Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: °
Sutra: ° °
14. studenoga 2019.
Pula

Sa(n)jam knjige u Istri: Ravnodušnost je ozračje svijeta u kojem živimo

Sa(n)jam knjige u Istri: Ravnodušnost je ozračje svijeta u kojem živimo
Sa(n)jam knjige u Istri: Ravnodušnost je ozračje svijeta u kojem živimo
Autor:
Objavljeno: 5. prosinac 2017. u 11:29 2017-12-05T11:29:27+01:00

Žarko Paić istaknuo je da je kultura postala spektakl i da je izgubila kritičke potencijale, a sociolozi ovo doba nazivaju dobom umreženog društva, odnosno telematskog društva, jer stvari su se prebrzo razvile

PULA Književnik Laszlo Vegel pokazao se vrlo zanimljivim gostom Doručka s autorom, gdje se u razgovoru s Aljošom Pužarom osvrnuo na brojne teme. Za sebe je rekao da je, tim redom, vojvođanski, mađarski i srpski pisac, te počasni građanin svog rodnog gradića 35 kilometara od Novog Sada.

Govorio je i o svom ulasku u svjetove knjiga, prisjetio se kad je kao dječak odlazio do lokalne knjižnice gdje je bila lijepa bibliotekarka; čitao je najprije dječje knjige, a kada ih je sve pročitao, sugerirala mu je da pročita Stendhala. Za vrijeme studija počeo je pisati priče i pripovijetke. Govorio je i o svome doživljaju Balzaca, te kako je u životu vidio »Balzacove literarne karaktere« – od gramzljivosti do egoizma. Prisjetio se i svog radnog iskustva kao dramaturga na televiziji u Novom Sadu te kako je tamo postao nepoželjan.

– Danas cenzura ima suptilan karakter, a književnost ima i neki apokrifni, tajanstveni utjecaj. Knjige su postale stvar elita, jer književnost stvara novu intelektualnu elitu – naglasio je, usporedivši politiku s vatrom.

Osvrnuo se i na to kako ga je moćni znanac upitao – susrevši ga kad je preminuo Maršal – bi li o njemu nešto napisao, na što je rekao »Tito je bio tako velik, a ja tako mali«, no na kraju je nakon nekog vremena ipak nešto o njemu napisao. Osvrnuo se i na svoj Novi Sad, koji je bio uvijek grad imperija i čuvao dunavsku ravnotežu, kao i na manjinske pisce koji su na ničijoj zemlji, a bilo je govora i o njegovu odnosu s prevoditeljima.

Kazao je da je vezan uz vlastitu rečenicu, a sa svojim prevoditeljima razgovara prepoznaje li prevoditelj cjelinu te se s njime usredotočuje na bitne stvari. Naglasio je da je uvijek imao dobre prevoditelje.
Sebe smatra Europejcem jer mu je kultura takva, a ističe da europsku kulturu čine grčka filozofija, rimsko pravo i Biblija, te da je duša Europe ipak kultura.

– Prvih 40 godina pisao sam noću, na pisaćem stroju. Onda sam se informatički opismenio, tako da više ne smetam susjedima. Sada pišem već dosta vremena ujutro, a kod mene se situacija poprilično mijenjala: bio sam zaposlen, nezaposlen, pa opet zaposlen i tako dalje. Kompjutori imaju svoju važnost, ali je žalosno što nismo djeci osmislili ništa zanimljivije i uzbudljivije od pametnih telefona i tableta – zaključio je, definiravši se optimistom bez nade.

Kriza Europe

Predstavljajući posljednju knjigu Žarka Paića »Doba oligarhije« na Sajmu knjige, predstavljač Tonči Valentić kazao je da se kod ovoga autora radi o filozofskim knjigama koje nemaju nikad manje od 500 stranica, a da je za kreiranje ovakvog štiva potrebno znati cijeli sklop društva.

– Ovdje se autor osvrće na suvremene teorije, vodi dijalog s misliocima, to je i analiza djelovanja globalnog poretka. Paić raspravlja o ideji i krizi Europe, kao i o planetarnoj globalnoj razini, a oligarhijski model danas je rezultat uspona i padova političkih pokreta. Referira se i na stanje knjige, a analizira i mikro te makro identitete u sastavu politike. Na 613 stranica jasno i precizno postavlja pitanja i daje odgovore – kazao je Valentić.

Paić se prisjetio kad je na Sajmu predstavljao knjigu sa sada pokojnim Albertom Goldsteinom, te se potom osvrnuo na brojna pitanja i teme ljudskog djelovanja. Istaknuo je, između ostalog, da je kultura postala spektakl i da je izgubila kritičke potencijale, a sociolozi ovo doba nazivaju dobom umreženog društva, odnosno telematskog društva, jer stvari su se, kako veli, prebrzo razvile.

– Živimo u vremenu koje nije samorazumljivo, a ravnodušnost je ozračje svijeta u kojem živimo. Ovo je knjiga koja se bavi takvim temama. Tehnosfera nije tehnika; tehnika je primjerice čekić, a sustav informacija je put prema kraju svijeta kojeg znamo – čovjek tu više nije  subjekt nego objekt. Nemamo više vremena. Zbog virtualne stvarnosti ne radi se više osam sati nego 24 sata, filozofija je smisao ljudske egzistencije, a vizualizacija nije tu jezik, nego slika. Humanističke znanosti izbrisat će se s lica svijeta, a umjetna inteligencija uzeti prevlast – istaknuo je Paić, navodeći misli dvojice velikih književnika – Franza Kafke i Fernanda Pessoe, odnosno Pessoinu misao »želim biti stroj« te Kafku koji u »Dnevniku« govori o »trećoj zemlji i čovjeku koji je ukopan u sadašnjost«.

Crvena voda

O novoj knjizi Jurice Pavičića »Crvena voda« govorili su urednica knjige Adriana Piteša te predstavljačica Paola Orlić. »Crvena voda« priča je o nestanku sedamnaestogodišnje djevojke koja je iščezla jedne rujanske subote 1989. nakon ribarske fešte u malom mjestu na dalmatinskoj obali. Policijska potraga ne daje nikakve rezultate, a okolna politička zbivanja – pad jednog sistema, društvene promjene i rat– zasjene nestanak djevojke koji pada u zaborav. Obitelj – otac, majka i brat blizanac – jedini su koji i dalje traže nestalu Silvu.

To je roman koji se proteže kroz 27 godina i prati daljnju sudbinu ljudi upletenih u nestanak.
Pavičić je naglasio da je htio da mjesto radnje ne bude niti veliki grad, ali ni previše malo mjesto, nego da to bude mjesto s apotekarom, školom, nekim ljudima... Bilo je govora i o tome kako je bilo teško knjizi dati ime, te kako su se onda odlučili za ovaj naslov po uzoru na skandinavsku autoricu Kerstin Ekman koja je napisala knjigu »Crna voda«.

Paola Orlić je rekla da je to roman koji jednostavno traži da ga se čita u dahu od prve do zadnje stranice, a Pavičić je napomenuo, ne želeći ipak odati kako je roman završio, da je urednica Piteša sugerirala da se malo izmijeni raspored posljednjih poglavlja, stvarajući tako dodatnu napetost radnje.

Francuska viđena

Na iznimno sadržajnom, zanimljivom, pa i polemičnom okruglom stolu na temu pogleda Europe prema Africi i obrnuto te stereotipa kolonijalnih bijelaca i stoljećima koloniziranih crnaca, a pod nešto skučenijim naslovom »Francuska viđena očima Afrike«,  uz moderiranje Nataše Medved sudjelovali su nagrađivani francuski pisac Sylvain Prudhomme, koji je odrastao u Africi (na pulski Sajam knjige došao je s prevedenim romanom »Veliki«), zatim Gauz, te slovensko-afrička spisateljica i novinarka Gabrijela Babnik, koja je udana za aktivista u Burkini Faso, s kojim ima troje djece, i čiji je treći roman »Sušno doba« osvojio nagradu Europske unije za književnost.

– Ne brine me ako netko gleda na mene kao na gorilu ili majmuna, jer on je odgovoran za takav pogled, kazao je tamnoputi Gauz. »Ne trebam se pred njim opravdavati, jer ako ti imaš kretenski pogled na mene, to više govori o tvom kretenizmu nego o meni. Ne namećem svoj pogled, nego nudim svoj pogled, i taj je asimetričan.

Gledam imbecila, gledam genijalca Picassa, a istodobno nudim i svoj pogled, kazao je Gauz, ispričavši zatim spontano priču iz 15. ili 16. stoljeća, u kojoj su se na afričkoj plaži prvi put susreli bijelci i crnci.

Prvi su ponudili tkaninu, lažne perle, loše traperice, loš rum, a domaćini njima »nevrijednu« slonovaču i zlato. Nizozemac je rekao u sebi: »Koji kreteni: daju slonovaču za ove sitnice«, a Afrikanac: »Koji kreteni, ima toliko slonovače, a ovaj za to daje tkaninu«. »Zanimljiv je taj pogled koji se ne susreće«, zaključio je Gauz.

Na Sajmu je predstavljena i knjiga »Čovjek - stup«, čiji je autor francuski pisac rodom iz Obale Bjelokosti – Armand Patrick Gbaka-Brédé, poznatiji pod umjetničkim imenom Gauz. Uz autora, izdavača Ivana Sršena iz Sandorfa, selektoricu programa »A propos« Natašu Medved, u programu je sudjelovala i čuvena prevoditeljica Vanda Mikšić, ovoga puta kao konsekutivna prevoditeljica.

Gauz je tijekom predstavljanja opisan kao sjajan pripovjedač koji se, u maniri najboljih romanopisaca, ne libi zaći u najtamnije zakutke ljudske svijesti da bi prikupio materijal za svoju priču. Kao što je bilo vidljivo tijekom promocije, on »gazi« preko svih rasnih, nacionalnih, vjerskih i inih predrasuda i prikazuje zapadnu civilizaciju u samom njezinu srcu kroz pogled jednog zaštitara. Pri tome je Gauz ispričao i zanimljive anegdote i načine svoga promišljanja.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.