Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 15° 26
Sutra: 15° 15° 26
19. listopada 2019.
Doktorati s težinom na svjetskog razini

Doktorandi na Sveučilištu u Rijeci već nekoliko godina rade disertacije po skandinavskom modelu. Evo što to zapravo znači

Snimio Vedran KARUZA
Snimio Vedran KARUZA
Autor:
Objavljeno: 25. rujan 2019. u 19:13 2019-09-25T19:13:00+02:00

U nas je još uvijek dominantan tip doktorske disertacije star nekoliko stoljeća, no doktorandi na Sveučilištu u Rijeci već nekoliko godina imaju mogućnost izrade doktorske disertacije po tzv. skandinavskom modelu.

Donosino jedno iskustvo s Ekonomskog i Filozofskog fakulteta, no slične dobre prakse postoje i na drugim sastavnicama Sveučilišta o čemu će zasigurno biti prilike čitati u budućim prilozima

Doktorski studij najviši je stupanj, odnosno "kruna" formalnoga akademskog obrazovanja čijim se završetkom i obranom doktorske disertacije stječe akademski stupanj doktora znanosti, a do tog se stupnja uz tradicionalni tip disertacije u posljednje vrijeme stiže i s disertacijom koja se radi prema takozvanom skandinavskom modelu.

Primjeri takvih disertacija mogu se naći i na Sveučilištu u Rijeci, a iako su još uvijek zastupljenije disertacije koje se rade prema tradicionalnom modelu, iskustva pojedinih sastavnica riječkog Sveučilišta govore u prilog skandinavskom modelu.

Tako prof.dr. Saša Žiković s Ekonomskog fakulteta ističe da je u hrvatskoj znanosti uobičajen tip disertacije star nekoliko stoljeća, a riječ je o monografiji, odnosno cjelovitom radu u kojemu se iznosi jedna ili više hipoteza, koje se dokazuju ili opovrgavaju kroz istraživanje i raspravu dobivenih rezultata.

– Taj je model naslijeđen još iz srednjovjekovnih studija. Noviji tip doktorske disertacije je tzv. skandinavski model disertacije. Na Sveučilištu u Rijeci doktorandi već nekoliko godina izrađuju doktorske disertacije prema ovom modelu. Skandinavski model doktorske disertacije je skup znanstvenih radova s preglednim uvodnim dijelom, zaključkom i literaturom. Sadrži minimalno tri znanstvena rada od čega barem dva moraju biti objavljena.

U samoj disertaciji mogu se koristiti samo radovi izrađeni u sklopu istraživanja na doktorskom studiju, objavljeni nakon upisa na studij te ti radovi moraju obrađivati istu ili srodnu tematiku. Objavljeni znanstveni radovi prema skandinavskom modelu, objedinjuju se zajedničkim uvodom i zajedničkim zaključcima.

Objavljeni, odnosno prihvaćeni radovi za objavu, priznaju se kao dio doktorske disertacije isključivo ako su publicirani u znanstvenim časopisima referiranim u najeminentnijim svjetskim bibliografskim bazama, kao što je Current Contents.

Svaki pojedini rad koji se objavljuje na ovaj način prolazi kroz iznimno zahtjevan postupak recenzije najmanje dva anonimna stručnjaka u tome području. To uklanja potencijalnu opasnost prihvaćanja nekvalitetnih radova i raznih oblika pogodovanja, čime ovaj način doktoriranja donosi novu kvalitetu doktorandu, mentoru, ali i sveučilištu.

Dodatni uvjet provjere kvalitete koje je postavilo Sveučilišta u Rijeci je da barem jedan znanstveni rad mora biti u časopisu s faktorom odjeka (impact factor) većim od prosjeka faktora odjeka uglednih časopisa iz područja doktorskog istraživanja.

Ovoj skupini pripadaju ugledni časopisi inozemnih izdavača gdje je moguće publiciranje radova gotovo isključivo na engleskom jeziku. Ovime se osigurava da znanstveni doprinos doktorske disertacije uistinu nosi određenu težinu na svjetskog razini.

Radovi mogu imati najviše tri koautora, pri čemu doktorand mora biti glavni autor. Svaki rad, u pravilu, može kvalificirati samo jednog doktoranda. Iznimno zahtjevni preduvjeti za doktoriranje ključni su razlog zbog čega u Hrvatskoj ima tako malo disertacija po skandinavskom modelu, pojašnjava prof.dr. Žiković.

Saša Žiković / NL arhiva

Praksa razvijenih

Prva obrana doktorata po tom modelu na riječkom Ekonomskom fakultetu održana je ovog ljeta, a prof.dr. Asmir Gračanin s Filozofskog fakulteta kaže pak da je na toj visokoškolskoj ustanovi prvi takav doktorat obranjen prije dvije godine te da je dosadašnja praksa pri izradi doktorskih radova u Hrvatskoj bila da doktorandi provode jedno veliko istraživanje i da ga detaljno opišu, odnosno da na osnovu njega napišu sveobuhvatni znanstveni rad u obliku jedne obimne disertacije.

– Takav način izrade doktorata bio je čest i u zapadnim zemljama u kojima su društvene znanosti znatno razvijenije negoli kod nas. Međutim, u posljednjih dvadesetak godina on je opstao kao standard uglavnom u državama s područja bivše Jugoslavije, odnosno na istoku Europe, i općenito u manje razvijenim zemljama. I dalje postoji i na zapadu, ali u znatno manjoj mjeri nego prije. O tome koje su dobre strane takvog načina rada možemo raspravljati u kontekstu toga čemu težimo.

Ukoliko je ustanovi, odnosno doktorskom studiju, fakultetu i sveučilištu u interesu da producira čim više doktora znanosti, bez obzira na kvalitetu i da si pri tome zaradi koju kunu, onda je svakako zgodno da procjenu je li netko zadovoljio kriterije zadrži unutar svoje organizacije, uz obično još jednog procjenjivača s drugog sveučilišta, ali taj je opet pozvan od strane matične organizacije.

To može biti dobro za doktoranda ako je njegov cilj prvenstveno doći do titule, eventualno i s nešto manje stresa, jer je možda, ali i to je jako upitno, lakše raditi na jednoj velikoj disertaciji negoli slati radove na evaluaciju u različite znanstvene časopise, koji te radove mogu kritizirati ili odbijati, upozorava prof.dr. Gračanin.

Brojne prednosti

Na pitanje ima li takav način rada dobrih strana za znanost općenito, kao i za društvo prof.dr. Gračanin odgovara protupitanjem o tome koliko će ljudi pročitati nečiju obimnu znanstvenu disertaciju koja nije objavljena u znanstvenom časopisu.

– Dakle, pitanje je do koliko će znanstvenika ili stručnjaka iz prakse doći znanstvene spoznaje koje su proizašle iz nečijeg doktorskog rada? Ako sadržaj ostane samo u obliku lijepe, tiskane disertacije, u principu će skupljati prašinu u knjižnici. Ako je taj isti materijal objavljen online, rijetko tko će posegnuti za čitavom disertacijom za koju nema garancije da zadovoljava kvalitetom, odnosno nema garancije da je unutra nešto čemu možemo vjerovati ili na što nećemo izgubiti dragocjeno vrijeme.

S druge strane, znanstveni časopisi predstavljaju glavni filter glede kvalitete i ako nešto želite saznati o kvalitetnim istraživanjima, ići ćete pogledati tamo gdje se nalaze radovi koji su prošli rigoroznu evaluaciju od strane drugih znanstvenika, odnosno koji su prošli tzv. slijepe recenzije, gdje je rad evaluiran od strane stručnjaka koje ne znaju ime autora rada, što smanjuje mogućnost pogodovanja.

Asmir Gračanin / Snimio Vedran KARUZA

Neki kolege će možda reći – doktorand može nakon obrane disertacije publicirati radove na temelju sadržaja disertacije. To je sasvim točno, ali ostaje nekoliko činjenica. Prvo, dio doktoranada ipak neće nikad publicirati dijelove disertacije koju su prethodno izradili. Drugo, ako publiciraju, napravit će to samo s dijelom materijala. Treće, pitanje je zašto su se mučili s izradom obimnog teksta koji nitko neće čitati, da bi tek potom radili nešto što je doista korisno za znanost i čovječanstvo.

Dakle, da bi tek potom objavili rad na način da on dopre do većeg broja stručnjaka. Četvrto, gubimo vrijeme; znanost se razvija sve brže, pa ako imate neke zanimljive nalaze i spoznaje, besmisleno je odugovlačiti s njihovim publiciranjem. Peto, sveučilišta se evaluiraju velikim dijelom i na osnovi kvalitete znanstvenog rada. Doktorske disertacije nemaju znanstvenu vrijednost kao radovi u jakim, pa i manje jakim znanstvenim časopisima, i naravno, rijetko su citirane.

S druge strane, svakom sveučilištu je u interesu da plodovi rada njegovih znanstvenika budu objavljeni, čitani i citirani zbog toga što time ono postaje vidljivo kvalitetnije: skače na rang listama, privući će više studenata, više suradnika, više novca i postići veći ugled. Konačno, doktorski rad je kvalitetniji ako je recenziran od strane većeg broja, primjerice dvadesetak, stručnjaka – recenzenata u časopisima negoli samo od neke male, manje-više lokalne komisije, pojašnjava prof.dr. Gračanin.

Trening za znanstvenika

Dodajući da je ključ u objavljivanju onoga na čemu smo mukotrpno radili kaže i da je za doktorande je to velik izazov i nije baš lako kada ih časopisi kritiziraju i odbijaju. No, i to je dio treninga da se postane znanstvenik – tražiti i prihvaćati, odnosno koristiti povratnu informaciju da bi unaprijedili svoje istraživanje.

– Treba zanemariti svoj ego i usmjeriti se na problem. Uostalom, kakav je to trening za znanstvenika ako niti jednom nije dobio povratnu informaciju od većeg broja stručnjaka koji kritiziraju to što je napravio i koji mu daje smjernice za poboljšanje? Dakle, to je gotovo ključan aspekt znanstvenog rada, a on je potencijalno, vrlo vjerojatno, zaobiđen kod klasičnih doktorskih disertacija.
Ključ je skandinavski model. Iako izgleda da jedino mi u Hrvatskoj to tako nazivamo, jer drugdje se to naziva doktorska teza temeljena na člancima/radovima ili kompilacijska teza, zaključuje prof.dr. Gračanin.

Prije 6 godina pokrenut doktorski studij psihologije 

Doktorski studij psihologije na Filozofskom fakultetu u Rijeci, kaže prof.dr. Gračanin, je relativno mlad, jer je pokrenut prije šest godina.

– Do sada smo imali tek tri obrane doktorata, iako će ih vrlo uskoro biti još nekoliko. Naš doktorand, Dino Krupić, obranio je u rujnu 2017. godine doktorat iz područja psihologije ličnosti upravo po skandinavskom modelu.

Njegova disertacija pod naslovom "Empirical Test of Reinforcement Sensitivity Theory" sastojala se od pet znanstvenih članaka publiciranih u međunarodnim časopisima, a izrađena je pod mojim mentorstvom. Iskustvo s takvim načinom rada bilo je odlično, a trenutno pokušavamo motivirati čim više naših doktoranada da se odluče za doktorat temeljen na člancima. Dio ih već završava doktorate publicirajući, a nadamo se da će to postepeno postati standard, navodi prof.dr. Gračanin.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.