Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 7° 4n
Sutra: 7° 7° 4n
22. veljače 2020.
H.E.J.T.E.R.I

Pravo na hejtanje i ljubav: Gledali smo novu premijeru ZKM-a u režiji Judite Gamulin

Glumačka ekipa »Hejtera«
Glumačka ekipa »Hejtera«
Autor:
Objavljeno: 22. siječanj 2020. u 15:36 2020-01-22T15:36:59+01:00

I redateljski i glumački, predstava dopire do publike i postavlja odlično pitanje do koje mjere ljutnja kao emocionalna politika djeluje revolucionarno, a kad nas pretvara u robote uvijek istih ogorčenih reakcija

ZAGREB  Glumac Dado Ćosić otvara predstavu »Hejteri« obraćanjem publici. U naručju drži vlastitog psa, obavještava nas da je pas bezopasan i mazan, nema razloga za strah, možemo ga i ne moramo pustiti da nam skoči u krilo.

Zatim se zavaljuje na desni bok dugačkog kauča (scenografija: Vanja Magić), s mobitela pušta klasičnu glazbu, gledajući istovremeno ulomak nekog gay-pornografskog filma.

Ova kombinacija pretjerane prisnosti (moj pas, moja glazba, moja pornografija), uprizorena neposredno prije početka samog komada, istovremeno je i vrsta socijalne maske koju ćemo u nastavku izvedbe pratiti i kao dio redateljskog svijeta Judite Gamulin, vrlo sposobne mlade kazališne redateljice komada »Hejteri« dramatičara Dine Pešuta, premijerno izvedenog u ZKM-u.

Visoka romantika ogorčenosti

Tek nakon opisanog malog uvoda u žanr »sad-coma« (tužni sit-com; termin redateljice iz programske knjižice) ući ćemo u tekst, i to pomoću didaskalija, izravno pročitanih iz Pešutova isprintanog rukopisa u glumačkim rukama. Drama kreće graditi situacije međusobne agresije među likovima na kauču, pri čemu je agresija gotovo sustavno prerušena u tobožnju intimnost. Utoliko je riječ o dosad najboljem Pešutovom tekstu, k tome i u najlucidnijoj redateljskoj obradi. Dramaturški princip odnosa među likovima vrlo je jednostavan: ako te netko udari ili uvrijedi, to je sigurno znak naklonosti.

Ako se drži na pristojnoj distanci, jednostavno nije dio ekipe. Sirovost tog svijeta najbolje ilustrira lik Paška (Dado Ćosić), koji se svojoj staroj prijateljici Rozi (Hrvojka Begović) odmah po njenom dolasku iz Berlina obraća riječima »pičko jedna retardirana«, te kasnije »glupačo«. Govori joj to sa zvijezdama u očima, gotovo s obožavanjem, ali ipak i s jednako snažnim, napadačkim omalovažavanjem. Redateljica čuva i podjaruje shizofrenu dvostrukost svega što se na sceni »objavljuje«, jer tako je doista i zadano tekstom. Likovi se vole i mrze; časkom razumiju, pa onda opet osuđuju; uvažavaju i preziru; grle i mlate.

Tu je i odlični Ugo Korani kao smireni, zamišljeni, romantični gay-filozof Mak, nimalo impresioniran svim navedenim izljevima emocionalnih esktrema. Luka Bulović igra njegova partnera ili zatvorenog i anksioznog Sanjina, s time da su Mak i Sanjin scenski postavljeni kao prototip sretnog gay para, finalno ispraćenog prema prosidbi, udaji i emocionalno stabilno odanom zajedničkom životu. Ništa slično ne može se reći za rolu Roze (Begović) kojoj se nedavno u Berlinu ubio partner, kao ni za ulogu Paška (Ćosić), čije ljubavne avanture uključuju slatke mladiće koji samo žele kvalitetnu drogu i puno sna.

No upravo su Ćosić i Begović glumački uzorno i zarazno karizmatični oko svog hejtanja kompletnog svijeta, što oboje igraju kao da hejtanje nije jednako sentimentalno i patetično kao i uplakane tirade nesretnih ljubavnika devetnaestog stoljeća (sjetimo se samo Byrona ili Dostojevskog i njihovih ovisnika, ubojica, kockara, opsesivnih zaljubljenika itd). Štoviše, čini se da je hejtanje jedna osobita vrsta permanentne ljudske romantike, u kojoj sarkazam postojano maskira potrebu privrženosti.

Glumački, Ćosić i Begović hejtaju na isti način na koji bi se netko drugi bacao pred noge osobama koje obožava: usrdno, nepokolebljivo, s fanatičnim elanom. Moglo bi se stoga reći i da su odnosi među likovima kokainski »nabrijani«, odnosno da bi bez »skijanja po Bjelovaru« (kako se od milja tepa kokainskoj epizodi) na sceni vladala dosada. Režija to naglašava dinamikom stalne smjene između frenetičnih skakanja glumaca na pilates-lopti i potom njihova malaksalog ležanja na obližnjoj strunjači, kao i neprekidnom oscilacijom između potištenosti i ekstatičnosti. Umjerenost je nemoguća misija.

 

Pogođena scenska intonacija

I redateljski i glumački, predstava dopire do publike i postavlja odlično pitanje do koje mjere ljutnja kao emocionalna politika djeluje revolucionarno, a kad nas pretvara u robote uvijek istih ogorčenih reakcija. Pešut se u tekstu poziva na grčke bogove koji su mrzili i voljeli svom svojom narcističkom žestinom, ali u ovoj predstavi nema ni govora o ljubavnoj hrabrosti. Prije o božanski pretjeranoj snazi jedne jedine raspomamljene emocije: straha. No način na koji ga predstava uprizoruje svakako je jedan od najpoštenije odrađenih, koliko i emocionalno najotvorenijih kazališnih projekata aktualne sezone.

Generacija ili samo jedna ekipa?

Iako se kroz programsku knjižicu provlači stav da je u pitanju »čitava jedna generacija«, kao i da je toj generaciji svijet srušio najprije rat, pa onda ga dodatno pregazila i poratna recesija, likovi koje gledamo mnogo su sličniji homogenoj kvartovskoj ekipi kakvu poznajemo i iz tekstova Ivana Penovića ili iz dramskog opusa još mlađeg Luke Vlašića.

Taj kvartovski suženi svijet zajedničkog gubljenja vremena po lokalnim kafićima i dnevnim sobama s puno alkohola i narkotika nesumnjivo oskudijeva idealima bilo koje vrste, baš kao što oskudijeva i radnim navikama ili nekom drugom vrstom sistematičnosti, koncentracije, upornosti, posvećenosti. Sarkastični bljeskovi su maksimum koji dobivamo od likova, premda se stalno spominje njihova tobožnja ambicioznost.

Ambicioznost se pritom konkretno scenski iscrpljuje u napadačkom, okrutnom humoru, koji ponekad djeluje i kritički ili prevratnički, ali većinom je riječ o međusobnom ujedanju ujedanja radi. Humor je u ovoj predstavi također i posljednje sredstvo buđenja iz ovisničkog sna.

Prema završetku predstave slavi se i iznova uspostavljeno prijateljstvo likova, u koje je donekle integrirana i nešto starija Korana u izvedbi glumački slojevite Katarine Bistrović Darvaš, ali i tada je zajedničko prijateljstvo odigrano kao dimna zavjesna jedne pijane noći, koja će se već sutra možda rasplinuti. Ekipa želi ostati na okupu, Roza se kani doseliti natrag u Hrvatsku, ali teško je povjerovati da će zajedništvo održati.

Redateljski je to također naglašeno kićenjem prostora dugačkom žicom božićnih lampica, koje ne mogu sačuvati rezonantnost među likovima, ali barem simuliraju želju da praznici okupljanja nikada ne završe. Govoreći o valovima emigracije mladih ljudi iz Hrvatske, Pešutova drama definitivno svjedoči o žudnji povratka.

 

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.