Predsmrtni dnevnik Igora Mandića velika je knjiga, a, iako od teme smrti i samoubojstva ljudi bježe, nerado o tome govore, ipak je pisac, polemičar, kolumnist, novinar Igor Mandić (rođen 1939.) bio jedna od zvijezda proteklog zagrebačkog Interlibera, dugo je kupcima potpisivao primjerke svoje novoizašle knjige u izdanju VBZ-a.
»Došlo takvo vrijeme da se smrt 'vrati u život'«, paradoksom će Mandić odgovoriti na pitanje što ga je potaknulo na studiozno pisanje o starosti, samoubojstvu i smrti. No, o tim temama on piše više od deset godina u tri svoje dosadašnje autobiografske knjige »Sebi pod kožu« 2006., »U zadnji čas« 2009. i »Oklop od papira« 2014. godine. U ovim posljednjim dnevničkim zapisima (od travnja 2014. pa do kolovoza 2015.) Mandić je u toj formi ispisao vrhunske, pitke, duhovite i (samo)ironične eseje o stajalištima filozofa i književnika i pokojeg znanstvenika o smrti i samoubojstvu. »Predsmrtni dnevnik« književno je djelo prije nego publicističko.
Ranije, tema smrti i samoubojstva nije bila u njegovom fokusu, ali je strašan obrat doživio u kolovozu 2004. kada je pet dana poslije pokušaja samoubojstva skokom s balkona i operacije u 36. godini preminula Igorova i Slavičina kći Ada.

Veliki Igor, tako ga zovu prijatelji i poštovaoci, od tada, piše mračnije knjige opterećen nedokučivim motivom kćerkinog samoubojstava i nerješivom tajnom smrti, »naginje prema smrti« i kao ateist čeka vlastiti prelazak u ništavilo. S »mirnom sviješću o neumitnom i skorom kraju« navodno jedva čeka »da se sve dovrši«, »spreman ili stand by za smrt« je »barem nekih desetak godina«. »Starenjem vrijeme se ubrzava, kao da mi se žuri što prije dočekati smrtni čas«, piše Mandić.
Mandić iznosi i razmatra misli o smrti Alberta Camusa, Epikura, Vladimira Jankelevitcha, Emila Ciorana, Elisabeth Kubler-Ross, Jeana Ameryja, Marka Aurelija, Sigmunda Freuda, Tina Ujevića, Gilberta Duranda, Gastona Bachelarda, Edgara Morina, Montaignea, Karla Jaspersa, Diogena, Immanuela Kanta, Simona Critchleya, Alberta Radicatija, La Rochefoucaulda, Shakespearea, Vojislava Kuzmanovića, A. G. Matoša.

Prosječna dob života muškaraca u Europi je 76 godina, Mandić je te godine prešao i »uredno je umrijeti u statistički predviđenom roku«. Kako nema razloga za strah od smrti Mandić pokazuje onim poznatim Epikurovim citatom: »Smrt, to najstrašnije zlo, nema nikakvog posla s nama; jer dok mi postojimo, smrti nema, a kad ona stigne, onda nas više nema. Tako, dakle, smrt ništa ne znači ni za žive ni za mrtve, jer se živih ne tiče, a mrtvi više ne postoje…«
Ili, kako kaže stoik Marko Aurelije Antonin, rimski car, u svojim »Meditacijama«: »Još malo i zaboravit ćeš na sve. Još malo, i sve će zaboraviti na tebe«.
Najbolje je ne roditi se, filozofira već poneki grčki filozof, ali je to glavna misao velikog rumunjsko-francuskog filozofa-pesimista Emila Ciorana. »Živim samo zato što je u mojoj moći da umrem kad mi se prohtije: bez ideje o samoubojstvu, odavno bih se ubio«, piše Cioran.

Mandić ispisuje vrlo dugački spisak poznatih ljudi koji su se ubili. Evo ovdje neki. Pjevačica Janis Joplin (1970.), glazbenik Jimi Hendrix (1970.), pjesnik Sergej Jesenjin (1925.), glumica Marilyn Monroe (1962.), slikar Van Gogh (1890.), pisac Jack London (1916.), pjesnik Željko Sabol (1991.), pisac Heinrich Mann (1950.), spisateljica Ivana Brlić Mažuranić (1938.), pisac Branko Ćopić (1984.), glumac Bekim Fehmiu (2010.), psihijatar Sigmund Freud (1939.), itd.
Glavni je motiv istraživanja o zagovaranju i zagovarateljima slobode da se bira živjeti ili umrijeti u tome što Mandić želi opravdati čin svoje kćeri i kao čin te slobode izbora. Ta mu racionalizacija psihički pomaže, a pitanje o samoubojstvu je svakako legitimno a poznato je da ga Albert Camus navodi kao »jedini ozbiljan filozofski problem«.

No, dok Igor smireno čeka, naginjući prema smrti, on ipak pije tablete koje propisuju liječnici. Iako ne voli ništa zeleno, ipak zbog dobrobiti krvožilnog sustava prije svakog ručka pojede zelenu salatu koju mu pripremi supruga Slavica. On je gotovo cijelog života bio hedonist, pa i sada u neizvjesnim predsmrtnim godinama voli dobro jesti i voli piti. Pije vino, a pivo iz samoobrane, kako kaže, jer kad bi popio tolike količine vina koliko popije piva – jetra i organizam ne bi izdržali. Igor je i dalje životan, zabavan, i dalje intelektualno radoznao, voli upotrebljavati paradokse i kalambure, žilav je i uz sav pesimizam – on se ne da. »Kad samo pomislim kolike će moja smrt obradovati, dođe mi da čak i oživim, ali svejedno se prepuštam, znajući da svakoga čeka isti kraj. Nikakva praznina neće se pojaviti kad se objave moje osmrtnice, jer se i nad ovim mojim skromnim opusom, kao uostalom iznad svih, nakon smrti skapa vječno Ništavilo (svaka pojedinačna smrt potone u nju kao kamen bačen u more, a u mojem se slučaju njegova površina možda neće čak ni namreškati«.

Za 45. Mandićev rođendan, tada 16-godišnja Ada posvetila mu je jednu pjesmu, a Igor ju je u dnevniku samo prilagodio svojoj dobi u trenutku pisanja:
»Okršaji traju mnogih ljeta, ali stiže na kraju i ta sedamdeset peta. Nakon dugog, zamornog rata, zastavu pobjede nosi moj tata. U svim revolucijama mnogi su borci pali a nažalost, osim njih stradaju i ideali. Ali ako ih u sedamdeset šestoj ostane barem jedan dio s ponosom možeš reći: Rat je pravedan bio«.