Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 13° 1
Sutra: 13° 13° 1
29. siječnja 2020.
Riječka izložba

Goran Trbuljak: 'I dalje ne tvrdim da je to što radim umjetnost, ali jest komunikacija'

Goran Trbuljak: 'I dalje ne tvrdim da je to što radim umjetnost, ali jest komunikacija'
Goran Trbuljak: 'I dalje ne tvrdim da je to što radim umjetnost, ali jest komunikacija'
Autor:
Objavljeno: 18. veljača 2019. u 9:29 2019-02-18T09:29:23+01:00

Goran Trbuljak konceptualni je umjetnik koji sebe ne smatra umjetnikom. Već iz ove rečenice razvidan je njegov zdrav odnos prema svome radu, koji je umjetnički ruban samo do one mjere do koje nije dijelom uobičajenih, kanonskih umjetničkih podjela. Ali odsustvo mistifikacije, kojoj Trbuljak ustrajno odolijeva cijeloga života, plijenilo bi i u društvu kudikamo siromašnijem od velikih umjetničkih taština i enormnih ega naši veleumjetnika, prečesto nesukladnih njihovim umjetničkim dosezima. Trbuljak radi u (umjetničkoj) tišini i stvara važne stvari.

Već je to dovoljno da mu se posveti prostor u novinama, a kad tome još pribrojimo skorašnju izložbu u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci naslovljenu »nikada do sada viđen rad neviđenog umjetnika« (prema jednom od autorovih radova), definitivno smo na dobrom tragu. Izložba će biti otvorena u četvrtak, 22. veljače, a najavljena je kao izložba »pionira hrvatske konceptualne umjetnosti«, fotografa, filmaša i dizajnera Gorana Trbuljaka.

A taj je »pionir« od svojih početaka s kraja 60-ih pa do danas izlagao na dvjestotinjak selektiranih skupnih i samostalnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu, njegovi se radovi nalaze u mnogim muzejskim i privatnim kolekcijama, no riječka ga publika još nije imala priliku sustavno upoznati, kako se kaže u najavi izložbe koja će umjetnika predstaviti kroz 70-ak radova na papiru – rečenica od jednog retka koje često funkcioniraju kao aforizmi – a pratit će ju i predavanja, filmski program te radionice.

Poseban je naglasak na izložbi stavljen na radove »Ovojeizam« (1971. – 1981.), koji još nikada nisu bili u cjelini izloženi.

Isto i različito 

»ovojeizam i cecinestpasizam su zapravo isto«, kaže jedan vaš rad. Pa jesu li isto ili ste nam malo lagali?

– Pa oni bi zapravo trebali biti različito. Naime ova izložba većim dijelom sadrži radove za koje sam vremenom shvatio da svaki počinje kao »ovaj rad...«, »ovaj papir...«, ovo nešto... dakle sve se baziralo na tome. Onda sam shvatio i da ne koristim to samo ja, već da ima kolega čiji radovi također započinju takvom tvrdnjom. Na koncu sam konstatirao da je to kao neka vrsta akademizma, pokreta, pa sam u trenutku u kojem sam to počeo odbacivati nazvao sve to »Ovojeizam«, kao nekakvu školu koju, zapravo, treba napustiti.

A ovo drugo, »Cecinepasisam« znači da to nije nikakav -izam, da je to jedan korak dalje. Ta je priča vezana uz jednu knjigu, u koju sam uvrstio neka svoja razmišljanja o tome što radim i to nazvao nikakvim -izmom, odnosno nečim drugim.

Za ovu priliku u Rijeci u prvom je trenutku bilo zamišljeno da bude predstavljena samo serija »Ovojeizam«, ali naknadno sam se prisjetio da postoji i nešto što je tome komplementarno, pa kad govorimo o toj knjizi, ona je napravljena na jedan ekscentričan način; to je knjiga koju morate razrezati da biste ju mogli čitati. Kada sam je napravio, bila je vraćena iz mnogih gradskih knjižnica kao neispravna, jer ljudi nisu shvatili da se ona mora otvoriti, a ono što se vidjelo u tom neotvorenom dijelu bile su njene bijele stranice i izgledalo je kao da knjiga nije otisnuta. I ovdje na izložbi neće se vidjeti otisnute stranice, nego one na kojima nema nikakvog teksta, a da biste »ušli« u knjigu, morate ju otvoriti, razrezati i tek ju onda možete pročitati.

Mogu vam reći, dok smo pripremali najavu vaše izložbe, došao nam je tehnički urednik i pitao gdje je tu fotografija, na mjestu, po njemu, praznog prostora, pa smo mu morali objasniti da je to to, da je baš to fotografija, s tek malo teksta.

– Ha ha, da, mogu razumjeti zbunjenost. Inače početak same izložbe čine svega tri rada, papira s rečenicom, koji sadrže i fotografiju; u preostalim radovima fotografija se izgubila, iz ekonomskih i praktičnih razloga, jer u to vrijeme nije bio baš dostupan ni laboratorij, tih tekstova ima puno pa kad bi na svaki došla i fotografija, to bi bio angažman i trošak na koji nisam tada bio spreman. Ovo je bilo najjednostavnije: imaš pisaću mašinu, imaš komad A4 papira i nekakvo skromno sredstvo za izricanje ideje. Ekonomično i jednostavno.

Konceptualna umjetnost 

Promatrajući te vaše radove, moram vam priznati da se dugo nisam toliko smijao. Cijela je ta priča duhovita, simpatično (auto)ironična, a opet pametna i angažirana, na čast konceptuali kao konceptu koji prečesto ostaje jalov. No ima ovdje i pitanje: je li vam duhovitost pomogla u životu?

– Na to ne znam odgovoriti, ali kad bih malo šire odgovarao, onda bih rekao da je svrha izlaganja u galeriji komunikacija. Kad sam kao mlad čovjek ulazio u galerije, moram priznati da nisam uvijek komunicirao s radovima; često su mi djelovali previše ozbiljni, čak su mi ulijevali strah u kosti da ja tu umjetnost zapravo ne razumijem. Znači ta je komunikacija izostala; ja bih bio pred djelom, ali komunikacije nije bilo. Vremenom sam shvatio da ako vam ispričam i najgluplji vic, vi ćete se nasmijati i mi smo komunicirali. Vi ste doprli do neke moje ideje, poruke; ja znam da je komunikacija uspjela. Ako je riječ o tome, naravno da mi se čini da je humor važan, jer ako je ostvaren, onda znači da smo komunicirali, kad toga nema, nisam siguran da je moja poruka došla do vas, bez obzira na to je li ona jalova, kako kažete, ili nije. Odnosno ne znam jesmo li komunicirali. Moram se ograditi, i uvijek govorim, ja ne tvrdim da je to što radim, odnosno što sam radio, umjetnost. Ali jest neka komunikacija.

Ali kad su vam jednom ipak rekli da je to što vi radite konceptualna umjetnost (koliko sam shvatio, bio je to Zvonko Maković) kako ste na to što radite počeli gledati? Je li vam to ipak malo promijenilo perspektivu?

– Čovjek hoda ulicom i otkrije nešto što mu je zanimljivo. Fotograf, recimo. Govorim napamet. On je vidio nešto što je zanimljivo i to hoće podijeliti s drugima. Tako sam i ja hodao Gornjim gradom (Zagreb, op. a.), primao se za rukohvat, lupkao po njemu i shvatio da proizvodi zvuk. Onda sam lupio po drugoj cijevi i shvatio da ne proizvodi zvuk. E sad, ja smatram da je dobro obavijestiti građane o tome. To je neki sitni doživljaj za mene, a koji sam naprosto odlučio podijeliti s drugima. Sve je jako jednostavno i primitivno i zato ne govorim o umjetnosti, pa čak ni o konceptualnoj umjetnosti, onakvoj kakva postoji i koja je već definirana na zapadu 70-ih godina, u Americi ili Engleskoj. Ali ta etiketa je zalijepljena na moje radove. Ja se s njom ne poistovjećujem, ali ako to ljudi tako vide, ne mogu se stalno braniti i govoriti da nije.

Dijalog sa sobom

Tim više mi je važno pitati vas koliko je onda autoironije i vica uopće u činjenici da će se ovi radovi, od kojih mnogi propituju razlog svoga postojanja uopće, a pogotovo kao umjetničkih djela, naći u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti, eminentno umjetničkoj instituciji? Naravno, njihova valorizacija već je i puno ranije načinjena pa je ovo samo protega kanoniziranja entiteta koji promišlja i kanoniziranje. Kako gledate na sve to, zabavlja li vas ili se pitate?

– Da, vremenom se to dogodilo, jer radi se o periodu od 50-ak godina, ako gledamo unazad. Zanimljivo je da se neke stvari, koje su krajnje banalne i obične, nakon nekog vremena pokazuju u muzeju. Međutim tu ima još jedan detalj koji je nužno spomenuti. Naime moja generacija nije znala za postojanje grupe koja se zvala Gorgona. Mi smo ih imali priliku vidjeti tek negdje krajem 70-ih godina. Pa sam tek tada vidio radove umjetnika od Mangelosa do Vanište, koji su vrlo slično postupali: imali su pisaću mašinu, komad papira, svoje neke rečenice, koje su možda bile poetske, drugačije od ovih mojih, ali ono što hoću reći je da je tada postojao neki muzej suvremene umjetnosti i da je imao stalni postav, ja bih kao mladi čovjek s 22, 23 godine nakon završene Akademije mogao možda vidjeti tog Vaništu na zidu i ne bih... neću reći gubio vrijeme, nego...

... ne biste izmišljali toplu vodu?

– Točno to. Znači ne bih se zavaravao. To je već bilo napravljeno.

Na riječkoj izložbi, kaže se, prvi put će radovi Ovojeizma biti izloženi cjelovito. Kako na to gledate, jeste li nešto novo otkrili sagledavajući cjelinu?

– Da, ali bit će izloženo oko 250 radova, a ukupno ih ima 600 ili 700, koliko već, znači opet neće biti svi, ali činjenica jest da je ta serija zamišljenja u kontekstu drugih radova i umjetnika, odnosno referiranja na »susjedni« rad. U ono vrijeme kad sam ja to radio bile su, dakle, skulpture, slike, ili drugi objekti i ja bih na običnom papiru imao izjavu tipa: ja ne želim biti postavljen uz rad tog i tog. To je, dakle, bio komentar radova u »susjedstvu«, i od gledatelja je tražio i opredjeljenje, jer bih rekao i nešto tipa: pljuni na mene, ili na rad do mene. U ovom slučaju ja sam sam sa sobom, pa je za mene to novo; taj komad papira sada komunicira s mojim komadom papira, a ne s radom drugog umjetnika.

Rijeka na početku 

Kad ste napravili zadnji?

– Ja to okruglo vodim pod 1981. godinu. Od 1971. do 1981. sam ih radio. Dobro, kasnije sam poneke ponovno tipkao koji su bili izgubljeni, ali novi nisu nastajali. Jedan od razloga zašto sam prestao je taj da sam kod uređivanja stana bio pospremio pisaću mašinu u podrum, i kad sam se poslije spustio u podrum vidio sam da je provaljen. Prvo sam mislio da je provaljeno zbog mojih radova, pa sam pomislio: »Evo je došlo vrijeme da se krade Trbuljaka«, ali jedino što je bilo ukradeno bila je pisaća mašina; radovi su i dalje ostali. Zapravo sam ostao bez pisaće mašine.

Moram vas pitati i pitanje iz »drugog« vašeg života. Nedavno ste, naime, otišli s Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu, na kojoj ste 30 godina predavali kameru. Pretpostavljam da ste otišli u mirovinu. Nije zahvalno sumirati 30 godina u jednom odgovoru u intervjuu, ali ja ću vas to ipak zamoliti.

– Da, otišao sam u mirovinu. Pa mogu vam ispričati jednu priču o tome kako sam u Rijeci započeo svoju »filmsku karijeru«, odnosno tu sam snimio svoj prvi film. Režiser mi je bio Aldo Paquola, i to mi je bilo fenomenalno iskustvo, Rijeka mi je bila jako inspirativna i kao grad mi se jako dopada i prvi svoj igrani film, koji sam radio s Babajom, snimali smo u blizini Rijeke, na Cresu. Sve što sam počeo, počeo sam na Kvarneru kad govorimo o filmu.

Što ste napravili Aldu Paquoli, nakon tog filma nije više snimio ništa?

– Mislim da smo imali u planu još jedan projekt, ali ne znam više, ne sjećam se. Ma nije jednostavno u Rijeci, ili u sredinama koje imaju teteme i atraktivne su, ali u kojima nema novaca... uvijek je problem da novac koji se dobije nije dovoljan ili se mora zagrabiti u kasu ili kesu u sredini u kojoj za to nema sluha, odnosno para

»Unready«-made 

Imate li sada, u toj »mirovini«, više vremena za umjetnost?

– Trenutno se poklopilo da sam unutar te godine imao šest izložbi pa mi taj neki zamašnjak ne daje prostora za razmišljanje o tužnoj sudbini napuštanja jedne takve ustanove. Zabavlja me, recimo, ova izložba u Muzeju za umjetnost i obrt, trenutno je otvorena, a radi se o tome da sam preko Njuškala ustanovio da imam imenjaka i da on prodaje glavoper (to je ono u frizerskim salonima za pranje kose) i onda sam se požurio da to od njega otkupim. Našao sam se s prodavačem i otkupio glavoper za 200 kuna, sad ga izlažem u Muzeju i sljedeći korak bio je da ga ponudim na prodaju. Budući da sam ga kupio za 200 kuna, a sada je u muzeju, planirao sam ga prodati za 200.000 kuna preko Njuškala, ali oni su mi to odbili, to je po njima preveliki iznos. Pa ako nije uspjelo za 200.000 kuna, odnosno 26.000 eura, onda ću to prodati za 13 eura, ali pod uvjetom da imam garanciju da će to biti instalirano kao glavoper u frizerskom salonu, a ne kao umjetnost u nečijoj kolekciji. Prodajem ga pod tim uvjetom. Znači taj ready-made postaje »unready«-made; da mu se ponovno vrati prvotna funkcija.

Od svih djelatnosti kojima ste se bavili, a bilo je tu i grafičkog dizajna, što smatrate najvažnijim, što ste najprije?

– Što sam najprije? To vam ne znam. Ali kad bih trebao to podijeliti, rekao bih da sam, kad sam radio grafički dizajn Poleta, najbolje zarađivao, da je film takvo područje da sad još uvijek sanjam da sam na filmskom setu i snimam, a da ova aktivnost, koju nećemo imenovati, da je to nešto što radim stalno i što me i dalje veseli.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.