Još u srpnju ove godine napisali smo na ovim stranicama da će na dodjeli nagrada Europske filmske akademije trijumfirati nepodnošljivi i precijenjeni akademizam Pawela Pawlikowskog (šifra: »Hladni rat«).

Naše prognoze nažalost su se obistinile. No formalizam njegova prosedea odnosi se i na način na koji on snima seks. Iako u tome nije usamljen. Tu pretencioznu eurosex armadu predvode autori poput Laszla Nemesa (»Sunset«) i Adine Pintilie (»Touch Me Not«). Simptomatično je da svi ti autori pripadaju istočnoeuropskom filmskom korpusu. Na tim prostorima očito trenutno nešto ne štima u tretmanu erosa. Kao da ti sineasti nikad nisu gledali Borowczyka ili Oshimu. Kao da zaboravljaju da erotizam implicira emociju i gestu, dakle – humanost. Da bi paradoks bio veći, Pintilie je uvrštena u konkurenciju ovogodišnjeg Berlinalea koju njen negledljivi komad definitivno ne zaslužuje. I još gore, isti je osvojio Zlatnog medvjeda. Očito su članovi žirija uoči vijećanja proveli noć u Berghainu na opijatima pomiješanim s alkoholom.

Ni na »ovim prostorima« situacija nije puno bolja. Izuzetak je tek Damir Radić, jedan od rijetkih naših autora koji zna kako treba snimiti eros, iako njegov prvi dugometražni film »Posljednji dani ljeta« još uvijek čeka zeleno svjetlo za festivalsku promociju. S druge strane, Pintilie je njegov krajnji antipod. Imamo tu jednu ženu koja ne podnosi dodire, pa posjećuje terapeuta. Ni muška kurva nije joj pomogla. Tu su i drugi akteri u potrazi za intimom. Tetraplegični Christian »traga za znanjem i mudrošću u seksualnoj umjetnosti«. Njegov ranjivi bolničar pokušava otkriti i prihvatiti različite oblike žudnje.

Bijeli peep-show 

Tu je i sredovječni trans, u kojeg je poput ostalih autoričinih kreatura, seks povezan s traumama. Jer film je to koji pokušava pričati o emocijama bez emocija. Film o intimnosti bez intimnosti. Film zaustavljen negdje na pola puta između realnosti i fikcije, koji kao da nikad neće završiti. Terapeutski traktat bez duše koji nam je trebao pokazati kako da se približimo drugima, a da se pri tome ne izgubimo.

Naravno, nemamo ništa protiv korištenja tijela tetraplegičara u erotskom diskursu. Kao što pozdravljamo njegovo sudjelovanje u S/M orgiji. No problem je što Pintilie ne zna što bi s njime učinila i umjesto da mu je poput ostalih aktera podarila toplinu i emocije, ona ga tretira kao objekt neke hladne galerijske instalacije, sveden na ljudsku varijantu laboratorijskog miša. I sam prostor doima se poput antiseptičnog laboratorija hladnih tijela. Ponekad će u bjelinu tog dosadnog peep-showa zakoračiti i autorica filma. Tu je i kamera koja nam pokazuje scenu koju je ona upravo snimila. No sve je to forma nekakvog provizornog djela u nastanku.

Objektiv te kamere prečesto je transformiran u mikroskop, dok se ona u uvodnim kadrovima probija kroz džunglu stidnih dlaka tetoviranog Bugarina i promatra bolničarevu epidermu, kao da se zatekao na pregledu madeža i melanoma. No autoričina opsesija krupnim planovima postaje krajnje nepodnošljiva. Svaki njen kadar mora biti mikroskopski uvećan. Kao da ju je angažirao forenzični laboratorij. Što je najgore, u njenom totalno frigidnom komadu nema ništa putenog ni senzualnog. Umjesto da je tetraplegičnom Christianu Bayerleinu podarila dušu, ona ga je pretvorila u bijelog zamorca. Kad joj je on kazao da su mu na vlastitom tijelu najdraže oči i penis, kao da ga Pintilie nije slušala.

Iako se u press materijalu autoričina filma često spominje riječ »empatija«, u njemu je empatija posve odsutna. Jer empatija podrazumijeva razumijevanje. A Pintilie je posve distancirana od svojih junaka. To nije film o empatiji, već test suosjećanja. Jer ako se recentnim izdanjima Berlinalea dogodilo ono najbolje od rumunjskog filma (Puiu, Porumboiu, Mungiu & Co.), na njegovu ovogodišnjem izdanju otkrili smo ono najgore. Iako je lanjsko gostovanje Calina Petera Netzera (šifra: »Ana, mon amour«) pokazalo da Rumunji u seksu to mogu i bolje.

Fuck box 

Na sreću, francuski autori vratili su Eurosexu dostojanstvo kakvo on zaslužuje. Iako je i tu bilo povremenih neočekivanih iznenađenja, poput Claire Denis (»High Life«) i njena intergalaktičnog »fuck boxa« u kojem se Juliette Binoche prepušta gimnastičkom seksu na metalnom dildu na koji je navukla kondom, tretirajući seks kao sredstvo za produženje vrste. Tu je eros posve hladan, sveden na uzorke sperme i reprodukciju, što je atipično za autoricu koja se može pohvaliti krajnje intrigantnim erotskim izletima. Zato je čitavu stvar spasila ekscentrična osovina Gonzalez-Abrantes-Mandico. Iako smo tu ušli u kvirovsku zonu. S Abrantesovim stadionskim idiotom svedenim na homoerotsku ikonu s licem Ronalda (»Diamantino«), Gonzalezovim serijskim ubojicom koji priziva eru »Cruisinga« (»Nož u srcu«) i Mandicovim teen brodolomcima koji preživljavaju sisanjem guste bijele tekućine iz penisoidnih plodova (»Les Garcons sauvages«).

Poput Mandica i Abrantesa, čijim će junacima narasti ženske grudi nakon što postanu žrtve otočnih čarolija i loše izvedenih genetskih eksperimenata, tako i lucidni Lukas Dhont (šifra: »Girl«) promatra eros u transrodnom diskursu kroz lik dječaka (glumi ga androgini Victor Polser), koji se prijavljuje u žensku baletnu sekciju, skrivajući penis iza ljepljive trake, dok prelazi Rubikon dugih i napornih psiholoških priprema za operaciju promjene spola. No za razliku od Pintilie, koja transrodnost povezuje sa sredovječnim krizama i traumama, Polser je povezuje s krizama odrastanja, promatrajući ljepotu bolnih tijela u tranziciji u koreografijama za koje je zaslužan genijalni Sidi Larbi Cherkaoui.

Nažalost, neki su u tom erosu prepoznali pedofilske aluzije, pa su za američku distribuciju Polserova filma izbačene dvije scene koje bi prema komentaru cenzora mogle uzbuditi pedofile. Ništa manje eksplozivno nije reagirala ni američka transrodna komuna, iznervirana junakinjinom finalnom brutalnom odlukom.