Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: °
Sutra: ° °
11. studenoga 2019.
Reportaža

JEDAN DAN U LOVASU Idilično srijemsko selo oporavlja se od ratnih trauma. Nedostaju mu samo - ljudi

Foto Davor Kovačević
Foto Davor Kovačević
Autor:
Objavljeno: 23. veljača 2019. u 6:19 2019-02-23T06:19:52+01:00

Puste su ulice Lovasa. Potresan je prizor obnovljenog i uzorno uređenog sela, istodobno sablasno praznog; tek stariji čovjek s dvije vrećice hoda polako širokim šorom do svoje usamljene kuće negdje na rubu nepregledne ravnice. Sad, kad je obnova završena i kad su stvoreni uvjeti za pristojan život – sada ljudi odlaze

Nije više problem rat. Sad je problem Europa – govori Roko dok užurbanim, vještim pokretima priprema espresso rijetkim gostima u svom kafiću u središtu Lovasa. »Evo, već tri tjedna radim sam, od jutra do mraka. Ne mogu naći konobara. Nekad sam ih nalazio na svakom ćošku. Sada – javi mi se neki dečko iz Tovarnika, al' i on samo koji mjesec, do sezone. Tada, opet isti problem: nema više ljudi u Lovasu.«

Rijetki su gosti u neobično velikom kafiću, prostoru kojeg je Roku iznajmila općina. Tek nekoliko muškaraca na pragu srednjih godina, očito sviklih poslovima na polju. »I, šta kažeš, ide i tvoj brat?«, pita Roko jednog. »Odust'o u zadnji čas. Naš'o poso, pa ostaje«. Razgovorljivi Roko objašnjava. »Ovaj tjedan četvoro odlaze. Vjerujte mi, znam više od pedeset ljudi koji su otišli. E, da sam znao da će se ovo dogoditi… Pitanje je bih li ikad došao«.

Puste ulice 

Jer, Roko je Riječanin. Od trećeg osnovne živio je na Krku, a potom ga ljubav 2007. dovela u Lovas. »U ono vrijeme, prije deset, petnaest godina, Krk je bio nula preko zime za Lovas! Dosadno bilo, nigdje nikog. A ovdje, sve krcato! Dva kafića, oba puna, ljudi na ulici, složno mjesto, lijep život… Pa smo rekli žena i ja: ajmo mi zimi u Lovas, ljeti na Krk, super će nam bit'… Došli, otvorili kafić, imao četiri stalno zaposlena konobara, odlično je bilo. Ali, tad je došla Europa. Točno sam znao što će se dogoditi, zato sam i glasao protiv Europe. Ljudima ušlo u uho: Njemačka, Irska, Austrija, gradovi, Vukovar, Pula… I evo, nigdje nikog. Danas, kako se prije Europe živjelo u Lovasu, znaš samo za kirbaj, 29. rujna, za Božić i za Uskrs. Tada dođi, vidjet ćeš, sve se odmah promijeni. Ostalim danima – pustoš…«

Foto Davor Kovačević

Uistinu: puste su ulice Lovasa. Potresan je prizor potpuno obnovljenog i uzorno uređenog sela, istodobno sablasno praznog: tek stariji čovjek s dvije vrećice hoda polako širokim šorom do svoje usamljene kuće negdje na rubu nepregledne ravnice. Paradoksalan, tužan proces zbiva se u tome malom mjestu, nadaleko poznatom po gostoljubivim i pitomim ljudima: upornošću, marljivošću i privrženošću svom mjestu, uspjeli su se vratiti, obnoviti ga i vratiti u život, a da pritom iz Lovasa nikad nije stigla ni riječ mržnje ili osvetoljubivosti; štoviše. I sad, kad je obnova odavna završena; i kad su stvoreni uvjeti za pristojan život o kakvome mnogi umorni stanovnik prenapučenih gradova može samo sanjati – Lovas je među prvima u Hrvatskoj dobio javni Internet besplatan za sve – sada, ljudi odlaze. Uistinu je potresno bilo čuti 82-godišnju Jelenu Baketu, Lovaščanku koja je u ratu izgubila dva sina, da ovako odgovara na pitanje kako se danas živi u Lovasu: »Aj, nikako… Nema Lovasa ni pola što je bilo. Evo – prazne ulice. Ni pola nema, ništa… Evo kod nas, tu preko: samo u dve kuće se živi, drugo je sve prazno. Ajde, s ove strane ima nas šest, sedam u kućama, evo vi'š, ja ostala sama, tamo na ćošku jedna žena sama, muž joj umro, od Cirbe mama je tu, isto, tako da nas nema...«

Foto Davor Kovačević

Život u hotelu 

A čim se dođe, vidi se kako je ovdje lijepo. Do Lovasa možete s dvije strane, od Tovarnika i od Vukovara; ugodno seoce smješteno je točno između. Pod beskrajnim nebom na sve strane otvara se široka, nedogledna srijemska ravnica. Do sela, od glavne ceste, vodi vas aleja; prolazite pored razvijene poljoprivredne zadruge, simbola i ponosa ovdašnjeg privređivanja, pa ulazite u mjesto za koje vam je već na prvi pogled jasno da ga se uzorno održava i tetoši: uređene javne površine, posvuda asfaltirani nogostupi – u Slavoniji, uređeni nogostupi nekada su bili nedostižni san, jer se uglavnom hodalo po blatu – igrališta za odbojku, rukomet, nogomet, za djecu, čak za tenis – premda, ono je sad zaraslo, jer je odselio čovjek koji ga je održavao… Lovas ima uređen vrtić, lijepu školu, sportsku dvoranu, knjižnicu… A u selu živi možda manje od tisuću ljudi.

Foto Davor Kovačević

I da nije općine, bilo bi ih i manje. Priča o općini Lovas može se, manje-više, svesti na samo jedno ime: Željko Cirba. Načelnik općine postao je u progonstvu, nakon što je u ratu doživio strašnu tragediju, izgubivši najbliže članove obitelji, a i sam je jedva izvukao živu glavu. Predvodio je i organizirao mirnu reintegraciju sela, onaj prvi neizvjestan i mukotrpan povratak u potpuno porušeno i zaraslo mjesto, opterećeno krvlju i zločinom, da ga u sljedećih petnaestak godina, uvelike vlastitim organizacijskim sposobnostima i osobnom srdačnošću, vrati i pretvori u mjesto poželjno za život. Posljednjih desetak godina, otkako više nije načelnik općine, Željko Cirba radio je u županijskoj administraciji, a danas vodi županijsku tvrtku Agroklaster, koja okuplja srijemske poljoprivrednike i otvara im put prema velikim hotelskim lancima u Istri i na Kvarneru.

Na mjestu načelnice, uvjerljivo pobijedivši na izborima, zamijenila ga je supruga Tanja Cirba, Iločanka koja je progonstvo provela u Opatiji i Rijeci. »Šest godina, od 1991. do 1997, provela sam u Opatiji, prvo u hotelu Belvedere tamo prema Voloskom, a potom u hotelu Dubrovnik, koji se sad zove Savoy . Možete misliti, cijelo vrijeme u hotelu«, smije se danas prognaničkoj sudbini. »U srednju školu išla sam iznad Brajdice, one male tržnice, mislim da je i sad tamo srednja škola. Poslije na fakultet, ekonomija. Ljudi su nas tako lijepo prihvatili, i danas u Rijeci imam toliko prijatelja, često idem, jako me lijepe uspomene vežu. Vrlo brzo sam Rijeku doživjela kao svoju. Kada dođem, kao da dolazim kući«, kaže načelnica dok izlazimo iz općinske zgrade, a ona pozdravlja bake na ulici. »Ali, vratila sam se, nekako te srce vuče, ili inat neki – ideš kući svojoj… I nije mi žao. Odgajam ovdje troje djece, i lijepo je«, kaže.

Foto Davor Kovačević

Duhovi u Iloku 

Probleme ne negira. »Ali«, reći će, »postoji i druga strana«. »Trideset mladih obitelji s djecom živi u Lovasu. Škole u susjednim općinama nemaju đaka u prvom razredu, mi ih imamo sedamnaest. Za prvo dijete općina daje sedam, za drugo osam, za treće deset, za četvrto dvanaest tisuća kuna; obiteljima s petoro i šestoro djece svaki ćemo mjesec davati 1750 kuna. Vrtić košta 310 kuna, sva ga djeca mogu dobiti; školske knjige i radne bilježnice besplatne su, kao i sve školske aktivnosti: plivanje, nogomet, tambura… Mlade obitelji koje grade kuće dobiju od općine petnaest tisuća kuna pomoći. Uredili smo i opremili četiri općinska stana, tri smo besplatno ustupili mladim obiteljima, uskoro planiramo i taj četvrti; svi naši studenti imaju stipendije, srednjoškolcima općina sufinancira putovanje do škole…«, nabraja Tanja Cirba čime sve općina nastoji zadržati ljude.

Foto Davor Kovačević

»Porezne su olakšice nužne. Ljudi su na minimalcu, rade za tri tisuće kuna. Za tako plaćen posao ovdje vam je otimačina: to vam je slika Slavonije i Srijema«, kaže. No, da je problem samo do općine, to bi značilo da nije velik. Okolna su mjesta možda još praznija: Ilok, prelijepa varoš na visokoj obali Dunava, pretvara se, kažu, u grad duhova. Od Iloka do Virovitice, pa i dalje – ljudi nezadrživo odlaze. Mještani krive lokalnu vlast, lokalna vlast optužuje državu, država se batrga u nemoći koju je vlastitom nepravdom i nesposobnošću stvorila, a mladi ljudi, s pravom, ne žele čekati. »Odlaze, očekuju više. Razumljivo je to. A opet, žao mi je, srce me boli. I dalje mislim da je ovaj kraj zaslužio da se ljudi vrate. Samo nam malo treba. Ovdje se može jako lijepo živjeti«, kaže Tanja Cirba. Osobno smo se uvjerili da to može biti točno. Želje su međutim jedno, tvrda stvarnost posve nešto drugo. »Sad je kasno«, slegnut će ramenima naš Krčanin Roko. »Istina je, puno se u selu radi, odlično se održava. Ali, za koga? Ne može tu pomoći više ni općina ni država. To sad ide svojim tokom: sad da i daš nekom plaću, ljudi idu … Za par generacija – ma šta generacija, za deset godina – neće više biti Lovasa. Tko ode zadnji, nek' ugasi svjetlo.« »Nadam se da neće. Nadam se«, kaže na to skromni Željko Cirba, čovjek koji je povratku posvetio život. »Kad bi tako bilo, to bi stvarno bio poraz«

»Možda je moj Goran negdje živ, čuda se uvijek događaju«

Foto Davor Kovačević

Kako je bilo moguće da se u ovako idiličnom mjestu razbukta tolika mržnja? – to pitanje valjda nikada neće naći odgovora. Ujesen 1991. Lovas je bio poprištem monstruoznog zločina koji je najavio na što je sve spremna agresivna ideologija velikosrpstva: 18. listopada 1991. dobrovoljci i JNA natjerali su lovaske muškarce u minsko polje. Poginuo je dvadeset jedan, ranjeno četrnaest. A to nije sve: u Lovasu je poginulo ili ubijeno devedeset ljudi, pet posto stanovništva; ondje su prvi put u bivšoj Jugoslaviji ljudi – nesrbi – obilježeni »bijelim trakama«. Bila je to bestijalna vladavina zločinačke samovolje, predvođena mještaninom Ljubanom Devetakom. Organizirana su suđenja, jedno u Vukovaru, drugo u Beogradu. Ali do dana današnjega, nitko nije pravomoćno kažnjen. U Lovasu, na prvi pogled, ratne rane više se ne vide. No, zagrebite tek malo… U uredu općine, sjedi i radi uljudan čovjek na izmaku srednjih godina. Već poslije prvih nekoliko rečenica shvatit će se da je on jedan od preživjelih žrtava minskog polja – Ivan Mujić. Spremno će vas odvesti na mjesto zločina, gdje je danas spomen-obilježje s 21 zasađenim čempresom; tu će Ivan, po tko zna koji put, jedva suspregnuti drhtanje i suze.

Blizu općine, odmah iza ugla, živi Jelena Baketa. Prije pet mjeseci umro joj je muž Stojan, i ostala je sama. Njihov sin Predrag prva je žrtva rata u Lovasu. Poginuo je od mine u rujnu 1991; njegovo tijelo Jelena je na vlastitim rukama nosila. Bio je prijatelj i suborac Željka Cirbe. »I eto, moj Predrag ode, Željko je preživio. Baš sad kad je pad'o sneg, Željko doš'o pa mi očistio ulicu. Zna da sam sama. I neko ga pit'o, pa otkud ti kod Jelene čistiš? Pa, kaže, da sam ja poginio, a njen Predrag ost'o, i on bi mojoj mami doš'o očistit'. Bili smo uvijek dobri, od djetinjstva, Željko je tu kod bake i odrast'o«, pripovijeda Jelena. Drugi sin, Goran, nestao je 1991. u Vukovaru; traži ga i danas. »Šta sam proživila, ne daj bože nikom. Celi svet sam prevrnila tražeći Gorana. Ne znam više ni otkud bi počela, nisam više ni sposobna, 82. mi je godina. A moja mama umrla u 49.« Jeleni je ostao najstariji sin Ilija, i unuci, Ilijini, Predragovi i Goranovi – neku od te djece očevi jedva da su upoznali… Vitalna i odlučna usprkos svemu – takva je Jelena Baketa. »Ne bojim se nikog, ne bojim se istine«.

Prva se vratila u Lovas. »A ja da sam ostala, rekli su mi ljudi, mene bi na ćevape sekli.« Godinama već nepokolebljivo odlazi u Beograd na suđenja za ratne zločine na Ovčari i u Lovasu, nadajući se da će doznati istinu o sinu, a počinitelje vidjeti osuđene. Suočila se s najvećim krvnicima Lovasa, pogledala ih u oči, zahtijevala da joj kažu što znaju – Ljubanom Devetakom i Željkom Krnjaićem, koji je s njenim Goranom išao u školu, a onda 1991. pokazivao hrvatske kuće po Lovasu i govorio u koju da se baci bomba… Ništa joj nisu rekli. Tražila je od nemila do nedraga; u vukovarskoj bolnici, iz koje je Goran navodno nestao, upoznala je medicinsku sestru koja je poznavala Goranovu suprugu, Jeleninu bivšu snahu. Ta joj je žena rekla da se »u bolnici pričalo da je Goran oš'o preko s nekom ženskom.« »A di je to – preko? Slovenija? Srbija? Australija? Njemačka? Di je to?«, očajno je htjela doznati Jelena. Pa je ova odgovorila da je to »pričao Goranov kum Vorkapić, koji sad živi u Derventi«. Znala je Jelena da Goran nije imao nikakvog kuma Vorkapića, ali je znala i tko je taj navodni kum. Pa ga je – i pronašla. »Teta Jelena, mi kad smo čuli da je Predrag poginio, Goran je sjeo u kola i otiš'o, i ja ga više nikad nisam vidio. Ja sam 1991. bio u Lovasu, išao sam Gorana tražit. U vašoj kući su bili neki drugi ljudi«, kazao je taj Vorkapić, Goranov prijeratni poznanik, Goranovoj majci Jeleni. Pa je i u Australiju davala oglase. Ništa. I tako ona sada sjedi u svojoj praznoj kući, u ispražnjenoj ulici svojeg zaboravljenog sela – Ilija joj dođe, i unuci – i prevrće sjećanja na sudbinu obitelji u proteklom krvavom stoljeću: u Drugom je svjetskom ratu izgubila oca, do 1992. ništa o njemu nije znala; supruga su joj, u istom tom ratu, kao bebu bacili u Neretvu s namjerom da ga utope, ali ga je baka uspjela izvući; ona sama izgubila je dva sina, a da jednoga ni danas nije položila u grob; suprug je i otišao ne doznavši gdje mu je sin… Pa još ta neizvjesnost nade za koju ne znaš je li muka ili utjeha: »Znate li vi da se jedan čovjek, nestao u Prvom svjetskom ratu, 1962. vratio i sjedio evo tu, u istoj ovoj sobi? Pa i moj Goran je možda negdje živ. Čuda se uvijek događaju«.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.