Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 18° 1
Sutra: 18° 18° 1
17. srpnja 2019.
Jedno idealističko razmatranje

Bez para i na Balkanu, ali vrijedilo je trčati za EU

Ilustracija
Ilustracija
Autor:
Objavljeno: 7. srpanj 2013. u 9:44 2013-07-07T09:44:29+02:00

Ideja, dakle, europskog integriranja, te daljnjeg širenja granica Unije sa sobom nosi prije svega ideju mira. Stoga je bilo iluzorno i potpuno pogrešno očekivati da bi Hrvatska ulaskom u EU ostala bez pretjerano bitnih dodirnih točaka s »regionom« 

Više od dva desetljeća za Hrvatsku je »Europa« bila jasan i uglavnom teško dohvatljiv cilj, obala koje ćemo se, jednom, domoći i na taj način konačno oživotvoriti dvije prebitne stvari: zauvijek se odlijepiti od preteške gravitacijske sile balkanske crne rupe i upasti u blagostanje mjerivo s euro standardima. 

   Danas, kad je Hrvatska friška punopravna članica Unije, i kad još uvijek s entuzijazmom gledamo u, primjerice, kraticu EU28 na najnovijim Eurostatovim izvješćima, jasno je da se nije ostvarila niti jedna od dvije nade koje su se tada polagale u trenutak kad ćemo zakoračiti na europsko kopno. 

   Niti je Hrvatska pobjegla od regije, a još manje je izgledan skori i značajniji gospodarski rast, a kamoli dostizanje nekog zapadnoeuropskog prosjeka. 
  

»Region« kao domaća zadaća

Jasno, to ne znači da je dugi marš k EU bio uzaludan. Samo znači da smo dugo živjeli u zabludi o tome što je, zapravo, Europska unija. Da, radi se o prije svega gospodarskom udruživanju država koje je donijelo mnoge koristi njihovim ekonomijama. Međutim, radi se i o nečemu mnogo temeljnijem: miru. Temelji Unije položeni su kad su rane Drugog svjetskog rata (u usporedbi s kojim je svaki naredni oružani sukob na svijetu zapravio bio dječja kavga) bile još svježe i duboke. Europska zajednica za ugljen i čelik, koja je preteča EU, formirana je u travnju 1951. godine, niti šest punih godina nakon pucnja u Hitlerovom bunkeru pored Berlina. U njoj su bili, među ostalima i Francuska i SR Njemačka i Italija – donedavno ljuti ratni suparnici. Ideja je to francuskog ministra vanjskih poslova Roberta Schumana, koji je želio integracijom industrija važnih za vođenje rata spriječiti novo izbijanje vojnog sukoba između Francuske i Njemačke. Koliko je čovjek bio ispred svog, ali i našeg vremena, dovoljno je zamisliti kako bi bila, recimo, u domaćoj javnosti 2001. godine dočekana ideja tadašnjeg hrvatskog ministra vanjskih poslova Tonina Picule o integraciji za vojnu industriju ključnih gospodarskih sektora Hrvatske i Srbije. 

   Ideja, dakle, europskog integriranja, te daljnjeg širenja granica Unije sa sobom nosi prije svega ideju mira. Stoga je bilo iluzorno i potpuno pogrešno očekivati da bi Hrvatska ulaskom u EU ostala bez pretjerano bitnih dodirnih točaka s »regionom«, odnosno ostatkom država Zapadnog Balkana, koje su, kako izgleda, naredne u redu za ne tako skoro neko buduće proširenje Unije. Štoviše, Hrvatska ima specijalan europski zadatak za zemlje bivše Jugoslavije, da pomogne, pozivajući se na iskustvo ulaska i bivše bliske političko-gospodarske veze (o kulturološkim kompatibilnostima ne treba ni govoriti) da se regija europeizira, što, eto, prije svega znači pacifizira i da, naposlijetku, i Srbija i BiH jednog što skorijeg dana postanu zemlje makar približno uređene po europskim standardima. Svakom je jasno koliko je bitno da se ta uloga europskog mosta prema regiji odradi što bolje, te i na taj način odnose među ovdašnjim državama uvede u razdoblje trajnog mira. 

   Svima je to jasno, osim, nažalost, vrhu najjače hrvatske oporbene stranke, HDZ-a, čiji se predsjednik čudio ovih dana zašto se domaći državni vrh petlja s regijom, sad kad smo Europa. No, od Karamarka i njegovog »novog HDZ-a«, nažalost, nije bilo ni za očekivati ništa drugo nego bolnu neusklađenost s prezentom. 
  

Političari ili državnici

Izgradnja mira i harmoničnih odnosa u društvima ne ide, međutim, samo kroz nacionalnu (ili nadnacionalnu) razinu. Stoga su užasno bitna i još dva naglaska iz svečanih govora Zorana Milanovića prigodom proslave ulaska Hrvatske u EU prošlog vikenda: obrazovanje i solidarnost. Ukoliko bi se, makar za potrebe intelektualnog pokusa, zamislio svijet u kojem vladaju idilični odnosi među nacijama i državama, to još ne bi bilo dovoljno za izostanak kaosa. Jer, bitno je da su odnosi prihvatljivi i harmonični i unutar pojedinih društava – da nema onih koji se osjećaju bespomoćno potlačenima i nepopravljivo siromašnima, jer takva vrsta besperspektivnosti zakonomjerno rađa mržnju koja često fermentira u najgore oblike nasilja. Ukoliko nema »otpisanih« i ukoliko svatko ima kakvu-takvu šansu da se unutar društva razvija u smjeru vlastitih želja, stabilnost je normalno stanje stvari. Zato EU ima i fondove za regionalni razvoj, zato je, uostalom, model europske socijalne države (ugrožen aktualnom krizom) toliko drugačiji od nekih drugih bezosjećajnijih društvenih ugovora na globusu. 

   A da se zgrabi ta šansa za razvoj, koju nudi mir i društvena solidarnost, osnovno gorivo je obrazovanje. »Razvijanje i poticanje intelektualne znatiželje smatram najvažnijim strateškim projektom Hrvatske u ujedinjenoj Europi. U osnovnim školama, gimnazijama, tehničkim školama i na fakultetima nalaze se ključevi slobodnijeg i ispunjenijeg života. Trajna je obaveza ove države, naše države, i Unije kojoj se noćas priključujemo da te ključeve učini što dostupnijima svim ljudima, bez obzira na društveni status, nacionalnost, vjeru ili porijeklo«, kazao je na Trgu bana Jelačića u noći ulaska u EU hrvatski premijer Zoran Milanović. 

   Velika je to obaveza koju je Milanović (i) ovim govorom preuzeo na sebe i koju će moći pokazati na djelu čim okolnosti (količina novca na raspolaganju) to budu dozvoljavale. Uostalom, nije jednom rekao kako će se prava djelatnika u obrazovanju prva podizati kad se gospodarstvo pokrene i kad se od mnogih otvorenih usta u tom trenutku bude trebalo »prehraniti« baš ona koja svoje rezultate neće pokazati odjednom, ni u mandatu nekoliko Vlada. Na toj razmeđi valja čekati buduuće poteze Vlade kako bi, u doglednijoj budućnosti mogli procijeniti jesu li ovu zemlju u trenutku ulaska u Uniju vodili samo političari, ili, pak, državnici. 
  

Zamisli

A ako bi se, opet za potrebe intelektualne vježbe, išlo još dalje, u slabije doglednu budućnost, valjalo bi i postaviti pitanje – što sad. Hrvatska je u EU, a što s EU? Ukoliko su mir, solidarnosti i obrazovanje temelji razvoja, zašto stati na šengenskoj carinskoj rampi, gdje god se ona nalazila? Ratova u Uniji nema, ali izvan nje se nalaze prilično zahvalna tržišta za industrije oružja. Ne bi li se stoga, na temeljima i iskustvima Europske unije koja je donijela mir (i razvoj) na nekad najtrusnije svjetsko područje valjalo okuražiti na korak dalje? Na korake koji bi išli prema stvaranju sustava čiji bi osnovni zadatak bio da novac iz naših poreza koriste, recimo, za izgradnju sustava za navodnjavanje u Africi, ili nekog »pelješkog« mosta u Vijetnamu? Odnosno nije li i Europska unija samo put do, nazovimo je jednostavno, Unije, u kojoj bi bila cijela ova naša ljudska vrsta i koja bi izgradila institucije koje bi težile što skladnijem, održivijem i ravnomjernijem razvoju čovječanstva? 

   Da, daleka budućnost je u pitanju, naravno. 

   You may say dreamer. Ali...

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka