Tika-taka, još deset mjeseci i zaslužena penzija, Veljo, šegačili bismo se ovih dana s tobom, jer 2018. stiže i tvoj red da po sili zakona odeš u mirovinu. Ti bi samo odmahnuo rukom i uz dim otpuhnuo: Deco, svaki pravi novinar, baš kao i svaki pravi kauboj, odlazi u čizmama.

Kažu da je prošlo 20 godina, ali, znaš to dobro, mi ne mjerimo vrijeme kao sav normalan svijet. Nema mira i mirovine, novinarstvo se živi, tu nema pauze, odmora, počinka, prekida, »time outa« ili »breaka«, cijeli naš život je tek jedan jedini dugački dan. Dragi Veljo, danas je izašao 22.964 broj Novog lista, od kojih si ti uredio njih 2.615, naslovnica se nije pravo ni osušila, a mi već smišljamo sutrašnju... Naša zemaljska i nebeska redakcija jednako su brojne i uspješno surađuju dok god su novine na kiosku.

Često si mi svih ovih godina dolazio u snove, u pravilu onda kada me obuzimala vječna novinarska noćna mora, onaj užas od bjeline praznog papira kojeg bismo zajednički pobjeđivali. Sada ti budan moram priznati da se uhvatim kako se pitam je li sve to imalo smisla, jesi li umro uzalud? Otići u 44. i ne vidjeti da su cure odrasle, i ne uživati u njihovim obiteljima, propustiti burna dva desetljeća svega onoga što te je zanimalo i uzbuđivalo, od sporta preko kulture do politike?

Branio si čast hrvatskog novinarstva u tim vunenim vremenima kada su ti prijetili »Veljkić, i ti imaš djecu«, a ti još beskompromisnije prisegnuo pisati istinu koja im se nije svidjela, štiteći male ljude kada su ih tjerali iz stanova ili razotkrivajući zločince koji su ubijali nevine starce. Bio si glasnogovornik slobode i gromobran dobrote primajući na sebe sve udarce i munje kako bismo mi, tvoja djeca, mogli na miru raditi svoj posao.

Bi li danas bio razočaran onim što vidiš i čuješ na hodnicima, bi li pomislio sve je bilo uzalud, i oni su pomolali otkad su se prodali? I gdje je moja penzija, vi koji ponizno vežete konja gdje vam gazda kaže i brinete o slobodnim danima, prekovremenima, dnevnicama?

Deco, baš me briga, mirovina je smrt za novinara, povikao bi Veljo i dvadeset godina kasnije, povukao dim, uskočio u sedlo i još jednom poveo malu ali hrabru četu na juriš. U vječnost.