Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 16° 4
Sutra: 16° 16° 4
17. studenoga 2019.
Filmske mutacije

Srednji prst nogometu i društvu: Motovunski glazbeni otpor

Srednji prst nogometu i društvu: Motovunski glazbeni otpor
Srednji prst nogometu i društvu: Motovunski glazbeni otpor
Autor:
Objavljeno: 5. kolovoz 2018. u 10:33 2018-08-05T10:33:00+02:00

Imaginarni srednji prst koji su Viktor & Co. pokazali sovjetskom društvu ne razlikuje se puno od onog koji je M. I. A., pravim imenom Maya Arulpragasam, pokazala Americi tijekom nastupa na nogometnom super bowlu u Indianapolisu. Ono što je za Viktora bila sovjetska čizma, to je za Mayu bila ona sinhaleška 

Ako su motovunske noći povezane s neizostavnim tulumarenjem i »šušurom« protekle u znaku berlinskih DJ-a, one glazbene na motovunskim platnima igrale su na otpor. To prvenstveno dokazuju dva filma koji politiku i glazbu zdržuju u autohtono jedinstvo – »Ljeto« Kirila Serebrenikova i »Matangi/Maya/M.I.A.« Stevea Loveridgea.

rvi pokušava minirati kretenske teorije naših (ultra)desničara da je komunistička Jugoslavija bila ravna komunističkom SSSR-u. A nije. To nam dakako nije morao dokazivati Serebrenikov. Nažalost, današnji satovi povijesti u srednjim i inim školama to pokušavaju prešutjeti. Dovoljno je usporediti »Ljeto« s »Crno-bijelim svijetom«.

Jer dok su se 1981. u Jugoslaviji zapadne ploče mogle kupiti u svakom gradiću, u SSSR-u su te iste 1981. bile pravi raritet. Dok su se u SFRJ one normalno razmjenjivale, kupovale i slušale na radiju, u SSSR-u su se slušale s piratskih albuma (prisjetimo se scene iz »Dovlatova«).

Dok se u SFRJ rock promovirao kroz omladinske časopise, u SSSR-u ga je strogo nadzirao Komsomol, a bendovi su morali predati njegovoj koordinatorici tekstove na uvid. Dok su u SFRJ mladi odlazili na radne akcije, u SSSR-u im je liječnica s gestama bolničarke Rashid pregledavala anuse na sistematskom pregledu uoči odlaska u afganistansku klaonicu. Da, sve to pokazuje i Serebrenikov u »Ljetu«, koliko god se njegovi rokeri u scenama na plaži kao prostoru slobode i panka doimali poput Assayasovih pozera iz filma »Apres Mai« (»Nešto u zraku«). I dok je »Crno-bijeli svijet« predoziran popkulturnim i novovalnim citatima, »Ljeto« je fokusirano na dvojicu pionira sovjetskog rocka. Prvi od njih je Mihail »Mike« Naumenko, čiji repertoar mahom čine coveri slavnih zapadnih standarda. Drugi je sin korejskog inženjera Viktor Tsoi, frontmen i osnivač benda Kino. Obojica su umrli mladi. Tsoi je 1990. nastradao u automobilskom udesu, a Naumenko je godinu dana kasnije umro od moždanog udara, navodno povezanog s uličnim premlaćivanjem.

Ljeto iluzije 

U Viktorovu otporu jučer zrcali se otpor Serebrenikova danas. Riječ je, naime, o oštrom kritičaru Putina koji se trenutno nalazi u kućnom pritvoru, optužen za pronevjeru donacija za kazališnu trupu koju vodi. Prosede mu balansira negdje na pola puta između Richarda Lestera i Jacquesa Demyja, ali i neizostavnog Winterbottoma (šifra: »24 Hour Party People«). Jer, film je to u kojem svaki pokret i fotogram nisu isključivo svedeni na sjećanje i nostalgiju, već na iluziju filmskog oživljavanja izgubljenog vremena. To dokazuju i Mikeove vizije, u koje autor ubacuje u kombinaciji videospota i animacije (zabranjene) hitove koje je njegova generacija slušala, od Talking Headsa (»Psycho Killer«) i Loua Reeda (»Perfect Day«), do Iggyja Popa (»Passenger«). Tako Reedov »savršeni dan« postaje kišna večer na ulicama Lenjingrada kojima tumara promrzli i mokri Naumenko nakon što mu je žena priznala da voli drugoga, a »psihotični kileri« postaju murjaci koji u vlaku maltretiraju rokere zbog njihove duge kose i načina odijevanja.

Jer ljeto iz naslova autorova filma nije samo godišnje doba, već stanje iluzije i sna. To je ono seminalno ljeto ruskog rocka, u kojem se mit hrani njegovim ostacima. Zato od svih filmova iz autorova opusa, koji krasi naglašeni formalizam kadra, geometrijske trajektorije »Ljeta« ostaju najstrastvenije, najegzistencijalnije i najopsesivnije, svedene na grafiku pogleda zaustavljenog negdje na pola puta između kronike i vizije, slobode i ugnjetavanja, glazbe i politike. Uostalom, imaginarni srednji prst koji su Viktor & Co. pokazali sovjetskom društvu, ne razlikuje se puno od onog koji je M. I. A., pravim imenom Maya Arulpragasam, pokazala Americi tijekom nastupa na nogometnom super bowlu u Indianapolisu, koji je glasnogovornik NFL-a nazvao »neumjesnim«. Jer ono što je za Viktora bila sovjetska čizma, to je za Mayu bila ona sinhaleška (otac joj je bio politički aktivist koji je podupirao tamilski pokret otpora, dok ga vlastiti sin naziva »teroristom«).

Vječna borba 

Upravo zbog glasne i beskompromisne podrške tamilskim tigrovima, kritizirali su je mainstream mediji, ali i britanska konzervativna vlast. Svoje političke stavove nije propustila iskazati ni kad se u poodmakloj trudnoći ukazala na dodjeli glazbenih nagrada Grammy, naglasivši da se u Šri Lanki događa tamilski genocid. Iako su je američki mediji opisivali kao »šampanjsku socijalistkinju« i »pomodnu radikalku«. To je naravno nije spriječilo da u famoznom videu »Born Free«, koji je režirao Romain Gavras, sin poznatijeg Coste, u kojem specijalci ubijaju i sprovode sve one koji imaju crvenu kosu, podvuče paralele s ubijenim Indijancima i tamilskim civilima (video će kasnije inspirirati Kathryn Bigelow za »Hurt Locker«).

Zato već sam naslov autoričina doksa podvlači sve identitete te subverzivne glazbenice, čija će borba trajati vječno. Zato njen otpor i njen »bad girl« imidž pokazuju da je riječ o umjetnici kojoj sredina naprosto ne dopušta da bude previše popularna, svedena na vječnu autsajdericu. Jer za nju vrijedi onaj dobri stari moto: »Live fast, die young... bad girls do it well!« Zato se Loveridge već na samom početku filma u svom pitanju referira na njen status »problematične pop zvijezde«. Zato ima neke proklete simbolike u »footageu« u kojem mlada Matangi čita »Wretched of the Earth« Frantza Fanona.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.