgrađuje profesionalno i kao osoba. Važna je dobra volja i želja za radom.

4185077

- Moraš konstantno učiti i biti u toku. I biti siguran u ono što nudiš. Vrlo je važna priprema, jako dobro moraš znati što se događa u kuhinji, što se priprema, jer mi radimo s osjetljivim namirnicama koje i koštaju. I kad dođete za stol morate imati fokus na to što bi preporučio. Uvijek moraš biti spreman i znati što želiš prodati. A najgore je kada konobar trči. Zašto? Znači da je nešto zaboravio, »kratak« je... Dakle, u glavi se morate posložiti da uz glavni posao, radiš još tri usput. Ja uvijek kažem, treba učenika baciti u vatru, tako će naučiti, zaključio je ovaj dugogodišnji turistički djelatnik.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.


Promo
PUST 2020.
Viškovo

PUST 2020.